Od sredine iduće godine u Hrvatskoj više nitko neće moći ugovorom zabraniti radniku da kolegi kaže koliko zarađuje. To je dobro, i to treba reći bez okolišanja.

Neki mediji objavili su da će "sve plaće biti javne" - to je dezinformacija. Vlada to ne bi smjela uvesti ni da hoće. Ono što se mijenja - poslodavac više ne smije radniku zabraniti da priča kome želi o svojoj plaći i ne smije mu zbog toga dati otkaz.

Ugovor o radu razmjena je rada za novac. Poslodavac njime kupuje radnikovo vrijeme i trud, a ne pravo da mu zapečati usta o vlastitom dohotku.

Klauzula o tajnosti plaće ne štiti nikakvu poslovnu tajnu u pravom smislu: ne štiti recepturu, izvorni kod ni popis kupaca. Štiti samo pregovaračku prednost jedne strane.

Tržište rada, kao i svako drugo tržište, radi bolje kad sudionici znaju cijene. Radnik koji ne zna koliko vrijedi na tržištu ne može ni tražiti povišicu ni otići tamo gdje ga više cijene. Tajnost plaća nije sloboda ugovaranja, nego sužavanje informacija na kojima se sloboda ugovaranja temelji. Amerikanci, koje rijetko tko optužuje za radnički socijalizam, radnicima jamče pravo da razgovaraju o plaćama još od 1935.

Do tu se slažemo s Vladom i s Bruxellesom. Ali ta "transparentnost plaće" prikriva ono važnije: zabrana šutnje samo je omot. Unutra je cijeli novi birokratski aparat, i on ne pogađa samo velike.

Što zapravo stiže?

Prema dostupnim opisima nacrta izmjena Zakona o radu, kojim se prenosi Direktiva (EU) 2023/970, svaki poslodavac morat će:

- u oglasu ili prije razgovora navesti početnu plaću ili raspon;
- prestati pitati kandidate koliko su zarađivali prije;
- imati pisane, "objektivne i rodno neutralne" kriterije za određivanje plaća i napredovanja;
- razvrstati poslove u kategorije "jednake vrijednosti";
- na zahtjev radnika dati podatke o prosječnim plaćama u njegovoj kategoriji, odvojeno za muškarce i žene, s obrazloženjem.

Poslodavci sa 100 i više radnika uz to će izvještavati o razlikama u plaćama među spolovima. Ako neopravdana razlika prijeđe 5 %, slijedi zajednička procjena plaća s predstavnicima radnika i plan mjera.

Na papiru zvuči razumno. U praksi zamislite web agenciju sa sedam ljudi, obiteljsku pekaru s 12 ili računovodstveni ured s pet. Nitko od njih nema odjel ljudskih potencijala. Plaće se u takvim firmama određuju onako kako su se oduvijek određivale u malim zajednicama: vlasnik zna tko što radi, tko je pouzdan, tko je donio klijenta, tko odlazi ako ne dobije povišicu, a tko je jedini koji zna popraviti peć. To nije netransparentnost nego znanje koje se ne da svesti na tablicu.

Upravo tu je stara Hayekova pouka. Najvažnije znanje u društvu nije znanstveno i opće, nego lokalno, prolazno i često neizrecivo: znanje o konkretnim ljudima i okolnostima. Direktiva od poslodavca traži da to znanje prevede u "rodno neutralne čimbenike": vještine, napor, odgovornost, radne uvjete.

Pretpostavka je da se vrijednost rada može objektivno izmjeriti izvana. Ne može. Vrijednost rada je ono što je netko spreman platiti, a netko drugi prihvatiti.

Kategorije koje nitko ne treba

Kod dvoje zaposlenih u istoj "kategoriji" poslodavac smije uskratiti prosjek jer bi otkrio tuđu plaću. Što onda mala firma dobiva cijelim aparatom? Kategorije koje su toliko male da se podaci iz njih ne smiju dati, kriterije koje nitko neće čitati i obrazloženja koja ionako postoje u svakom normalnom razgovoru o povišici.

Za malog poslodavca rezultat je čista administracija: savjetnik za usklađivanje, novi pravilnik, nova sistematizacija i strah od inspekcije. Hrvatska udruga poslodavaca upozorava da su rokovi kratki i da se mijenjaju sustavi plaća, nagrađivanja i sistematizacije. Za velikog poslodavca to je trošak zaokruživanja, a za malog trošak koji se mjeri u danima vlasnikova rada koji neće raditi ono od čega firma živi.

I tu je zamka koju liberali dobro poznaju: regulacija koja "vrijedi za sve" nikada ne pogađa sve jednako. Fiksni trošak usklađivanja razmazan preko tisuću radnika je zanemariv, a preko pet radnika je porez na postojanje. Veliki poslodavci zato rijetko ozbiljno lobiraju protiv ovakvih pravila. Ona im podižu barijeru ulaska za konkurenciju.

Vlada nije kriva za Direktivu, ali je kriva za ono što s njom radi

Pošteno je reći: većinu tih obveza ne izmišlja Zagreb. Propisuje ih Bruxelles, i to za sve poslodavce. Vlada se na Direktivu ne poziva bez razloga.

Ali Direktiva ostavlja prostor i pitanje je koristi li ga Hrvatska. Države smiju izuzeti poslodavce s manje od 50 radnika od obveze objavljivanja kriterija napredovanja. Smiju pustiti da kolektivni ugovori ili jednostavni obrasci odrade posao umjesto novih pravilnika. Smiju ne dodavati ništa preko minimuma.

Jutarnji, primjerice, piše da će radnik moći tražiti i prosječnu i medijalnu plaću te obrazloženje zašto je plaćen ispod prosjeka. Ako je to točno, medijan na zahtjev svakog radnika u svakoj firmi ide preko onoga što traži Direktiva. Dakle, ako je to istina što Jutarnji piše, Vlada RH pokušava napraviti više od onoga što Bruxelles traži.

Odgovorna vlada bi transpoziciju napravila minimalno: prepisala obvezno, iskoristila svako izuzeće i ponudila besplatne predloške. Hrvatska tradicija je obrnuta. Svaku europsku obvezu doživljavamo kao priliku da dodamo još malo svoga.

Danska: kako izgleda tržište rada odraslih ljudi

Hrvatski Zakon o radu već je danas debeo priručnik o tome kako dvije odrasle osobe ne smiju samostalno dogovoriti suradnju. Pravilnik o radu obvezan je već od dvadeset radnika. Otkaz je postupak u kojem poslodavac mora dokazivati opravdanost, a sudovi godinama presuđuju.

Posljedica je poznata: poslodavci se boje zaposliti jer se boje da neće moći otpustiti. Mladi zato vise na ugovorima na određeno, a sive zone bujaju.

Danska je ilustrativna suprotnost. Nema zakonsku minimalnu plaću. Većinu uvjeta rada ne određuje država, nego dogovor poslodavaca i radnika kroz kolektivne ugovore. Zapošljavanje i otpuštanje relativno su jednostavni. Sigurnost radnika ne počiva na tome da je nitko ne smije otpustiti, nego na tome da brzo nađe novi posao.

To je tzv. flexicurity. Rezultat je jedno od najmobilnijih i najzadovoljnijih tržišta rada u Europi.

I Danska mora prenijeti istu Direktivu. Njezin nacrt predviđa da kolektivni ugovor s jednakim ili boljim odredbama ima prednost pred zakonom, u skladu s dugom tradicijom da se država miče s puta kad se strane same dogovore. Liberal će reći da ni danski model nije idealan, jer kolektivno pregovaranje ima svoje kartelske crte. Ali načelo je ispravno: država ne treba ulaziti u svaki ugovor ako ga ljudi mogu sami sklopiti.

Što bi rekli ljudi koji vole birokraciju

Zagovornici Direktive reći će da razlike u plaćama među spolovima postoje, da žene manje pregovaraju i da je bez obveze razotkrivanja diskriminacija nevidljiva. Reći će i da su mala poduzeća upravo mjesto gdje je samovolja najveća, jer nema sindikata ni ljudskih potencijala. Na kraju, hrvatski sindikati upozoravaju na posebne ugovore kojima se nekima tajno plaća više, a drugima daju "ostali poslovi po nalogu poslodavca" bez povišice.

Dio toga je točan. Ali odgovor je već u prvom dijelu reforme: kad radnici smiju slobodno razgovarati o plaćama, samovolja postaje vidljiva bez ijednog obrasca. Radnica koja sazna da kolega na istom poslu dobiva 30 % više može tražiti povišicu, otići ili tužiti, a zabrana diskriminacije u Hrvatskoj postoji odavno.

Razlike koje ostanu nakon što se informacija oslobodi uglavnom su rezultat izbora, staža, prekovremenih sati, rizika i pregovaračke vještine, a ne neprijavljene diskriminacije. Nijedna kategorija "jednake vrijednosti" to neće izbrisati, samo će prisiliti poslodavce da te razlike pravdaju jezikom koji je birokratima razumljiv.

Zaključak

Zakon koji radniku kaže "smiješ reći koliko zarađuješ" proširuje slobodu. Zakon koji poslodavcu s pet ljudi kaže "sistematiziraj, kategoriziraj, obrazloži i čuvaj za inspekciju" sužava je. Hrvatska upravo donosi oba u istom paketu i prodaje ih pod naslovom prvoga.

Rješenje nije buniti se protiv Europe zbog onoga što je dobro, nego tražiti da Hrvatska prepiše samo ono što mora, iskoristi svako izuzeće i, kad već otvara Zakon o radu, počne ga skraćivati, a ne podebljavati. Radni odnos je ugovor dviju odraslih osoba. Država bi u njemu trebala biti javni bilježnik, a ne treći partner.