Napisao je najslavniju rečenicu o slobodi u povijesti, a cijeli je život posjedovao ljude. Zakleo se na vječno neprijateljstvo prema svakoj tiraniji nad ljudskim umom, a protivnici su govorili da će s njim doći anarhija i propast vjere.
Bio je arhitekt, violinist, izumitelj, vinar, ljubitelj knjiga i najzagonetniji od američkih očeva osnivača. Ovo je priča o Thomasu Jeffersonu.
Prolog: večera u Bijeloj kući, 1962.
U travnju 1962. predsjednik John F. Kennedy priredio je u Bijeloj kući večeru za dobitnike Nobelove nagrade iz cijelog SAD-a. Za stolovima su sjedili fizičari, kemičari, liječnici i pisci. Kennedy je ustao i održao zdravicu:
"Mislim da je ovo najizvanrednija zbirka talenata, ljudskog znanja, koja se ikad okupila u Bijeloj kući, uz moguću iznimku kad je Thomas Jefferson večerao sam."
Bila je to šala, ali vjerojatno ne daleko od istine.
Mladi plantažer s violinom
Thomas Jefferson rođen je 13. travnja 1743. u Virginiji, u obitelji imućnih plantažera. Otac Peter bio je samouki zemljomjer i kartograf. Majka Jane Randolph potjecala je iz jedne od najuglednijih obitelji kolonije.
Kad mu je bilo 14, otac je umro i ostavio mu oko 5.000 jutara zemlje i nekoliko desetaka robova. Mladi Thomas već je tada čitao latinski i grčki, svirao violinu po nekoliko sati dnevno i postavljao više pitanja nego što su mu učitelji mogli odgovoriti.
Na koledžu William & Mary u Williamsburgu upoznao je profesora Williama Smalla, Škota koji mu je, kako je kasnije zapisao, "vjerojatno odredio sudbinu". Small ga je upoznao s prirodnim znanostima, matematikom i škotskim prosvjetiteljstvom. Zatim je pet godina studirao pravo kod odvjetnika Georgea Wythea, čovjeka koji je kasnije oslobodio vlastite robove.
Iz tih godina potječe Jeffersonov književni stil i politički stav. Kad je kasnije u Parizu naručio portrete trojice ljudi koje je smatrao najvećima koji su ikad živjeli, to su bili Francis Bacon, Isaac Newton i John Locke. Ni jedan kralj, svetac ni general.
Locke u Philadelphiji
U lipnju 1776. Drugi kontinentalni kongres u Philadelphiji imenovao je odbor od petorice da napiše Deklaraciju neovisnosti. U njemu su bili John Adams, Benjamin Franklin i Jefferson - tada 33-godišnji Virginijac koji je bio poznat kao dobar pisac, ali loš govornik.
Adams je, prema vlastitom kasnijem sjećanju, inzistirao da tekst piše Jefferson. Kad ga je Jefferson pitao zašto, Adams mu je navodno dao tri razloga: Jefferson je Virginijac, a Virginijac treba biti na čelu; Adams je omražen, a Jefferson nije; i Jefferson piše deset puta bolje od njega.
Za 17 dana Jefferson je u iznajmljenoj sobi napisao tekst. Njegova druga rečenica postala je najpoznatija rečenica u povijesti političke misli:
"Smatramo da su ove istine same po sebi očite: da su svi ljudi stvoreni jednaki, da ih je Stvoritelj obdario određenim neotuđivim pravima, da su među njima život, sloboda i potraga za srećom. Da bi se ta prava osigurala, među ljudima se uspostavljaju vlade, koje svoju pravednu vlast izvode iz pristanka onih kojima se vlada."
Gotovo svaka misao u ovoj rečenici dolazi od engleskog filozofa prosvjetiteljstva Johna Lockea, kojeg mnogi smatraju prvim liberalom ili ocem liberalizma. Prirodna prava koja prethode vlasti dolaze iz Lockeove Druge rasprave o vladi. Vlast koja postoji radi zaštite tih prava i čija legitimnost dolazi iz pristanka naroda također je Lockeova ideja. Isto vrijedi za pravo naroda da promijeni vlast koja ta prava krši.
Najbliže doslovnom preuzimanju je obrazloženje prava na revoluciju. Locke piše o "dugom nizu zloupotreba, prijevara i lukavština" koje opravdavaju pobunu. Jefferson piše o "dugom nizu zloupotreba i uzurpacija".
Jefferson je ipak promijenio jednu riječ, i ta je promjena važna. Locke je govorio o "životu, slobodi i imovini" (estate). Jefferson je napisao "život, slobodu i potragu za srećom".
Povjesničari se i danas spore zašto. Možda zato što je "sreća" bila širi i plemenitiji pojam, a možda zato što bi se "imovina" u zemlji robovlasnika mogla pročitati kao obrana ropstva.
Kasnije su ga optužili da je samo prepisao Lockea. Jefferson je 1825. odgovorio da mu cilj nikad nije bio originalnost. Htio je izraziti "američki um", ono što su svi već mislili, oslanjajući se na Aristotela, Cicerona, Lockea i Sidneyja.
Rečenica koju je Kongres izbrisao
Kongres je Jeffersonov tekst skratio za otprilike četvrtinu. Jefferson je cijeli život bio uvrijeđen zbog toga. Uredili su mu stil, izbacili napade na britanski narod i, najvažnije, izbrisali cijeli odlomak o ropstvu.
U izvornom nacrtu Jefferson je optužio britanskog kralja da je vodio "okrutni rat protiv same ljudske prirode, kršeći najsvetija prava života i slobode udaljenog naroda", hvatajući Afrikance i prevozeći ih u ropstvo na drugu polutku.
Južna Karolina i Georgija odbile su to prihvatiti. Odlomak je izbrisan. Država koja je proglasila da su svi ljudi stvoreni jednaki rođena je bez ijedne riječi o robovima.
Zid odvajanja
Ako je Jefferson ikad bio radikal, bio je to u pogledu religije.
U Virginiji je Anglikanska crkva bila državna crkva. Svi su je plaćali porezom, bez obzira na to jesu li anglikanci, baptisti, kvekeri ili ništa od toga. Baptističke propovjednike zatvarali su zbog propovijedanja bez dozvole.
Godine 1777. Jefferson je napisao nacrt Virginijskog statuta o vjerskoj slobodi. Tekst počinje rečenicom: "Svemogući Bog stvorio je um slobodnim." Nastavlja se:
"Prisiljavati čovjeka da daje novac za širenje mišljenja u koja ne vjeruje grešno je i tiransko."
Statut je propisivao da nitko ne smije biti prisiljen pohađati ili financirati bilo koju crkvu, ni kažnjen zbog vjerskih uvjerenja, i da vjerska mišljenja ne smiju ni na koji način utjecati na građanska prava.
Statut je bio preradikalan za Virginiju 1777. godine. Usvojen je tek 1786., kad je Jefferson bio u Parizu, a kroz skupštinu ga je progurao njegov prijatelj James Madison.
Jefferson ga je dao prevesti na francuski i talijanski i dijeliti po Europi. Pet godina kasnije, Madisonovom zaslugom, ista načela ušla su u Prvi amandman američkog Ustava.
U knjizi Bilješke o državi Virginiji (1785.) napisao je rečenicu zbog koje su ga pola stoljeća nazivali bezbožnikom:
"Meni ne nanosi nikakvu štetu ako moj susjed kaže da postoji 20 bogova ili da nema Boga. Ne krade mi ništa iz novčanika niti mi lomi nogu."
Godine 1802., kao predsjednik, odgovorio je na pismo baptista iz Danburyja u Connecticutu, koji su se žalili da ih državna crkva u njihovoj saveznoj državi diskriminira. U odgovoru je napisao da je Prvi amandman podigao "zid odvajanja između Crkve i države". Taj je izraz postao temelj američkog ustavnog prava i do danas je jedna od najcitiranijih Jeffersonovih rečenica.
Jefferson je napravio i vlastitu Bibliju. Iz Novog zavjeta izrezao je britvom i zalijepio samo moralna učenja Isusa, bez čuda, uskrsnuća i božanskih tvrdnji. Nazvao ju je Život i moral Isusa iz Nazareta. Nikad je nije objavio. Isus je za njega bio najveći učitelj morala u povijesti, ali ne i Bog.
U pismu prijatelju Benjaminu Rushu iz 1800. zapisao je rečenicu koja je danas uklesana u mramor Jeffersonova spomenika u Washingtonu:
"Zakleo sam se na oltaru Boga na vječno neprijateljstvo prema svakom obliku tiranije nad ljudskim umom."
Pariz
Godine 1782. umrla mu je supruga Martha, nakon deset godina braka i šestero djece, od kojih su preživjele samo dvije kćeri. Prema obiteljskoj predaji, na samrti ga je zamolila da se više ne oženi, kako djeca ne bi imala maćehu.
Obećao joj je i održao obećanje. Nakon njezine smrti tjednima se zatvarao u sobu i noćima jahao po šumama oko Monticella.
Godine 1784. otišao je u Pariz kao američki veleposlanik. Ondje je proveo pet godina, najsretnijih u životu.
Pariz je bio grad knjiga, vina, arhitekture, glazbe i ideja, a Jefferson je kupovao sve. Kupovao je knjige u sanducima, vinograde je obilazio po Burgundiji i Bordeauxu, a talijansku rižu prokrijumčario je iz Pijemonta u džepovima kaputa, iako je za njezin izvoz bila propisana smrtna kazna.
Preko Atlantika je kući slao recepte, sjemenke i stroj za izradu tjestenine.
Zaljubio se u Mariju Cosway, udanu englesko-talijansku slikaricu. Kad je otišla iz Pariza, napisao joj je jedno od najneobičnijih ljubavnih pisama u povijesti, Dijalog između glave i srca, raspravu na dvanaest stranica u kojoj se razum i osjećaji svađaju oko toga je li se isplatilo voljeti.
U Parizu je doživio i početak Francuske revolucije. Njegov prijatelj Lafayette savjetovao se s njim dok je pisao nacrt Deklaracije o pravima čovjeka i građanina. Jefferson se i danas navodi kao jedan od koautora francuske Deklaracije. U njegovoj kući u Parizu održavani su sastanci revolucionarnih vođa.
Istodobno je iz Pariza pisao Madisonu o novom američkom Ustavu, koji je 1787. napisan u Philadelphiji. Ustav mu se sviđao, ali s jednom velikom manom: nije imao povelju o pravima. Pisao je da je povelja o pravima ono na što narod ima pravo protiv svake vlade na zemlji i što nijedna pravedna vlada ne smije odbiti.
Madison je u početku sumnjao, ali je 1789. napisao amandmane koji su postali Povelja o pravima, s jamstvima slobode vjere, govora, tiska i okupljanja.
Iste godine Jefferson je u jednom pismu iz Pariza napisao:
"Da je na meni da odlučim hoćemo li imati vladu bez novina ili novine bez vlade, ni trenutka ne bih oklijevao izabrati ovo drugo."
Hamilton i dvije Amerike
Kad se vratio kući, George Washington imenovao ga je državnim tajnikom. U vladi je naišao na čovjeka koji je za Ameriku želio sve suprotno od njega: ministra financija Alexandera Hamiltona.
Hamilton je želio jaku središnju vladu, nacionalnu banku, industriju, trgovačku elitu i bliske veze s Britanijom. Jefferson je želio slabu središnju vlast, prava saveznih država, zemlju slobodnih farmera, a bio je sklon Francuskoj. Hamilton se bojao anarhije, a Jefferson tiranije.
Iz njihova sukoba nastale su prve američke političke stranke: Hamiltonovi federalisti i Jeffersonovi republikanci, preteča današnje Demokratske stranke.
Godine 1798. federalistička vlada predsjednika Johna Adamsa donijela je Zakone o strancima i buntovništvu. Kritika vlade postala je kazneno djelo. Urednici novina završavali su u zatvoru.
Jedan je zastupnik osuđen zbog pisma u kojem je kritizirao predsjednika. Jefferson je tada bio potpredsjednik, a potpredsjednik u to vrijeme nije bio predsjednikov suradnik nego drugoplasirani kandidat, odnosno vođa oporbe.
U tajnosti je napisao Rezolucije Kentuckyja, u kojima je tvrdio da ti zakoni krše Ustav i Prvi amandman te da ih savezne države ne moraju poštovati.
"Jefferson i nijedan Bog"
Izborna kampanja 1800. bila je jedna od najprljavijih u američkoj povijesti.
Federalisti su Jeffersona prikazivali kao ateista, jakobinca (današnjim rječnikom: krajnjeg ljevičara) i opasnog radikala koji će Ameriku pretvoriti u revolucionarnu Francusku s giljotinama.
Najvažniji federalistički list stavio je na naslovnicu izbor: "BOG I POBOŽNI PREDSJEDNIK ili JEFFERSON I NIJEDAN BOG!!!". Teolog Timothy Dwight, predsjednik Yalea, upozoravao je da će Biblija završiti na lomači pobijedi li Jefferson na predsjedničkim izborima.
Jedan list u Connecticutu prorokovao je da će se pod Jeffersonom ubojstvo, pljačka, silovanje, preljub i incest otvoreno poučavati i prakticirati. Hamilton je o njemu privatno pisao da je "ateist u vjeri i fanatik u politici". Prema predaji, pobožne žene u Novoj Engleskoj nakon izbora skrivale su Biblije u bunarima i podrumima kako ih nova vlast ne bi zaplijenila.
Jeffersonovi saveznici nisu bili ništa pristojniji. Novinar James Callender, kojeg je Jefferson tajno plaćao, nazivao je Adamsa "groznim hermafroditskim likom" koji nema "ni muške čvrstine ni ženske nježnosti".
Callender je kasnije osuđen na zatvor po Zakonu o buntovništvu, a nakon što ga je Jefferson pomilovao i nije mu dao očekivani posao, okrenuo se protiv njega. On je prvi javno objavio priču o Sally Hemings.
Jefferson je s lakoćom pobijedio Adamsa, ali je tada nastao problem kakav moderna demokracija ne poznaje. Prema tadašnjem Ustavu svaki je elektor imao dva glasa za predsjednika: tko dobije najviše, postaje predsjednik, a drugi po redu potpredsjednik. Republikanci su htjeli da Jefferson bude predsjednik, a Aaron Burr potpredsjednik, ali su njihovi elektori glasali za obojicu jednako. Rezultat je bio 73:73, i stranački kolege postali su formalni suparnici za predsjedničku fotelju.
Odluka je pala na Zastupnički dom, u kojem su većinu imali federalisti, protivnici obojice kandidata. Mnogi od njih glasali su za Burra samo da spriječe Jeffersona, a Burr se nije povukao. Trebalo je 36 krugova glasanja da izaberu. Na kraju je presudio, ironično, Hamilton: uvjerio je dio federalista da je Jefferson, kojeg je mrzio, manje opasan od Burra, kojeg je smatrao beskrupuloznim. Tri godine kasnije Burr je Hamiltona ubio u dvoboju.
Jefferson je postao predsjednik, a vlast je prvi put u povijesti prešla s jedne stranke na drugu mirno, izborima, bez revolucije i krvi. To je nazvao "revolucijom 1800".
U nastupnom govoru pozvao je na pomirenje rečenicom: "Svi smo mi republikanci, svi smo mi federalisti." Opisao je i kakvu vladu želi, a ta je rečenica jedan od najboljih kratkih sažetaka klasičnog liberalizma:
"Mudra i štedljiva vlada, koja će spriječiti ljude da nanose štetu jedni drugima, a koja će ih inače pustiti da slobodno uređuju vlastita nastojanja u radu i napretku i neće oduzimati iz usta radnika kruh koji je zaradio. To je bit dobre vlade."
Biblije nisu spaljene. Nijedna crkva nije zatvorena.
Predsjednik
Jefferson je kao predsjednik (1801.–1809.) bio čudna mješavina idealizma i pragmatizma.
Ukinuo je unutarnje poreze, uključujući omraženi porez na viski, smanjio vojsku i mornaricu i otplatio velik dio javnog duga. Pomilovao je sve osuđene po Zakonu o buntovništvu i vratio im novac koji su platili za kaznu.
Ukinuo je i kraljevski protokol. Dužnosnicima je pružao ruku umjesto naklona, goste je primao u papučama, a za stolom je ukinuo pravila o redoslijedu sjedenja. Britanski veleposlanik, koji je došao u punoj svečanoj uniformi, bio je uvrijeđen.
Odbio je plaćati danak berberskim gusarima iz sjeverne Afrike, kojima su europske sile plaćale da ne napadaju njihove brodove. Poslao je mornaricu na Sredozemlje u prvi američki rat izvan vlastitog kontinenta.
Godine 1803. od Napoleona je za 15 milijuna dolara kupio Louisianu, golemi teritorij od Mississippija do Stjenjaka, koji je udvostručio veličinu zemlje. Pritom je imao ozbiljne ustavne dvojbe, jer Ustav nigdje izričito ne dopušta saveznoj vladi kupnju teritorija.
Na kraju je pragmatizam pobijedio. Odmah zatim poslao je Lewisa i Clarka da istraže kupljeno, s detaljnim uputama o biljkama, životinjama, jezicima indijanskih plemena i mineralima.
Imao je i velik neuspjeh. Kako bi Ameriku izvukao iz rata Britanije i Francuske, 1807. zabranio je svaki izvoz iz američkih luka. Embargo je uništio trgovinu Nove Engleske, izazvao krijumčarenje, a provođenje je zahtijevalo vojsku i pretrage brodova bez naloga.
Čovjek koji je pisao o mudroj i štedljivoj vladi stvorio je najveći državni nadzor nad trgovinom u ranoj povijesti Amerike. Embargo je ukinut na kraju njegova mandata, a mnogi ga smatraju njegovom najvećom političkom pogreškom.
Sloboda tiska, ali...
Tu treba biti pošten. Jefferson je bio veliki zagovornik slobode tiska kad su ju napadali federalisti. Kad je on bio na vlasti, a federalistički listovi napadali njega, njegov je stav bio manje dosljedan.
U veljači 1803. napisao je guverneru Pennsylvanije Thomasu McKeanu povjerljivo pismo. Napisao je da odavno misli kako bi nekoliko kaznenih progona najistaknutijih prekršitelja imalo zdrav učinak na tisak. Nije trebao biti opći progon, jer bi to izgledalo kao progonstvo, nego selektivan.
Nije predlagao savezne zakone kakve je kritizirao kod Adamsa. Predlagao je da to učine savezne države. Ta mu se ideja, srećom za sve, nije nikad provela u djelo. Ipak, čovjek koji je pisao da bi radije imao novine bez vlade nego vladu bez novina, kao predsjednik je potajno predlagao sudske progone novinara koji ga kritiziraju.
Ropstvo: najveća proturječnost
Ovdje je srce svake ozbiljne priče o Jeffersonu.
Jefferson je cijeli život posjedovao robove, ukupno više od 600 ljudi. U Monticellu je u isto vrijeme živjelo oko 130 porobljenih ljudi. Oni su gradili njegovu kuću, obrađivali njegova polja, kuhali mu, prali mu rublje i izrađivali čavle u maloj tvornici na imanju, kamo je dječake od deset godina slao na rad.
Istodobno je ropstvo više puta javno osuđivao kao moralno zlo.
Godine 1778., kao zastupnik u skupštini Virginije, podržao je zakon kojim je zabranjen uvoz novih robova u Virginiju. Godine 1784. predložio je Kongresu Konfederacije da se nakon 1800. ropstvo zabrani u svim zapadnim teritorijima, i na sjeveru i na jugu. Prijedlog je propao za jedan glas. Jedan delegat iz New Jerseyja ležao je bolestan u svom smještaju pa New Jersey nije mogao glasati.
Jefferson je dvije godine kasnije napisao da bi glas jednog čovjeka spriječio da se taj odvratni zločin proširi, i da "nebo neće zauvijek šutjeti".
Tri godine kasnije Sjeverozapadni pravilnik zabranio je ropstvo na teritorijima sjeverno od rijeke Ohio, po uzoru na njegov prijedlog. Na jugu se ropstvo proširilo i ono će dovesti do građanskog rata.
Godine 1807., kao predsjednik, potpisao je zakon koji je zabranio uvoz robova u SAD od 1. siječnja 1808., prvog dana kad je to Ustav dopuštao. Zabrana se kršila krijumčarenjem, a provodila se slabo. Unutarnja trgovina robljem nastavila se i rasla, jer je zabrana uvoza povećala cijenu robova rođenih u Americi.
Zašto ih nije oslobodio? Česta obrana glasi da bi robove, da ih je oslobodio, netko drugi zarobio, pa ih nije imalo smisla puštati. To nije točno.
Od 1782. Virginija je dopuštala vlasnicima da oslobode robove. Neki su to i učinili. Robert Carter III., jedan od najbogatijih ljudi Virginije, 1791. pokrenuo je oslobađanje više od 450 ljudi. George Washington oporukom je oslobodio sve svoje robove. Jeffersonov učitelj prava George Wythe oslobodio je svoje. Oslobođeni ljudi bili su pravno slobodni.
Postojale su prepreke. Od 1806. zakon Virginije propisivao je da oslobođeni robovi moraju napustiti državu u roku od godine dana. Najvažnija prepreka bila je, međutim, Jeffersonova vlastita: dug.
Jefferson je cijeli život živio daleko iznad svojih mogućnosti. Gradio je i pregrađivao Monticello četrdeset godina, kupovao knjige, vina i umjetnine. Robovi su bili njegova najvrjednija imovina i zalog vjerovnicima. Da ih je oslobodio, bankrotirao bi.
Za života je oslobodio samo dvojicu, a oporukom petoricu. Svi su bili iz obitelji Hemings. Nakon njegove smrti 1826. 130 ljudi prodano je na dražbi za otplatu dugova. Obitelji su razdvojene.
Jefferson je pisao i rečenice koje danas teško čitati. U Bilješkama o Virginiji iznio je "samo kao sumnju" da su crnci možda po prirodi intelektualno inferiorni bijelcima. Vjerovao je da dvije rase ne mogu mirno živjeti zajedno nakon oslobođenja i da bi oslobođene robove trebalo preseliti u kolonije izvan Amerike.
O ropstvu je napisao i ovu poznatu rečenicu: "Držimo vuka za uši, i ne možemo ga ni vječno držati ni sigurno pustiti. Pravda je na jednoj vagi, a samoodržanje na drugoj."
Sally Hemings
Sally Hemings bila je robinja u Monticellu. Bila je i polusestra Jeffersonove pokojne žene Marthe, jer je Marthin otac s robinjom imao šestero djece. Kad je Jefferson bio u Parizu, Sally je kao 14-godišnjakinja došla onamo kao pratiteljica njegove kćeri.
U Francuskoj je ropstvo bilo zabranjeno i Sally je mogla zatražiti slobodu. Prema svjedočanstvu njezina sina Madisona, Jefferson joj je obećao da će joj djeca biti oslobođena kad odrastu i ona se vratila u Virginiju.
Imala je šestero djece. Četvero je doživjelo odraslu dob i svi su oslobođeni, dvoje za Jeffersonova života, a dvoje oporukom.
Dva stoljeća ta se priča odbacivala kao kleveta, sve do 1998., kada je DNK analiza potvrdila vezu između Jeffersonove muške loze i potomaka Sallyna najmlađeg sina.
Zaklada Monticello je 2000., nakon temeljite analize, zaključila da je Jefferson vrlo vjerojatno bio otac sve njezine djece. Hemings nije bila slobodna žena koja je mogla birati. Bila je u vlasništvu čovjeka koji je napisao da su svi ljudi stvoreni jednaki.
Knjige, mostovi i izumi
Jefferson je bio najveći "sveznadar" među američkim predsjednicima.
Sam je projektirao Monticello, a zatim ga četrdeset godina rušio i ponovno gradio. Projektirao je zgradu parlamenta Virginije i cijelo Sveučilište u Virginiji. Izumio je okretnu stolicu, bolji plug, sustav šifriranja i usavršio poligraf, napravu koja je dok piše jedno pismo istodobno ispisivala i kopiju.
Svaki je dan bilježio temperaturu i vremenske prilike, desetljećima. U vrtu je uzgajao više od 300 sorti povrća i voća i vodio bilješke o svakoj.
Bio je opsjednut knjigama. Kad su Britanci 1814. zapalili Washington i Kongresnu knjižnicu, Jefferson je Kongresu prodao svoju privatnu knjižnicu, 6.487 knjiga, za oko 24.000 dolara. Ta je zbirka postala temelj današnje Kongresne knjižnice, najveće na svijetu. Odmah zatim počeo je kupovati nove knjige. "Ne mogu živjeti bez knjiga", napisao je Adamsu.
Adams
Jefferson i John Adams bili su suradnici u revoluciji, prijatelji u Europi, a zatim politički neprijatelji. Nakon izbora 1800. nisu razgovarali punih 11 godina. Adams je na dan Jeffersonove inauguracije u zoru napustio Washington, kako ne bi morao gledati.
Godine 1812. zajednički prijatelj Benjamin Rush nagovorio ih je da si ponovno pišu. Slijedilo je 14 godina dopisivanja, 158 pisama o filozofiji, vjeri, politici, starosti i smrti. To je jedno od najvažnijih dopisivanja u povijesti.
Obojica su umrla istoga dana, 4. srpnja 1826., na 50. obljetnicu Deklaracije neovisnosti. Jefferson je umro oko podneva u Monticellu, Adams nekoliko sati kasnije u Massachusettsu. Prema predaji, Adamsove posljednje riječi bile su: "Thomas Jefferson još živi." Nije znao da je Jefferson već mrtav.
Natpis na grobu
Jefferson je sam napisao natpis za svoj nadgrobni spomenik i dao upute da se ne doda "ni riječ više". Glasi:
Ovdje je pokopan Thomas Jefferson, autor Deklaracije američke neovisnosti, Statuta Virginije o vjerskoj slobodi i otac Sveučilišta u Virginiji.
Nigdje ne piše da je bio predsjednik, potpredsjednik, državni tajnik ili guverner. Htio je da ga se pamti po tri stvari: slobodi od kralja, slobodi savjesti i slobodi koju daje obrazovanje.
Umro je s dugom od oko 107.000 dolara, što je u današnjem novcu nekoliko milijuna. Monticello je prodan, a s njim i ljudi koji su u njemu živjeli.
Još neki dobri citati
"Bog koji nam je dao život, dao nam je istodobno i slobodu."
(Sažeti pregled prava Britanske Amerike, 1774.)
"Radije bih bio izložen neugodnostima koje prate previše slobode nego onima koje prate premalo."
(Pismo Archibaldu Stuartu, 1791.)
"Mudra i štedljiva vlada, koja će spriječiti ljude da nanose štetu jedni drugima, a inače će ih pustiti da slobodno uređuju vlastita nastojanja."
(Prvi nastupni govor, 1801.)
"Mir, trgovina i iskreno prijateljstvo sa svim narodima, bez obvezujućih saveza ni s jednim."
(Prvi nastupni govor, 1801.)
"Kad se ljudi boje vlade, to je tiranija; kad se vlada boji ljudi, to je sloboda." - rečenica koja se često pripisuje Jeffersonu, ali nije njegova. Nema je ni u jednom njegovu tekstu.
Lažno pripisani: rečenice "Vječna budnost cijena je slobode" i "Najbolja je ona vlada koja najmanje vlada" često se pripisuju Jeffersonu, ali nisu njegove.
Pošteno: sud o Jeffersonu
Postoje dva laka načina da se piše o Jeffersonu i oba su nepoštena.
Prvi je spomenik: genijalni otac slobode čije se ropstvo ispričava "duhom vremena".
Duh vremena ovdje ne vrijedi kao isprika, jer su Jeffersonovi suvremenici, ljudi iz istog vremena, iste države i istog staleža, poput Washingtona, Wythea i Cartera, svoje robove oslobodili.
Jefferson je znao da je ropstvo zlo, napisao je to, a nije to učinio. Nije ga zaustavio duh vremena nego udoban život i dugovi.
Drugi lagani put je da se Jefferson svede na licemjera i robovlasnika čije riječi o slobodi ne vrijede ništa.
Ni to nije pošteno, jer su njegove riječi bile jače od njega. Frederick Douglass, bivši rob, citirao je Deklaraciju neovisnosti protiv robovlasnika. Abraham Lincoln ju je nazvao "kamenom temeljcem" i na njoj je gradio borbu protiv ropstva.
Martin Luther King nazvao ju je "zadužnicom" koju Amerika duguje svim svojim građanima. Rečenicu "svi su ljudi stvoreni jednaki" napisao je robovlasnik, ali upravo je ta rečenica srušila ropstvo.
Jefferson je napisao bolja načela nego što je bio čovjek. To ga ne opravdava, ali objašnjava zašto ga cijenimo.
Zaključak
Thomas Jefferson nije bio ni svetac ni zločinac. Bio je čovjek koji je jasnije od gotovo ikoga u svom vremenu vidio što je sloboda: da prava ne dolaze od kralja nego prethode svakoj vlasti, da vlast služi ljudima, a ne obrnuto, da nijedna država nema pravo na čovjekovu savjest i da su slobodne novine važnije od bilo koje vlade.
Može se reći da su to sve bila načela proizašla iz britanskog prosvjetiteljstva i da je Jefferson imao sreću da dobije baš takve učitelje, ali ipak je njegov izbor bio da im vjeruje i da na njima gradi politički i javni život.
Bio je i čovjek koji ta načela nije primjenjivao kad su ga stajala novca, udobnosti ili vlasti. Robove je zadržao, novinare je, kad su ga napadali, želio vidjeti na sudu, a kao predsjednik uveo je embargo koji je bio daleko od "mudre i štedljive vlade".
Liberalna pouka iz njegova života nije da su ideje slobode lažne zato što ih je napisao nesavršen čovjek. Pouka je obrnuta. Ideje slobode jače su od ljudi koji ih pišu.
Kad jednom kažeš da su svi ljudi stvoreni jednaki, ne možeš više odlučiti na koga se to ne odnosi. Rečenica počinje živjeti vlastitim životom i prije ili kasnije dolazi po pisca. Jefferson je to znao. Zato je, govoreći o ropstvu, napisao rečenicu kojom bi trebalo završiti svaki tekst o njemu:
"Doista strepim za svoju zemlju kad pomislim da je Bog pravedan i da Njegova pravda ne može spavati zauvijek."