Francuski predsjednik Emmanuel Macron nedavno je izjavio da će Europska unija "nestati" ako ne promijeni svoju politiku prema inovacijama jer već ozbiljno zaostaje za SAD-om i Kinom. Klasičnoliberalni teoretičar i ekonomist Ludwig von Mises je napisao zanimljiv tekst na temu kako stvoriti ozračje za inovacije u knjizi "Teorija i povijest" 1957. godine.

...

Civilizacija je proizvod određenog pogleda na svijet, a njezina se filozofija očituje u svakom njezinom postignuću. Artefakti koje su proizveli ljudi mogu se nazvati materijalnim. Ali metode kojima se pribjegava u organiziranju proizvodnih aktivnosti su mentalne, rezultat ideja koje određuju što treba učiniti i kako. Sve grane jedne civilizacije nadahnute su duhom koji prožima njezinu ideologiju.

Filozofija koja je obilježje Zapada i čija je dosljedna razrada u posljednjim stoljećima transformirala sve društvene institucije zove se individualizam. Tvrdi da ideje, dobre kao i one loše, nastaju u umu pojedinog čovjeka. Samo je nekolicina ljudi obdarena sposobnošću začeća novih ideja.

Ali budući da političke ideje mogu funkcionirati samo ako ih društvo prihvati, ostaje na gomili onih koji sami nisu u stanju razviti nove načine razmišljanja da odobre ili ne odobre inovacije pionira. Nema jamstva da će ove mase sljedbenika i rutinista mudro iskoristiti moć koja im je povjerena. Mogu odbaciti dobre ideje, one čije bi im usvajanje koristilo, a prihvatiti loše ideje koje će ih ozbiljno povrijediti.

Ako izaberu ono što je gore, krivnja nije samo njihova. Ništa manja je greška pionira dobrih ideja što nisu uspjeli iznijeti svoje misli u uvjerljivijem obliku. Povoljna evolucija ljudskih stvari u konačnici ovisi o sposobnosti ljudske rase da stvori ne samo autore, već i navjestitelje i širitelje korisnih ideja.

Netko može žaliti zbog činjenice da sudbinu čovječanstva određuju - svakako ne nepogrešivi - ljudski umovi, ali takvo žaljenje ne može promijeniti stvarnost. Zapravo, uzvišenost čovjeka treba vidjeti u njegovoj moći da bira između dobra i zla. Upravo su to teolozi imali u vidu kada su hvalili Boga što je čovjeku podario diskreciju da napravi svoj izbor između vrline i mane.

Opasnosti koje proizlaze iz nesposobnosti masa ne uklanjaju se prijenosom ovlasti za donošenje konačnih odluka na diktaturu jednog ili nekolicine ljudi, koliko god oni izvrsni bili. Iluzorno je očekivati ​​da će despotizam uvijek stati na stranu dobrih stvari. Za despotizam je karakteristično da pokušava obuzdati nastojanja pionira da poboljšaju sudbinu svojih bližnjih.

Najvažniji cilj despotske vlasti je spriječiti bilo kakve inovacije koje bi mogle ugroziti nadmoć vladajućih. Sama njegova priroda gura ga prema ekstremnom konzervatizmu, težnji da se zadrži ono što jest, bez obzira na to koliko promjena bila poželjna za dobrobit ljudi. Suprotstavlja se novim idejama i bilo kakvoj spontanosti subjekata.

Dugoročno, čak ni najdespotskije vlade sa svom svojom brutalnošću i okrutnošću ne mogu dorasti idejama. Na kraju će ideologija koja je dobila potporu većine prevladati i izrezati tlo pod nogama tiranina. Tada će se mnogi potlačeni dići na pobunu i svrgnuti svoje gospodare.

Međutim, do toga bi moglo doći sporo, a u međuvremenu bi mogla biti nanesena nepopravljiva šteta općem dobru. Osim toga, revolucija nužno znači nasilan poremećaj društvene suradnje, proizvodi nepomirljive razdore i mržnje među građanima i može izazvati gorčinu koju ni stoljeća ne mogu u potpunosti izbrisati. Glavnu izvrsnost i vrijednost onoga što ljudi nazivaju ustavnim institucijama i demokracijom treba vidjeti u činjenici da one omogućuju mirnu promjenu metoda i osoblja vlade.

Gdje postoji predstavnička vlada, nisu potrebne revolucije i građanski ratovi da bi se uklonio nepopularni vladar i njegov sustav. Ako ljudi na dužnosti i njihove metode vođenja javnih poslova više ne zadovoljavaju većinu nacije, na sljedećim izborima ih zamjenjuju drugi ljudi i drugi sustav.

Na taj je način filozofija individualizma srušila doktrinu apsolutizma, koja je prinčevima i tiranima pripisivala nebesku distribuciju. Navodnom božanskom pravu pomazanih kraljeva suprotstavilo se neotuđivo pravo koje je čovjeku podario njegov stvoritelj. Nasuprot zahtjevu države da provodi pravovjerje i istrebljuje ono što je smatrala herezom, proglasilo je slobodu savjesti. Protiv nepopustljivog očuvanja starih institucija koje su s vremenom postale odvratne, pozivalo se na razum. Tako je inaugurirano doba slobode i napretka prema prosperitetu.

Liberalnim filozofima 18. i ranog 19. stoljeća nije bilo ni na kraj pameti da će se pojaviti nova ideologija koja će odlučno odbaciti sva načela slobode i individualizma i proklamirati potpuno podvrgavanje pojedinca tutorstvu očinskog autoriteta kao najpoželjniji cilj političkog djelovanja, najplemenitiji kraj povijesti - jedenje čovjeka.

Ne samo Hume, Condorcet i Bentham, nego čak ni Hegel i John Stuart Mill ne bi u to povjerovali da su neki od njihovih suvremenika prorekli da će u 20. stoljeću većina pisaca i znanstvenika Francuske i anglosaksonskih naroda postati oduševljena sustavom vlasti koji zasjenjuje sve tiranije iz prošlosti u nemilosrdnom progonu neistomišljenika i u nastojanjima da se pojedincu uskrati svaka prilika za spontanu aktivnost. Smatrali bi luđakom onog čovjeka koji im je rekao da bi se ukidanje slobode, svih građanskih prava i vlade koja se temelji na pristanku onih kojima se upravlja nazvalo oslobođenjem. Ipak, sve se to dogodilo.

Povjesničar može razumjeti i dati timološka objašnjenja za ovu radikalnu i iznenadnu promjenu ideologije. Ali takvo tumačenje ni na koji način ne opovrgava analizu i kritiku filozofa i ekonomista krivotvorenih doktrina koje su iznjedrile ovaj pokret.

Kamen temeljac zapadne civilizacije je sfera spontanog djelovanja koju ona osigurava pojedincu. Uvijek je bilo pokušaja obuzdavanja inicijative pojedinca, ali moć progonitelja i inkvizitora nije bila apsolutna. Nisu mogli spriječiti uspon grčke filozofije i njezinog rimskog ogranka ili razvoj moderne znanosti i filozofije.

Potaknuti svojim urođenim genijem, pioniri su izvršili svoj posao usprkos svim neprijateljstvima i protivljenjima. Inovator nije morao čekati poziv ili narudžbu ni od koga. Mogao je istupiti sam po sebi i prkositi tradicionalnim učenjima. U orbiti ideja, Zapad je uglavnom uvijek uživao u blagodatima slobode.

Zatim dolazi emancipacija pojedinca na polju poslovanja, tekovina te nove filozofske grane, ekonomije. Odriješene ruke dobio je poduzetni čovjek koji je znao obogatiti svoje bližnje usavršavanjem načina proizvodnje. Rog obilja izliven je na obične ljude kapitalističkim poslovnim principom masovne proizvodnje za zadovoljenje potreba masa.

Kako bismo pravedno procijenili učinke zapadne ideje slobode, moramo Zapad suprotstaviti uvjetima koji prevladavaju u onim dijelovima svijeta koji nikada nisu shvatili značenje slobode.

Neki orijentalni narodi razvili su filozofiju i znanost mnogo prije nego što su preci predstavnika moderne zapadne civilizacije izašli iz primitivnog barbarstva. Postoje dobri razlozi za pretpostavku da su grčka astronomija i matematika prvi poticaj dobile iz upoznavanja s onim što je postignuto na Istoku.

Kada su kasnije Arapi stekli znanje o grčkoj književnosti od naroda koje su osvojili, izvanredna muslimanska kultura počela je cvjetati u Perziji i Mezopotamiji. Sve do 13. stoljeća arapsko učenje nije bilo inferiorno u odnosu na suvremena dostignuća Zapada. Ali tada je vjerska ortodoksija nametnula nepokolebljiv konformizam i okončala sve intelektualne aktivnosti i neovisno razmišljanje u muslimanskim zemljama, kao što se prije dogodilo u Kini, Indiji i u orbiti istočnog kršćanstva.

Snage ortodoksije i progona neistomišljenika, s druge strane, nisu mogle ušutkati glasove zapadne znanosti i filozofije, jer je duh slobode i individualizma već bio dovoljno jak na Zapadu da preživi sve progone. Od 13. stoljeća sve intelektualne, političke i ekonomske inovacije potječu sa Zapada. Sve dok Istok, prije nekoliko desetljeća, nije bio oplođen dodirom sa Zapadom, povijest je u bilježenju velikih imena filozofije, znanosti, književnosti, tehnologije, vlade i poslovanja jedva spominjala ijednog Istočnjaka.

Na Istoku je vladala stagnacija i kruti konzervatizam sve dok se zapadnjačke ideje nisu počele filtrirati. Za same Istočnjake ropstvo, nedodirljivost, običaji poput sutteizma ili sakaćenja stopala djevojkama, barbarske kazne, masovna bijeda, neznanje, praznovjerje i nepoštivanje higijene dugo su bili netaknuti. Nesposobni da shvate smisao slobode i individualizma, danas su zaneseni programom kolektivizma.

Iako su te činjenice dobro poznate, milijuni danas s entuzijazmom podržavaju politiku koja za cilj ima zamjenu planiranja od strane svakog pojedinca autoritarnim planiranjem jednog čovjeka. Oni su željni ropstva.

Naravno, zagovornici totalitarizma protestiraju da ono što žele ukinuti je "samo ekonomska sloboda" i da će sve "ostale slobode" ostati netaknute. Ali sloboda je nedjeljiva. Razlika između ekonomske sfere ljudskog života i djelovanja i neekonomske sfere najgora je od njihovih zabluda. Ako svemoćna vlast ima moć svakom pojedincu dodijeliti zadaće koje treba izvršiti, ništa mu ne preostaje što bi se moglo nazvati slobodom i autonomijom. Ima samo izbor između stroge poslušnosti i smrti od gladi.

Mogu se sazvati povjerenstva stručnjaka da savjetuju tijelo za planiranje treba li mladom čovjeku dati priliku da se pripremi i radi na intelektualnom ili umjetničkom polju. Ali takav raspored može samo odgajati učenike koji su posvećeni papagajskom ponavljanju ideja prethodne generacije.

Zabranili bi inovatore koji se ne slažu s prihvaćenim načinom razmišljanja. Niti jedna inovacija nikada ne bi bila ostvarena da je njezin začetnik trebao autorizaciju onih od čijih je doktrina i metoda želio odstupiti. Hegel ne bi zaredio Schopenhauera ili Feuerbacha, niti bi profesor Rau zaredio Marxa ili Carla Mengera.

Ako vrhovni odbor za planiranje konačno odredi koje će se knjige tiskati, tko će eksperimentirati u laboratorijima, a tko će slikati ili kipariti, te koje promjene u tehnološkim metodama treba poduzeti, neće biti ni poboljšanja ni napretka. Pojedinac će postati pijun u rukama vladara, koji će u svom "socijalnom inženjeringu" s njime postupati kao što inženjeri postupaju s materijalom od kojeg grade zgrade, mostove i strojeve.

U svakom području ljudskog djelovanja inovacija je izazov ne samo za sve rutiniste, stručnjake i praktičare tradicionalnih metoda, nego još više za one koji su u prošlosti i sami bili inovatori. U početku nailazi uglavnom na tvrdoglavo protivljenje. Takve se prepreke mogu prevladati u društvu u kojem postoji ekonomska sloboda. Međutim, takve su prepreke nepremostive u socijalističkom sustavu.

Bit slobode pojedinca je mogućnost odstupanja od tradicionalnog načina razmišljanja i djelovanja. Planiranje od strane uspostavljene vlasti isključuje planiranje pojedinca.