Kraljevska švedska akademija dodijelila je danas u Stockholmu nagradu za ekonomiju Robertu E. Hallu sa Stanforda i Michaelu Woodfordu s Columbije, za "mikroekonomske temelje makroekonomske stabilizacije".

Hall ima 83 godine, rođen je u Palo Altu i nagradu je dobio u gradu u kojem živi i radi. Poznatiji je, međutim, po nečemu što u obrazloženju nije spomenuto: po poreznom sustavu koji je trideset dvije godine ranije uveden u Estoniji - i koji je tu zemlju izvukao iz sovjetskih ruševina.

Podijeljena nagrada

Michael Woodford, rođen 1955. u Massachusettsu, autor je knjige Interest and Prices iz 2003., koja je postala standardni tekst novokejnezijanske monetarne teorije. On je, više od ikoga, arhitekt okvira kojim se danas služe središnje banke pri odlučivanju o kamatnim stopama i komunikaciji s tržištima. Na vijest o nagradi rekao je novinarima da je iznenađen i ushićen.

Zajednička nagrada dvojici ljudi za mikrotemelje stabilizacijske politike na prvi pogled izgleda kao priznanje kejnezijanskoj tradiciji. Kod Woodforda to i jest točno. Kod Halla je priča znatno zanimljivija.

Tko je Robert E. Hall?

Diplomirao je na Berkeleyju 1964., doktorirao na MIT-u 1967. pod mentorstvom Roberta Solowa, nobelovca iz 1987. Predavao je na Berkeleyju i MIT-u, a od 1978. je na Stanfordu - istodobno profesor ekonomije i stariji suradnik Hoover Institutiona.

Vodio je NBER-ov program istraživanja ekonomskih fluktuacija, bio predsjednik Američkog ekonomskog udruženja i dugo predsjedao Odborom za datiranje poslovnih ciklusa - tijelom koje u SAD-u službeno proglašava kada recesija počinje i kada završava.

To je, dakle, čovjek iz samog središta američkog ekonomskog establišmenta. I ujedno autor najutjecajnijeg prijedloga ravnog poreza (flat tax) u povijesti.

Prvi život: ravni porez

U prosincu 1981. Hall i politolog Alvin Rabushka, kolega s Hoovera, objavili su članak u Wall Street Journalu. Iz njega su nastale knjige Low Tax, Simple Tax, Flat Tax (1983.) i The Flat Tax (Hoover, 1985., drugo izdanje 1995.), čiji je cjeloviti tekst i danas besplatno dostupan.

Prijedlog se obično krivo prepričava pa ga vrijedi točno iznijeti:

- jedinstvena stopa od 19 posto, ista za pojedince i za poduzeća
- osobni odbitak, zbog kojeg prosječna porezna stopa ostaje progresivna iako je granična jedna jedina
- i ono presudno: to nije porez na dohodak nego porez na potrošnju. Oporezuje dohodak, ali izuzima investicije - kapitalna ulaganja otpisuju se odmah, a kamate, dividende i kapitalni dobici ne oporezuju se po drugi put na razini pojedinca
- porezna prijava stane na pola stranice.

Ključna ideja nije "niski porezi". Ključna ideja je da se štednja ne smije oporezivati dvaput, jer time porez prestaje biti neutralan i počinje presuđivati hoćete li trošiti danas ili ulagati za sutra.

Estonija

Prvog siječnja 1994. vlada Marta Laara uvela je u Estoniji jedinstvenu stopu od 26 posto na dohodak pojedinaca i poduzeća. Stopa je bila relativno visoka jer je ustav zahtijevao uravnotežen proračun.

Učinila je to protivno preporuci Međunarodnog monetarnog fonda, koji je savjetovao podizanje poreza.

Estonija je time pokrenula lavinu. Litva je 1994. uvela ravni porez od 33 posto, smanjen na 24 prije kraja desetljeća. Latvija 1995. s 25 posto. Rusija 2001. s 13 posto. Zatim Slovačka, Rumunjska, Bugarska.

A onda, 2000. godine, Estonija je napravila potez kakav nije napravila nijedna druga zemlja na svijetu: ukinula je porez na zadržanu dobit. Oporezuje se samo dobit koja se isplati vlasnicima; ono što ostane u poduzeću i reinvestira se ne oporezuje uopće.

To je Hallova središnja ideja izvedena do kraja - dosljednije nego što je ikad izvedena u SAD-u. Estonski porezni sustav danas je najčišća primjena Hall-Rabushkina načela na svijetu.

Treba reći i što Hall nije napravio. Estonski sustav nisu napisali on i Rabushka nego Laarova vlada. Ono što su njih dvojica dali bio je nacrt - intelektualni predložak koji je pokazao da je takav porez izvediv i kako bi izgledao. Nakon toga su desetljećima savjetovali istočnoeuropske vlade koje su ga htjele uvesti.

Što se tim zemljama dogodilo

Usporedba s Hrvatskom je neugodna, ali je treba iznijeti točno, a ne u svoju korist.

Litva je danas, prema Eurostatovoj klasifikaciji za 2025., u skupini zemalja 10 do 20 posto ispod prosjeka EU. Hrvatska je u skupini 20 do 30 posto ispod. Litva je, dakle, cijelu skupinu ispred.

BDP po stanovniku prema paritetu kupovne moći, projekcija MMF-a za 2026.: Litva 61.052 dolara, Hrvatska 54.359. Litva je pritom prva među svim srednjoeuropskim članicama, ispred Slovenije i Poljske.

Javni dug: Litva 40,5 posto BDP-a, Hrvatska 56,3. Indeks percepcije korupcije: Litva 63 od 100, Hrvatska 47.

Estonija je po BDP-u po stanovniku danas otprilike na hrvatskoj razini - ali je 1991. bila sovjetska republika bez vlastite valute, s raspadnutom trgovinom i gospodarstvom u slobodnom padu. Hrvatska je u isto vrijeme imala razvijen turizam i pristup zapadnim tržištima.

Estonija je, dakle, prevalila neusporedivo dulji put da bi stigla na isto mjesto.

Poštena ograda: ravni porez nije jedini uzrok. Baltičke su zemlje napravile i privatizaciju, i liberalizaciju trgovine, i reformu uprave, i digitalizaciju države. Korelacija nije uzročnost.

Ali ravni porez bio je signal. Rekao je ulagačima s kakvom državom imaju posla - i rekao je to u roku od godine dana, bez čekanja na konsenzus.

Drugi život: mikrotemelji

A sada ono za što je nagradu zapravo dobio.

Godine 1978. Hall je objavio rad Stochastic Implications of the Life Cycle–Permanent Income Hypothesis. Pokazao je da bi, ako ljudi gledaju unaprijed i racionalno koriste dostupne informacije, potrošnja trebala slijediti slučajni hod: najbolja prognoza sutrašnje potrošnje je današnja, a nijedna druga postojeća informacija ne bi smjela pomoći u predviđanju.

Zvuči apstraktno. Posljedica nije.

Do tada su makroekonomski modeli potrošnju tretirali kao mehaničku funkciju tekućeg dohotka. Ako je tako, privremeno smanjenje poreza izravno podiže potrošnju i stimulans djeluje.

Hall je pokazao da to ne stoji. Ako kućanstva gledaju unaprijed, ona reagiraju na vijesti o trajnom dohotku, a privremena mjera im trajni dohodak gotovo i ne mijenja - pa je najvećim dijelom uštede.

Drugim riječima: isti čovjek koji je dobio Nobela za temelje stabilizacijske politike, proizveo je i jedan od najjačih argumenata protiv grube fiskalne stimulacije.

Uz to je, još 1967., s Daleom Jorgensonom razvio pojam korisničkog troška kapitala - okvir koji i danas služi za procjenu kako porezi djeluju na investicije.

Rad koji bi Hrvatska trebala pročitati

Godine 1999. Hall je s Charlesom Jonesom objavio u Quarterly Journal of Economics rad s naslovom koji zvuči kao pitanje za početnike: Zašto neke zemlje proizvode toliko više po radniku od drugih?

Na uzorku od 127 zemalja razložili su razliku između SAD-a i najsiromašnijih zemalja:

- razlika u fizičkom kapitalu objašnjava faktor 1,5
- razlika u obrazovanju faktor 3,1
- ostatak, Solowljev rezidual, faktor 7,7

A temeljni uzrok sve troje je ono što su nazvali društvenom infrastrukturom - institucije i državne politike koje određuju okruženje u kojem pojedinci stječu vještine, a poduzeća akumuliraju kapital i proizvode.

Dobra društvena infrastruktura, pišu, "namješta cijene kako treba" pa pojedinci prisvajaju prinose vlastitog rada. Loša potiče "grabežljivo ponašanje poput traženja rente, korupcije i krađe". Zemlje u kojima se isplati proizvodnja, a ne preusmjeravanje, proizvode mnogo više po radniku.

Zadržimo se na tim brojkama jer su izravno relevantne za hrvatsku raspravu o konvergenciji.

Kapital objašnjava faktor 1,5. Institucije objašnjavaju faktor 7,7.

Hrvatska politika desetljeće raspravlja o tome kako iz europskog proračuna izvući veći iznos kapitala. Hall je prije 27 godina izmjerio da je to manji dio problema - i to pet puta manji.

Zašto nije ideolog

I tu dolazimo do onoga što Halla čini zanimljivijim od svoje reputacije.

Na papiru izgleda kao hooverski liberal: autor ravnog poreza, savjetnik istočnoeuropskih vlada, suradnik instituta poznatog po tržišnim pozicijama.

Ali Nobel je dobio za rad koji središnjim bankama i ministarstvima financija omogućuje da učinkovitije interveniraju. Savjetovao je američki Trezor i Federalne rezerve. Predsjedao je odborom koji proglašava recesije.

A 1988. objavio je rad u kojem je dokumentirao da američke industrije imaju znatne marže iznad graničnog troška - dakle da je nesavršena konkurencija pravilo, a ne iznimka. To je nalaz koji doktrinarni tržišni ideolog radije ne bi objavio.

Ništa od toga nije proturječje. Zajednički nazivnik nije politika nego metoda.

U poreznoj politici: ne iskrivljuj izbor između trošenja danas i ulaganja za sutra, jer ljudi reagiraju na poticaje. U makroekonomiji: ne modeliraj agregate nego ono što kućanstva i poduzeća stvarno rade, jer i ona reagiraju na politiku.

To je ista obveza, primijenjena na dva politički suprotna odredišta. Hall nije protivnik intervencije - on je protiv intervencije utemeljene na modelima koji ne opisuju ljudsko ponašanje, jer takva intervencija prestane djelovati čim se ponašanje promijeni.

Pouka

Hallova karijera pokazuje da suprotnost ideologiji nije umjerenost. Suprotnost ideologiji je mjerenje.

Predložio je radikalan porezni sustav jer je izračunao koliko stoji dvostruko oporezivanje štednje. Dao je središnjim bankama bolje alate jer je izračunao koliko stoje loši modeli. Izmjerio je da institucije objašnjavaju pet puta više od kapitala.

U hrvatskoj se raspravi te dvije stvari tretiraju kao suprotstavljeni tabori - ili ste za tržište ili za državu koja djeluje.

Robert Hall je napravio oboje. Za drugo je danas dobio Nobelovu nagradu, a prvo je u međuvremenu obnovilo Baltik.