Kad se odreknemo principa da se država ne bi trebala uplitati u bilo koje pitanje koje se tiče načina života pojedinca, završit ćemo regulirajući i ograničavajući život do najsitnijih detalja.

U trenutku dok je Ludwig von Mises pisao knjigu "Liberalizam" (1927), u SAD-u je bila na snazi prohibicija alkohola, koja je proizvodila milijune novih "kriminalaca" i dovela do izgradnje novih kaznionica kako bi bilo mjesta za sve nove prijestupnike. Na koncu, ona je neslavno propala, kao što su liberali tog vremena i upozoravali.

Zadaća države u liberalnom društvu

Prema liberalima, zadaća države je samo i isključivo jamstvo zaštite života, zdravlja, slobode i privatnog vlasništva od nasilnih napada drugih osoba. Sve što prelazi tu sferu je zlo. Vlada koja, umjesto ispunjavanja te zadaće, ide tako daleko da bi kršila sigurnost života, zdravlja, slobode i imovine pojedinca je, naravno, sama po sebi loša.

Svejedno, kao što je Jacob Burckhardt (švicarski povjesničar iz 19. stoljeća, op.a.) pisao, moć je zla sama po sebi, bez obzira tko je prakticira. Ona teži pokvariti one koji je posjeduju i vodi u zlouporabu. Ne samo apsolutni vladari i aristokracija, već mase također, u čije ruke demokracija povjerava moć vlade, mogu jednako lako postati neumjerene u moći.

U Sjedinjenim Državama, proizvodnja i prodaja alkoholnih proizvoda je zabranjena. Druge zemlje još nisu otišle tako daleko, ali skoro posvuda neke restrikcije su postavljene na prodaju opijuma, kokaina i sličnih narkotika. To se univerzalno smatra zakonom koji je vlada nametnula da bi zaštitila pojedinca da si ne bi nanio štetu. Čak i oni koji inače nisu skloni širenju vladinih ovlasti smatraju potpuno prikladnim da se osobna sloboda smanji po tom pitanju i tvrde da se samo zatucani doktrinisti mogu usprotiviti takvim prohibicijama.

Zaista, opće je prihvaćena ovakva vrsta uplitanja vlasti u život pojedinca, da oni koji se protive principu liberalizma mogu temeljiti svoje argumente na navodno nespornom saznanju o neophodnosti takvih prohibicija pa mogu iz toga izvući zaključak kako je sloboda štetna i da se neke mjere zabrana moraju nametnuti nad osobnim slobodama pojedinca od državnih vlasti u njihovim naporima kao čuvara njegovog blagostanja. Ne može se ni postaviti pitanje smiju li državne vlasti to činiti, već samo koliko daleko država može ići.

Ne treba uopće ni spominjati da su ti narkotici štetni. Pitanje je li čak i manja doza alkohola štetna ili šteta nastaje samo kao rezultat prekomjernog konzumiranja, uopće nije bitno. Činjenica je da su alkoholizam, kokain i morfij smrtni neprijatelji života, zdravlja i mogućnosti za rad i uživanje; stoga ih svaka razumna osoba mora smatrati porocima. Ali to je daleko od argumentacije zašto vlasti trebaju suzbijati ove poroke kroz zabrane trgovanja. Nije činjenično utvrđeno da vlada uopće može suzbiti poroke na taj način. Čak i kad bi u tome uspjela, to bi moglo otvoriti Pandorinu kutiju drugih opasnosti, ništa manje štetnih od alkohola i droga.

Koliko daleko to može otići?

Ako netko vjeruje da su popustljivost ili prekomjerno uživanje u navedenim otrovima opasni, nitko ga ne sprječava da ih izbjegava. Ovaj problem ne može se tretirati isključivo po pitanju alkoholizma i drugih zabranjenih droga, za koje svaka razumna osoba zna da su loše. Ako je većina građana, u principu, uzela sebi za pravo da nametne svoj način života manjini, nemoguće je zaustaviti prohibicije samo na alkoholu, kokainu i sličnim otrovima. Zašto ne bi to isto vrijedilo i za nikotin, kofein i slično?

Zašto onda ne bi država generalno propisala koju hranu smijemo jesti, a koju moramo izbjegavati jer je štetna? A u sportu, mnogi sportaši znaju pretjerati u treninzima dalje nego što im njihov organizam dopušta. Zašto se država i tu ne bi umiješala na isti način? Malo koji muškarac je u stanju smiriti svoj seksualni temperament, a to se čini osobito teško za osobe u starijoj dobi, da shvate kako moraju potpuno prestati uživati u takvim stvarima ili da ih barem svedu na umjerenu mjeru. Treba li se država i tu umiješati također?

Još štetnije od tih uživanja, mnogi će reći, može biti čitanje zle literature. Smije li tisak koji se oslanja na najniže čovjekove instinkte pokvariti dušu? Zar ne bi onda i pornografske slike, sramotne predstave, ukratko sve što mami nemoral, trebalo također biti zabranjeno?

Širenje loših društvenih doktrina - zar to nije jednako štetno za ljude i narode? Treba li ljudima biti dozvoljeno da šire doktrine koje pozivaju na građanski rat ili na rat protiv drugih naroda? Neki će reći da ni uvredljivo bogohuljenje ne bi smjelo biti dozvoljeno jer iskazuje nepoštivanje prema Bogu i Crkvi.

Kao što vidimo, kad se odreknemo principa da se država ne bi trebala uplitati u bilo koje pitanje koje se tiče načina života pojedinca, završit ćemo regulirajući i ograničavajući život do najsitnijih detalja. Osobna sloboda pojedinca je ukinuta. On postaje rob zajednice koji se mora pokoravati diktatu većine.

Mislim da nije potrebno naširoko objašnjavati kako bi se takve moći mogle zloupotrebljavati kada bi pogrešne osobe došle na vlast. Posjedovanje tolike moći čak i u rukama onih s najboljim namjerama, mora pretvoriti svijet u groblje duhova.

Zlouporaba prekomjerne moći

Sav napredak čovječanstva postignut je na inicijativu sitne manjine koja je imala drugačije ideje od onih uobičajenih dok njihov primjer nije potaknuo i druge da i sami prihvate inovaciju. Jednom kad većina dobije pravo da diktira manjini što da misli, čita, konzumira i radi, napredak će zauvijek biti zaustavljen.

Ne dozvolite da vas dovedu u zabludu kako prohibicija alkohola i prohibicija 'opasne literature' nisu ista stvar. Razlika je samo u tome što neki od protivnika prvog neće zagovarati i ono drugo. U Sjedinjenim Državama metodisti i fundamentalisti su, odmah nakon što je uvedena prohibicija alkohola, pokrenuli borbu za suzbijanje teorije evolucije, u čemu već imaju uspjeha jer je darvinizam izbačen iz škola u mnogim američkim saveznim državama.

U sovjetskoj Rusiji suzbija se svako slobodno izražavanje mišljenja. Hoće li neka knjiga biti objavljena ili ne, ovisi o mišljenju određenog broja needuciranih i nekultiviranih fanatika koje je postavila vlada i dala im moć da brinu za nju po tim pitanjima.

Sklonost naših suvremenika da zahtijevaju autoritarnu prohibiciju čim njima nešto ne odgovara, i njihova spremnost da podrže takve prohibicije čak i kad bi oni inače rado konzumirali ono što se brani, pokazuje kako je u njima duh služništva još uvijek duboko ukorijenjen. Trebat će proći mnogo dugih godina i samoedukacije dok se ne pretvore u građane.

Slobodan čovjek mora imati snage podnijeti činjenicu da njegov susjed živi drugačije od onoga što on smatra ispravnim. Mora se osloboditi navike da zove policiju čim vidi nešto što mu ne odgovara.