Kalifornijski birači početkom studenoga odbili su Prijedlog 40, jednokratni porez od 5 % na imovinu dvjestotinjak milijardera. O porezu koji bi pogodio nekoliko stotina ljudi odlučivalo je više od 12 milijuna birača. Ovaj put većina je rekla ne, ali sindikat koji je porez predložio već je najavio novi pokušaj 2028.

Prijedlog 40 radikalan je primjer, ali ne i iznimka. Isti su birači istoga dana trajno zadržali najviše stope poreza na dohodak, koje plaća gornjih 2 % obveznika. Kalifornija je samo zorno pokazala ono što vrijedi za svaki progresivni porez: većina odlučuje koliko će uzeti manjini, i za to joj ne treba nikakav razlog osim toga što je većina.

Ovo nije tekst protiv poreza. Država treba novac za institucije, sudove, sigurnost i javne radove, i netko ga mora platiti. Ovo je tekst protiv toga da stopu po kojoj će netko plaćati određuje njegov položaj na ljestvici dohotka, a o tome glasaju oni ispod njega. Ovo je tekst o nepravdi koja proizlazi iz mogućnosti da ljudi glasaju za porez koji sami neće plaćati, koji će plaćati netko drugi.

Devet protiv jednoga

Zamislite deset ljudi u sobi. Predloži se glasanje: hoćemo li uzeti dio zarade najbogatijeg među nama i podijeliti ga ostalima? Ishod je predvidljiv: devet glasova za, jedan protiv. Postupak je besprijekorno demokratski, a rezultat bi se izvan te sobe zvao pljačkom.

Da devetorica isto učine bez glasanja, svi bismo se složili da je riječ o kaznenom djelu. Glasanje ne mijenja što se dogodilo, nego samo tko to ozakonjuje. Vlasništvo nad vlastitom zaradom i imovinom ne smije ovisiti o tome koliko ljudi u sobi misli da im ona treba više nego vama.

Progresivni porez počiva upravo na toj logici. On ne kaže samo da bogatiji plaćaju više, nego da plaćaju razmjerno više, po stopi koju određuje njihov dohodovni cenzus. A stope ne određuje nikakva neutralna formula, nego većina, izravno na referendumu ili izborima preko političara koji joj obećaju da će netko drugi platiti račun.

Najvišu stopu plaća manjina, a o njoj odlučuje većina koja je ne plaća. To je struktura u kojoj jedni imaju glas, a drugi plaćaju račun. Nijedno pravilo u takvoj strukturi ne ograničava koliko visoko stopa može ići, osim straha da će oporezovani otići.

Poticaj koji tjera stope nagore

Kad se jednom prihvati da različiti ljudi plaćaju različite stope, više ne postoji načelna granica. Ostaje samo pitanje koliko će većina uzeti ovaj put. Poticaj je jasan: birač koji ne plaća najvišu stopu dobiva kad ona raste, a ne gubi ništa. Političar koji mu to obeća kupuje glas tuđim novcem.

Povijest to potvrđuje. Američki savezni porez na dohodak uveden je 1913. s najvišom stopom od 7 %, i to samo na dohodak iznad 500.000 dolara. Četiri godine kasnije, 1917., ta je stopa iznosila 67 %. Vrhunac od 94 % dosegnula je 1944., a do 1981. nije pala ispod 70 %.

U Velikoj Britaniji bilo je još gore. Krajem 1970-ih najviša stopa na zarađeni dohodak iznosila je 83 %, a na prihod od ulaganja 98 %, uz poseban dodatak od 15 %. Od svake zadnje funte dividende državi je išlo 98 penija.

Pošteno treba reći da su najveće skokove pokretali ratovi, a ne samo apetit većine. Ali kad su ratovi završili, stope se nisu vratile na prijašnje stanje. Privremena mjera postala je trajna, kao što je i kalifornijski "privremeni" porez iz 2012. ove godine postao trajan.

Iščekivani prihod pritom se često nije ni ostvario. U britanskoj poreznoj godini 1978./79., uz stope od 83 i 98 %, najbogatijih 1 % platilo je 11 % ukupnog poreza na dohodak. Danas, uz najvišu stopu od 45 %, plaćaju oko 29 %. Previsoke stope nisu natjerale bogate da plaćaju, nego da traže rupe u zakonu, odu ili prestanu zarađivati u zemlji koja ih kažnjava.

Što su o tome znali klasici

Ništa od ovoga nije nova misao. Liberalna tradicija upozorava na ovu opasnost otkad postoji moderna demokracija.

James Madison - jedan od osnivača i kasnije četvrti predsjednik SAD-a je 1787. u 10. broju Federalističkih spisa gotovo doslovno opisao naš problem. Raspodjela poreza na različite vrste imovine, pisao je, traži najveću nepristranost, a ipak nema zakonodavnog čina u kojem vladajuća strana ima više prilike i iskušenja da pogazi pravila pravednosti.

"Svaki šiling kojim preopterećuju brojem slabije ušteđen je šiling u njihovim vlastitim džepovima."

Francuski teoretičar Alexis de Tocqueville je pola stoljeća kasnije, u Demokraciji u Americi (1835.), za istu pojavu skovao izraz "tiranija većine". Većina nije nepogrešiva samo zato što je većina, a njezina vlast nad manjinom može biti jednako samovoljna kao vlast jednog čovjeka.

Francuski ekonomist i političar Frédéric Bastiat je u eseju Zakon (1850.) dao jednostavan test. Kako prepoznati zakonitu pljačku? "Treba ispitati uzima li zakon jednima ono što im pripada da bi dao drugima ono što im ne pripada." Ako uzima, čin koji bi za pojedinca bio kazneno djelo postaje državna politika.

Engleski ekonomist i liberalni teoretičar John Stuart Mill, koji je inače bio daleko od nekritičnog branitelja bogatih, u Načelima političke ekonomije (1848.) odbacio je stupnjevani porez na dohodak: "Oporezivati veće dohotke po višem postotku nego manje znači oporezivati marljivost i štedljivost; kazniti ljude zato što su radili više i uštedjeli više od svojih susjeda."

Austrijski ekonomist i nobelovac Friedrich Hayek dao je argumentu presudan oblik u 20. poglavlju Ustava slobode (1960.). Za Hayeka je srž vladavine prava općenitost: zakon mora jednako vrijediti za sve, pa i za one koji ga donose. Progresivni porez krši upravo to načelo.

Većina pritom manjini nameće pravilo koje ne vrijedi za nju samu, a Hayek to naziva povredom načela "mnogo temeljnijeg od same demokracije", načela na kojem počiva i opravdanje demokracije.

Hayek je dodao još jedno opažanje koje Kaliforniju čini školskim primjerom: progresivnost nema unutarnju granicu. Kod proporcionalnog poreza svi znaju koliki dio dohotka daju i svi osjećaju svako povećanje. Kod progresivnog nema načela koje bi reklo gdje stati pa stopa ovisi samo o tome što većina smatra "primjerenim" dohotkom za druge.

Zato je predložio jednostavno pravilo: većina koja odlučuje koliko će se ukupno ubirati mora i sama plaćati najvišu stopu.

Jedna stopa za sve

Rješenje nije ukidanje poreza nego jedinstvena stopa. Uz nju bogati i dalje plaćaju više, jer plaćaju isti postotak od većeg iznosa. Uz stopu od 20 %, onaj tko zarađuje 5.000 eura mjesečno plaća 1.000 eura, a onaj tko zarađuje 1.000 eura plaća 200 eura. Prvi državi daje pet puta više - i to je u redu.

Razlika je u tome što više nitko ne može glasati za porez koji će platiti samo drugi. Ako većina želi višu stopu, platit će je i sama. Time se ruši poticaj koji progresivni sustav ugrađuje: dijeliti tuđu zaradu više nije besplatno, jer svako povećanje pogađa svakoga. Upravo je to Hayekovo pravilo, pretvoreno u porezni zakon.

Jedinstvena stopa ne znači da i siromašni moraju plaćati od prvog eura. Već je Mill predlagao da se dohodak nužan za život izuzme od poreza, a sve iznad njega oporezuje istom stopom. Takav opći osobni odbitak, jednak za sve, ne krši načelo: svatko dobiva isti iznos oslobađanja i plaća istu stopu na sve iznad njega.

To nije teorija. Estonija je 1994. kao prva europska zemlja uvela jedinstvenu stopu od 26 %, istu za građane i poduzeća. Danas iznosi 22 %, uz osnovni odbitak od 700 eura mjesečno. Bugarska i Rumunjska oporezuju dohodak jedinstvenom stopom od 10 %, a Mađarska od 15 %.

Pritom nisu nikakve porezne oaze, nego države koje financiraju sve što financiraju i druge članice EU-a.

Za usporedbu, u Hrvatskoj se dohodak oporezuje dvjema stopama, nižom i višom, koje unutar zakonskih raspona određuju općine i gradovi. U Zagrebu iznose 23 i 33 %, a viša se plaća na godišnju osnovicu iznad 60.000 eura. Hrvatska progresija je umjerena, ali načelo je isto: o višoj stopi odlučuju oni koji je ne plaćaju.

Samo je pitanje vremena kad će većina u Hrvatskoj izglasati na vlast političare koji će im obećati povećanje više stope koju plaća manjina ili uvođenje više novih stopa za bogatiju manjinu. To nije teško predvidjeti jer poticaj postoji.

Zabrana mora biti u ustavu

Razboritost birača nije dovoljna zaštita. Kalifornija je pokazala da većina ponekad odbije uzeti tuđe, ali i da se o tome može glasati ponovno, dok jednom ne prođe. Zato jedinstvena stopa ne smije biti samo zakon koji svaka nova većina može promijeniti. Mora biti ustavno pravilo, iznad dnevne politike.

To nije egzotična ideja. Ustav američke savezne države Illinois propisuje da se dohodak oporezuje po jedinstvenoj stopi, danas 4,95 %. Guverner J. B. Pritzker 2020. je pokušao tu odredbu ukloniti amandmanom koji je nazvao "pravednim porezom". Birači su ga odbili.

Zanimljivo je kako. Godine 2014. većina birača u Illinoisu na neobvezujućem pitanju podržala je dodatni porez od 3 % na dohodak iznad milijun dolara, sa 64 % glasova. Šest godina kasnije, kad je glasanje bilo obvezujuće i kad je trebalo ukinuti ustavnu zaštitu, 53 % ih je bilo protiv.

Ljudi su razumjeli da ustavna brana štiti i njih: kad je jednom ne bude, sljedeće povećanje može pogoditi i srednju klasu.

Massachusetts je otišao suprotnim putem. Birači su 2022. ukinuli ustavnu obvezu jedinstvene stope i uveli dodatni porez na milijunske dohotke. Tako se jednom otvorena vrata više ne zatvaraju.

Hrvatski Ustav o porezima ima samo jedan kratak članak. Prema članku 51., svatko je dužan sudjelovati u podmirenju javnih troškova u skladu sa svojim gospodarskim mogućnostima, a porezni se sustav temelji na načelima jednakosti i pravednosti.

Pravna znanost to često čita kao podršku progresivnosti. No i jedinstvena stopa uvažava gospodarske mogućnosti: tko više zarađuje, više i plaća. A jednakost bi se najprirodnije mogla čitati upravo kao jednaka stopa za sve.

Dovoljna bi bila jedna rečenica: porez na dohodak plaća se po jedinstvenoj stopi, uz osobni odbitak jednak za sve. Promjena Ustava traži dvotrećinu svih zastupnika u Saboru pa je neće donijeti nijedna prolazna većina. Upravo zato bi takvu odredbu bilo teško i ukinuti.

Što kažu zagovornici progresivnosti?

Argument protiv progresivnog poreza vrijedi samo ako izdrži najjače prigovore. Evo četiri koja treba shvatiti ozbiljno.

Sto eura siromašnom vrijedi više nego bogatom. To je točno i zato je opravdano osloboditi poreza dohodak nužan za život. Ali iz toga ne slijedi nijedna konkretna ljestvica stopa.

Nitko ne može izmjeriti koliko će posljednji euro boljeti jednoga, a koliko drugoga, pa stope na kraju određuje politička moć. To je upravo Hayekov prigovor: progresivnost nema načelo koje bi joj reklo gdje stati.

Porezni sustav kao cjelina je regresivan. PDV i trošarine siromašni plaćaju razmjerno više jer troše veći dio dohotka. I sam Hayek prihvatio je stanovitu progresivnost poreza na dohodak ako ona samo ispravlja taj učinak, tako da ukupni porezni teret bude razmjeran.

To je pošten argument, ali argument za razmjeran ukupni teret, a ne za to da najviša stopa raste kad god većini zatreba novca.

Svaki je porez odluka većine. Istina, i u demokraciji drugačije ne može. Ali postoji razlika između većine koja donosi pravilo koje vrijedi i za nju samu i većine koja donosi pravilo samo za druge. Prvo je demokracija, drugo je ono pred čim su upozoravali Madison i Tocqueville.

Zemlje s jedinstvenom stopom od nje odustaju. Slovačka je 2004. uvela jedinstvenu stopu od 19 %, a nekoliko godina kasnije vratila je razrede. Isto su učinile Češka, Latvija i Litva.

To je točno, ali ne opovrgava argument, nego ga potvrđuje: jedinstvena stopa koja je samo običan zakon prije ili kasnije padne pod pritiskom iste većine od koje bi trebala štititi. Zato mora biti u ustavu.

Zaključak

Kalifornijski porez na milijardere bio je karikatura, ali karikatura otkriva crte lica. Svaki progresivni porez počiva na istom: većina određuje koliki će dio tuđe zarade uzeti, a sama ostaje po strani.

Razlika između umjerene hrvatske progresije i kalifornijskog jednokratnog udara samo je razlika u apetitu, ne u načelu.

Ne treba nam manje poreza da bismo bili pravedni, nego jednako pravilo za sve. Jedinstvena stopa, uz isti osobni odbitak za svakoga, ostavlja bogatima veći račun, ali oduzima većini mogućnost da ga piše samo drugima.

Kad svako povećanje pogađa i one koji o njemu glasaju, porez prestaje biti plijen i ponovno postaje ono što bi trebao biti: zajednička cijena države.

Devetorica u sobi ne bi smjela moći izglasati džep desetoga. Ne zato što je deseti bogat, nego zato što je jednak.