Aleksandar Vučić raspisao je izvanredne izbore i najavio ostavku na mjesto predsjednika Srbije. Oboje izgleda kao popuštanje pred pritiskom ulice. Nijedno to nije. Prava tema tih izbora nije tko će pobijediti 25. listopada, nego hoće li Srbija nakon njih promijeniti sustav ili samo drugog čovjeka na istom mjestu.

Poteza je pet i svi idu u istom smjeru

Vučić je 9. rujna raspustio Narodnu skupštinu i raspisao izvanredne parlamentarne izbore za 25. listopada 2026. Redoviti izbori trebali su se održati tek u prosincu 2027., pa Srbija na birališta izlazi više od godinu dana ranije. Izbore je raspisao u krajnjem zakonskom roku, zbog čega će kampanja biti zakonski najkraća moguća - 45 dana.

Glavni odbor SNS-a u Nišu prethodno je odlučio da nositelj liste "Aleksandar Vučić - Ujedinjena Srbija" i kandidat za premijera bude sam Vučić. Ostavku na predsjedničku dužnost najavio je za 25. ili 26. rujna, po povratku iz New Yorka.

Sada dodajte jedan podatak koji cijelu konstrukciju čini providnom: Vučiću drugi petogodišnji mandat ističe krajem svibnja 2027. i nakon toga više nema pravo biti na čelu države. I drugi: aktualni zakon ga uopće ne obvezuje da podnese ostavku kako bi sudjelovao u kampanji.

Ostavka, dakle, nije ustupak. Ona je selidba. Ustav ograničava broj predsjedničkih mandata i to je jedino tvrdo ograničenje koje na njega djeluje. Odgovor nije prihvatiti ograničenje, nego preseliti vlast u ured koji ograničenja nema.

Poznati manevar

To nije novost ni originalnost. Rusija je isti postupak izvela 2008., kada je Vladimir Putin, suočen s ustavnom zabranom trećeg uzastopnog mandata, prešao na mjesto premijera, zadržao stvarnu vlast i vratio se na predsjedničko mjesto čim je to postalo moguće. Forma je poštovana do zadnjeg zareza, a sadržaj je ispražnjen.

To je precizna definicija onoga što se zove hibridni ili kompetitivni autoritarizam: izbori postoje, stranke postoje, sudovi postoje, ali su svi podređeni jednoj osobi koja se prema ustavu odnosi kao prema prepreci koju treba obići, a ne kao prema pravilu koje je obvezuje.

Kad predsjednik u trenutku raspisivanja izbora, dok vlada prelazi u tehnički mandat, izlazi pred novinare i obećava osam posto veće plaće i 7,5 posto veće mirovine od prosinca, to je ista logika. Formalno je to predsjednik u ostavci. Stvarno je to kandidat koji raspolaže proračunom.

Mađarska: dokaz da moć ipak nije u rukama jednog čovjeka

Najvažniji događaj za razumijevanje srpske situacije nije se dogodio u Srbiji.

Na izborima 12. travnja 2026. mađarska oporbena stranka Tisza Petera Magyara osvojila je 141 od 199 mandata s 53,18 posto glasova, dok je Fidesz pao na 38,61 posto, odnosno 15,52 postotna boda manje nego prije. Izlaznost je skočila na 78,99 posto, 9,4 boda više nego na prethodnim izborima. Viktor Orban priznao je poraz nakon 16 godina vlasti.

Zaustavimo se na tome. Orban je 16 godina gradio sustav po svojoj mjeri: medijska dominacija, izborni zakon skrojen po mjeri, javna poduzeća kao stranačka infrastruktura, ustavna većina kojom je mijenjao temeljni zakon. Sve je to ostalo na mjestu i na dan izbora. I ništa od toga nije izdržalo rast izlaznosti od devet bodova.

Zaključak koji iz toga slijedi je neugodan za obje strane rasprave. Autokracija ne traje zato što je jedan čovjek toliko sposoban, nego zato što dovoljan broj ljudi pristaje na nju - aktivno ili apstinencijom. Narod doista ima sustav kakav je spreman prihvatiti. Kad to prestane biti slučaj, sustav pada u jednoj noći, unatoč svim polugama.

Ali pošteno je dodati i drugu polovicu mađarske pouke. Tisza je dobila dvotrećinsku većinu - isti instrument kojim je Orban mijenjao ustav po svojoj mjeri. Hoće li Mađarska biti protuprimjer ili samo smjena posade, ovisi isključivo o tome hoće li ta većina razgraditi mehanizme ili ih naslijediti. To se još ne zna.

Što Srbi zapravo misle

Sad dolazi dio koji se u hrvatskim komentarima o Srbiji najčešće preskače, jer ne odgovara ni jednoj strani.

Standardni Eurobarometar 105, proveden u ožujku i travnju 2026., pokazuje da 35 posto građana Srbije smatra kako bi članstvo u EU bilo dobra stvar, 30 posto da bi bilo loše, a 35 posto da ne bi bilo ni dobro ni loše. Povjerenje u EU ima 36 posto, a nema ga 59 posto. Pozitivnu asocijaciju na EU ima 32 posto, negativnu 34 posto. Zanimljivo je da istodobno 55 posto misli da bi država imala koristi od članstva - dakle korist se priznaje, ali se ne želi.

Istraživanje projekta Geo-power-EU iz svibnja 2026. daje sličan raspon: članstvo podržava 39,2 posto žena i 40,4 posto muškaraca.

A onda podatak koji objašnjava sve ostalo. Prema istraživanju Delegacije EU u Srbiji, samo 8 posto građana vidi Rusiju kao krivca za rat u Ukrajini; ostali prije okrivljuju NATO, Sjedinjene Američke Države i Ukrajinu. U Srbiji nesmetano rade ruski Sputnjik i RT, a Vučić se time otvoreno hvali, ističući da je Srbija jedina zemlja u Europi u kojoj ruski mediji rade bez ograničenja.

Iz ovoga slijedi teza koju treba izgovoriti bez uvijanja: Vučićeva vanjska politika nije nametnuta srpskom biračkom tijelu. Ona mu je uglavnom sukladna. Ako netko zamišlja da je iza autokrata sakriveno prozapadno, proeuropsko društvo koje samo čeka da ga se oslobodi - podaci to ne potvrđuju. Smjena Vučića ne mijenja onih osam posto.

Zašto studentska lista nije rješenje

Prvo, o brojkama treba biti oprezan, jer one same govore o stanju medijskog prostora. Agencija Faktor plus, čije je istraživanje objavio Blic, u kolovozu i rujnu na uzorku od 1.200 ispitanika mjeri SNS na 47,2 posto i studentsku listu na 31,5, uz 31 posto neopredijeljenih. CRTA, zajedno sa Stanfordovim Democracy Action Labom, na terenskom uzorku od 2.324 ispitanika mjerila je u lipnju obrnuto: među opredijeljenim biračima studentska lista 44,9, SNS 35,7 posto.

Dvije slike iste zemlje. Nijednoj se ne može vjerovati bez ograde, a sama ta činjenica je nalaz.

Drugo, i važnije - sadržaj. Čak i naklonjeni analitičari postavljaju najjednostavnije moguće pitanje: čeka se da se vidi tko listu čini i imaju li ikakvu politiku ili idu samo na kritiku vlasti. Dvadeset mjeseci nakon pada nadstrešnice u Novom Sadu, u kojem je poginulo 16 ljudi, i nakon prosvjeda koji su iznudili prijevremene izbore, to je pitanje na koje i dalje nema odgovora.

Treće, i najteže. Početkom rujna tijelo Ratka Mladića, pravomoćno osuđenog za genocid u Srebrenici, dopremljeno je iz Haga državnim zrakoplovom; 5. rujna održana je komemoracija u Domu Vojske kojoj su prisustvovali ministar pravosuđa i predsjednik Republike Srpske, a potom je pokopan uz vojne počasti, uz oko 13.000 ljudi na ukopu. Uz put su visjeli transparenti "Hvala, đenerale". Helsinški odbor za ljudska prava ocijenio je to kao vješto pripremljenu i sinkroniziranu predstavu države, vojske i crkve.

I sada ono ključno, formulirano u srbijanskom mediju, ne u hrvatskom: kako je moguće da je tako malo ljudi javno osudilo tu travestiju pretvaranja ratnog zločinca u heroja?

To se dogodilo usred prosvjednog ciklusa. Ne prije njega.

Prigovor koji treba uzeti ozbiljno

Postoje tri dobra argumenta protiv svega gore napisanog.

Prvi: tražiti od pokreta ideološki program znači tražiti da izgubi. Koalicija protiv autokracije po prirodi je široka i programski neodređena jer joj je jedini zajednički nazivnik da institucije moraju raditi. Tisza je, uostalom, upravo to - catch-all vozilo koje je sastavio bivši Fideszov čovjek, a ne liberalna stranka s programom. Ideološka razdioba dolazi poslije, ne prije.

Drugi: tražiti da se srpska oporba prvo obračuna s devedesetima pa tek onda zaslužuje podršku znači postavljati prag koji nijedno biračko tijelo ne prelazi. Suočavanje s prošlošću slijedi iz institucionalne promjene, a ne prethodi joj. Postavljeno obrnuto, taj zahtjev u praksi znači preferirati Vučića.

Treći: suditi oporbi po kvaliteti programa znači ignorirati da ne igra na ravnom terenu - medijska dominacija, javni sektor kao izborni stroj, problemi s biračkim popisom.

Sva tri prigovora su utemeljena. Prvi i treći su potpuno točni kao opis taktike.

Ali

Poanta nije da studentska lista ne bi trebala pobijediti. Poanta je da bi njezina pobjeda bila početak pitanja, a ne odgovor.

Liberalna demokracija nije uklanjanje jednog čovjeka. Ona je skup ograničenja zbog kojih je i sljedeći čovjek smjenjiv. Test za svakoga tko 25. listopada pobijedi je konkretan i mjerljiv: hoće li osloboditi javni servis, hoće li urediti birački popis, hoće li depolitizirati tužiteljstvo, i hoće li smanjiti neformalne ovlasti predsjedničke funkcije - uključujući i onda kad ih bude držao netko njihov.

Ako umjesto toga samo preuzme aparat, netko će za deset godina pisati isti ovaj tekst s drugim imenom.

Mađarska je dokazala da autokrat pada kad izlaznost naraste 9 postotnih bodova. Nije dokazala da ono što dolazi poslije nužno bude bolje - to se tek mjeri. Srbija 25. listopada ne dobiva rješenje. Dobiva priliku da napokon postavi pravo pitanje, a ono nije tko će vladati, nego smije li itko vladati bez ograničenja. I možda još važnije - kojim će smjerom Srbija krenuti.