Postoji jedna misao kojom Friedrich August von Hayek otvara svoju posljednju knjigu, a koja bi trebala stajati iznad ulaza u svako ministarstvo: zadaća ekonomije je pokazati ljudima koliko malo zapravo znaju o onome što umišljaju da mogu oblikovati.

The Fatal Conceit: The Errors of Socialism (Kobna uobraženost: pogreške socijalizma) objavljena je 1988., kada je Hayek imao gotovo 90 godina. Dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju iz 1974. u njoj je pokušao sažeti ono što je razrađivao pola stoljeća, i to u jednu jedinu tvrdnju: socijalizam nije prvenstveno moralna zabluda niti logička pogreška nego činjenična pogreška. Počiva na pogrešnoj predodžbi o tome kako svijet uopće funkcionira.

Knjiga je kratka, ponegdje teška za čitanje i praćena akademskim sporom o tome koliko je u nju zadirao njezin urednik W. W. Bartley III. No njezina je jezgra jednostavna i vrijedi je razumjeti bez ijedne formule.

Umišljenost o kojoj je riječ

Hayek "kobnom umišljenošću" naziva uvjerenje da je čovjek sposoban svojim razumom oblikovati društvene institucije prema vlastitim željama - i, još važnije, da bi trebalo odbaciti sve što ne možemo racionalno opravdati.

To zvuči razumno. Zapravo zvuči kao sama definicija prosvijećenosti. Zašto bismo se držali pravila koje ne možemo obrazložiti?

Hayekov odgovor: zato što pravila koja su nas dovela dovde nitko nije izmislio, pa ih zato nitko ne može ni potpuno obrazložiti. Privatno vlasništvo, poštivanje ugovora, obitelj, novac, trgovina sa strancima, iskrenost u poslu - to nisu proizvodi neke skupine mudraca koja je sjela za stol i osmislila društvo. To su prakse koje su nastale spontano, u različitim zajednicama, a onda se proširile jednostavno zato što su zajednice koje su ih usvojile bolje prolazile - postale su brojnije, bogatije i otpornije od onih koje ih nisu usvojile.

Hayek to zove proširenim poretkom ljudske suradnje. Poredak koji je nastao spontanom evolucijom, ne planom.

Zašto nitko ne može znati dovoljno

Ovdje dolazi Hayekov najpoznatiji argument, star još od tridesetih godina prošlog stoljeća, ali u ovoj knjizi doveden do kraja.

Znanje potrebno za funkcioniranje modernog gospodarstva ne postoji nigdje na jednom mjestu. Ono je razasuto u glavama milijuna ljudi i najvećim je dijelom praktično, lokalno i neizrecivo: majstor koji zna da mu se određen tip materijala loše ponaša na vlazi, trgovkinja koja osjeti da će nešto ovog proljeća proći, prijevoznik koji zna koja je dionica ceste u kojem stanju. Ništa od toga ne postoji ni u jednoj bazi podataka.

Cijene su, kaže Hayek, način na koji to raspršeno znanje ipak dolazi do nas - u sažetom obliku. Kada cijena bakra poraste, ne moram znati je li štrajk u rudniku ili je nova tvornica podigla potražnju. Dovoljno mi je da znam da moram štedjeti bakar i tražiti zamjenu. Cijena je poruka koja mi prenosi tuđe znanje, a da mi ne mora prenijeti tuđe razloge.

Planer koji ukine cijene ne ukida samo "profit". Ukida jedini uređaj kojim društvo prenosi informacije o oskudici. Zato centralno planiranje ne propada jer su planeri bili zli ili glupi. Propada zato što nijedna količina inteligencije ne može nadomjestiti informaciju koja je uništena. Ni skupine najpametnijih mudraca, kakve je SSSR pokušavao okupiti, to nisu mogle.

Naši instinkti pripadaju plemenu, ne modernom svijetu

Ovo je možda najintrigantniji dio knjige.

Stotinama tisuća godina ljudi su živjeli u malim skupinama od nekoliko desetaka pojedinaca. U takvoj skupini svi se poznaju, dijele isti cilj, dijele plijen i solidarni su jedni prema drugima. Tu je pravedno ono što izravno vidimo kao pravedno.

Prošireni poredak funkcionira po posve drukčijim pravilima. U njemu surađujem s milijunima ljudi koje nikada neću sresti, ne znam njihove potrebe niti oni znaju moje, ne dijelimo zajednički cilj i naša suradnja ne počiva na ljubavi nego na apstraktnim pravilima - vlasništvo, ugovor, poštenje, povjerenje.

Hayek tvrdi da se čovjek nalazi između instinkta i razuma. Naši nas nagoni vuku prema plemenskoj solidarnosti; naš razum nas navodi na uvjerenje da smo sve isplanirali. A ono što nas zapravo drži na okupu je nešto treće: naslijeđena, naučena pravila koja nisu ni instinktivna ni izmišljena.

Zato socijalizam ima trajnu emocionalnu privlačnost. On nije futuristička ideja, nego, po Hayeku, atavizam - poziv na povratak moralu male skupine, primijenjen na društvo od milijardi ljudi. Osjeća se ispravno upravo zato što je star.

I zato "tržište je hladno" nije argument protiv Hayeka. To je njegovo zapažanje. Tržište jest bezlično. Upravo je zato u stanju povezati stranca sa strancem.

Zatrovani jezik

Jedno poglavlje knjige Hayek posvećuje riječima, i to je dio koji svaki novinar i političar treba pročitati.

Njegova je meta pridjev "socijalno" (ili "društveno"). Kada mu ga dodate, kaže Hayek, riječ obično izgubi značenje ili ga izgubi u korist suprotnog: "socijalna pravda", "socijalna tržišna ekonomija", "socijalna demokracija". Pridjev sugerira toplinu i brigu, a u praksi najčešće znači "ono što odluči država".

Slično je s riječju "društvo", koja se koristi kao da je riječ o subjektu koji ima volju, namjeru i savjest. Ako "društvo" nešto želi, onda netko taj zahtjev mora izreći - i taj netko onda govori u ime svih.

Hayekova je poanta da nejasan jezik nije samo stilski problem. On je politički instrument: omogućuje da se preraspodjela predstavi kao pravda, a prisila kao briga.

Tradicija, obitelj i religija — iz pera agnostika

Hayek nije bio vjernik, ali je u ovoj knjizi napisao nešto što je iznenadilo mnoge njegove čitatelje: religije su odigrale ključnu ulogu u očuvanju pravila koja su omogućila prošireni poredak, prije svega privatnog vlasništva i obitelji. Vjerske su zajednice, kaže, prenosile ta pravila kroz naraštaje onda kada za njih nitko nije imao racionalno objašnjenje.

Nije to argument za istinitost vjere. To je tvrdnja da tradicija nosi znanje koje njezini nositelji ne znaju artikulirati kroz razumno dokazivanje - pa je opasno rušiti je samo zato što nam u ovom trenutku ne može objasniti samu sebe.

Najjači prigovori Hayeku

Bilo bi neiskreno prepričati knjigu bez njezinih slabih točaka.

Prvi prigovor: konzervativna zamka. Ako su preživjele tradicije po definiciji korisne, kako uopće opravdati bilo kakvu reformu? Ropstvo je bilo tradicija. Staleške privilegije su bile tradicija. Hayek odgovara da je kritika tradicije moguća, ali samo "iznutra" - jednim dijelom naslijeđa preispitujemo drugi — nikada s nekog izvanjskog, čistog stajališta. Mnogima taj odgovor djeluje preslabo.

Drugi prigovor: znanost. Hayekova se argumentacija oslanja na kulturnu evoluciju i grupnu selekciju, mehanizam koji je u biologiji bio i ostao sporan. Analogija s biološkom evolucijom nosi ga dalje nego što je možda opravdano.

Treći prigovor: je li ovo argument uopće? Iz činjenice da je nešto preživjelo ne slijedi da je dobro. Preživjeli su i monopoli, i kartelizirane javne nabave i klijentelizam. Kriterij "što je opstalo" sam po sebi ne razlikuje korisnu instituciju od uspješnog parazita.

Četvrti prigovor, i najozbiljniji u praksi: iz spoznaje da je centralno planiranje nemoguće ne slijedi da je svaka javna politika nemoguća. Cijepljenje, katastarske evidencije, sudovi, obrana od poplava i propisi o kvaliteti vode nisu pokušaji zamjene cjenovnog sustava. Hayek je toga bio svjestan više nego što ga se optužuje - bio je za pravnu državu i za minimalnu socijalnu sigurnost - ali njegovi ga sljedbenici često čitaju kao da je napisao knjigu protiv države kao takve. Nije. Napisao je knjigu protiv umišljenosti.

Zašto je ovo važno 2026. godine

Moglo bi se pomisliti da je rasprava završena 1989. Nije, jer se umišljenost ne javlja samo u obliku petogodišnjih planova.

Javlja se kao "ovaj put imamo podatke". Najčešći suvremeni argument protiv Hayeka glasi: raspršeno znanje bio je problem 1945., ali danas imamo digitalne platforme i umjetnu inteligenciju pa možemo uvoditi plansku ekonomiju iz jednog centra. Hayekov odgovor ostaje na snazi - problem nije u kapacitetu obrade podataka nego u tome što velik dio relevantnog znanja nikada ne postane podatak. Ono nastaje tek u trenutku odluke, u konkurenciji, u pokušaju i pogrešci. Nemoguće je unaprijed prikupiti informaciju koju tek postupak otkrivanja stvara.

Javlja se kao industrijska politika. Kad država odabire "strateške sektore" i pobjednike u njima, ona pretpostavlja da zna ono što tek tržišni proces može otkriti. Rezultat u pravilu nije nova industrija, nego nova skupina ljudi koja živi od subvencije.

Javlja se kao kontrola cijena. Ograničavanje marži, zamrzavanje cijena i regulirane najamnine imaju ista dva učinka svugdje gdje su isprobani: kratkoročno olakšanje, a zatim manjak, pad kvalitete i siva zona. Cijena je bila termometar; razbijanje termometra ne snižava temperaturu.

Javlja se kao regulatorna bujica. Europska regulativa polazi od dobrih namjera, ali svaki novi propis pretpostavlja da zakonodavac unaprijed zna sve načine na koje se neka tehnologija može upotrijebiti. Trošak neće platiti oni koji imaju pravne odjele, nego oni koji ih nemaju.

I javlja se kao plemenska politika. Hayekova dijagnoza tribalizma danas se možda bolje uklapa u opis kulturnih ratova nego gospodarske politike. Zahtjev da se cijela zajednica složi oko jednog cilja, jedne vrijednosti i jednog identiteta - bez obzira dolazi li slijeva ili zdesna - isti je onaj poriv male skupine primijenjen na milijune ljudi.

Hayekova posljednja poruka

Hayekova poruka nije "država je zlo" niti "tržište je savršeno". Ona je skromnija, ozbiljnija i teža: naše je znanje daleko manje od naše sposobnosti da smišljamo planove za cijelo društvo.

Iz toga slijedi vrlo praktičan zaključak. Institucije treba graditi tako da pogreške budu jeftine i popravljive - decentralizirano, uz konkurenciju, uz mogućnost izlaska i uz pravila koja vrijede jednako za sve. Ne zato što su ljudi na vlasti loši, nego zato što su, kao i svi mi, neznalice o većini onoga o čemu odlučuju.

To je manje uzbudljivo od velike vizije. Ali ono što je Hayek pokušao reći na kraju života jest da je upravo uzbuđenje velikom vizijom najskuplja stvar koju si jedno društvo može priuštiti.