26. prosinca 1792., u iznajmljenoj sobi u ulici Meslée u Parizu, 33-godišnja Engleskinja piše pismo svom londonskom izdavaču. Toga je jutra pod njezinim prozorom prošao Luj XVI. na putu prema suđenju. Pri kraju pisma zastaje: nekoliko puta, kaže, podigla je pogled s papira i vidjela oči kako bulje kroz staklena vrata nasuprot njezine stolice i krvave ruke kako se tresu prema njoj.

"Idem u krevet - i prvi put u životu ne mogu ugasiti svijeću."

Žena koja to piše autorica je knjige koja će postati temeljni tekst liberalnog feminizma. Pet godina kasnije bit će mrtva, a stotinu godina nakon toga mladim će se Engleskinjama govoriti da je ne čitaju ako drže do sebe.

Djevojčica koja je spavala pred vratima da bi zaštitila mamu

Mary Wollstonecraft rođena je 27. travnja 1759. u Spitalfieldsu u Londonu. Otac Edward John naslijedio je pristojan imetak i uništio ga nizom promašenih poljoprivrednih pothvata, selivši obitelj iz mjesta u mjesto. Pio je i bio nasilan.

Jedan detalj iz njezina djetinjstva vrijedi više od svake teorije koju će kasnije napisati: kao djevojčica znala je spavati na podu pred vratima majčine spavaće sobe, da je zaštiti od oca.

Školovanje i novac dobio je stariji brat Ned. Ona nije dobila ništa.

To nije sentimentalna crtica nego izvor cijelog njezina argumenta. Mary Wollstonecraft nije teoretski zaključila da ženska ovisnost kvari. Ona je gledala ženu koja nije imala vlastitih sredstava i zato nije mogla otići. To je bila njezina majka. Odmalena je imala samo jednu želju: da se nikad ne nađe sama u takvoj situaciji.

Dvije prijateljice oblikovale su joj mladost - Jane Arden, s kojom je čitala knjige i išla na predavanja njezina oca, i Fanny Blood, koja joj je bila najbliža osoba na svijetu. Godine 1784. Mary, njezina sestra Eliza i Fanny otvorile su školu u Newington Greenu, gdje je upoznala krug racionalnih disidenata i propovjednika Richarda Pricea. Godinu dana kasnije Fanny je umrla pri porodu u Lisabonu; Mary je otputovala k njoj i bila uz nju.

Nakon kratkog razdoblja kao guvernanta kod obitelji Kingsborough u Irskoj donijela je odluku koja je u to doba bila gotovo nezamisliva: živjet će od pisanja.

U Engleskoj 1787. gotovo nijedna žena nije mogla sebe uzdržavati perom.

Profesionalka

Spasio ju je Joseph Johnson, radikalni izdavač iz dvorišta crkve sv. Pavla, koji joj je dao posao - prevođenje, recenzije i uređivanje za politički časopis Analytical Review. Sama je naučila francuski i njemački.

Prva knjiga, Misli o obrazovanju kćeri (1787.), sadrži poglavlje čiji naslov sve govori: o nesretnom položaju žena odgojenih po modi, a ostavljenih bez imetka. Slijede Mary: Fikcija (1788.) i Izvorne priče iz stvarnog života (1788.).

Postala je prva Engleskinja koja je od političkog pisanja živjela kao od zanimanja. To nije metafora za neovisnost o kojoj je pisala. To je bila ta neovisnost.

Prva koja je odgovorila Burkeu

1. studenog 1790. Edmund Burke objavljuje Razmišljanja o revoluciji u Francuskoj.

Wollstonecraft odgovara u roku od nekoliko tjedana. Obrana prava čovjeka izlazi anonimno 29. studenoga 1790., a drugo izdanje, već s njezinim imenom, 18. prosinca.

Dvije stvari treba zapamtiti. Prva: bila je prva koja je Burkeu odgovorila - prije Painea, prije svih.

Druga: taj redoslijed objavljivanja sam je po sebi argument. Prvo je tekst ocijenjen na vlastitim nogama, a tek kad je postalo jasno da stoji, autorica je stavila ime. Da je poredak bio obrnut, odgovor Burkeu iz pera žene bez položaja, imetka i obrazovanja vjerojatno ne bi bio ni pročitan.

Obrana prava žene

Knjigu Obrana prava žene - danas njeno najznačajnije djelo - napisala je 1792., u šest tjedana.

Ono što u njoj stoji iznenađuje svakoga tko je nije čitao. To nije knjiga o muškarcima kao neprijateljima. To je knjiga o razumu i njezin je argument klasično liberalan do kraja.

Teza: žene izgledaju nerazumno, površno i prevrtljivo zato što ih se cijeli život odgaja da budu ukras, a ne zato što takve jesu. Uzmite bilo koje ljudsko biće, uskratite mu obrazovanje, imovinu i svaku mogućnost da samo sebe uzdržava, nagradite ga isključivo za ljepotu i poslušnost - i dobit ćete točno ono što je 18. stoljeće nazivalo ženskom prirodom.

To, dakle, nije bila volja Boga, prirode ili neke druge više sile. Takva žena bila je proizvod društva koje ju je od prvog dana takvu oblikovalo.

Meta joj je bio Rousseau i njegova Sophie iz Emila, odgojena da bude ugodna muškarcu. Rješenje koje nudi nije povlastica nego isti standard: obrazovanje, pravo na zanimanje, pravo na vlasništvo, pravna osobnost i na kraju političko predstavljanje.

Brak bez vlastitih sredstava nazvala je zakonitom prostitucijom.

Rečenice koje bi svaki liberal trebao znati

Tu su neki zanimljivi citati iz Obrane prava žene:

"Ne želim da žene imaju vlast nad muškarcima nego nad samima sobom."

"Svijetu nedostaje pravda, a ne milostinja."

"Neovisnost odavno smatram najvećim blagoslovom života, temeljem svake vrline."

"Tko je muškarca postavio isključivim sucem o tome dijeli li i žena s njim dar razuma?"

"Vrlina može cvjetati samo među jednakima."

"Ojačajte ženski um tako da ga proširite i doći će kraj slijepoj poslušnosti."

"Biće koje se pokorava bilo kojem autoritetu, osim autoritetu razuma, ne može se nazvati ni razumnim ni kreposnim."

"Djeca, pristajem, trebaju biti nevina; ali kad se taj pridjev primijeni na muškarce ili žene, to je samo pristojan izraz za slabost."

"Od djetinjstva poučena da je ljepota ženino žezlo, duša se oblikuje prema tijelu i, lutajući po svom pozlaćenom kavezu, nastoji samo ukrasiti vlastiti zatvor."

Pogledajte što u tome nije traženo. Nema kvote, nema povlastice, nema državne zaštite. Ne traži za žene ništa što muškarci već nemaju. Traži se uklanjanje prepreke i jednako mjerilo.

To je isti argument koji je Adam Smith 20-ak godina ranije primijenio na merkantilističke povlastice, a John Stuart Mill će ga 60 godina kasnije primijeniti na tiraniju javnog mnijenja.

Wollstonecraft ga je samo primijenila bez iznimke - i to je bio skandal.

Pariz

U prosincu 1792. otišla je u Francusku vidjeti revoluciju koju je branila.

24. prosinca piše sestri Everini: prekosutra očekuje da će vidjeti kralja pred sudom, a posljedica se gotovo boji predvidjeti.

Dva dana kasnije je vidjela.

Napisala je da je kralj prošao u 9 ujutro, u tišini koju je povremeni udarac bubnja činio samo strašnijom, kroz prazne ulice. I onda rečenicu koja otkriva sve: jedva zna reći zašto, ali suze su joj same potekle kad je vidjela Luja kako sjedi u fijakeru s više dostojanstva nego što je od njegova karaktera očekivala, na putu prema smrti.

To je trenutak u kojem se branitelj revolucije prvi put trgne.

A zatim je došao Teror. Njezini prijatelji žirondinci odlazili su pod giljotinu. Britanski podanici u Francuskoj uhićeni su; Gilbert Imlay, njezin ljubavnik, prijavio ju je u američkom poslanstvu kao svoju suprugu - pravna fikcija koja joj je spasila glavu. Preselila se izvan pariških zidina.

"Pokušavam gledati kroz prozor, ali oči mi se pune suzama... Prvi put u životu osjetila sam košmarnu težinu postojanja. Vidjela sam kako se ljudska narav izvrće u nešto monstruozno, u ime apstraktne pravde", napisala je, između ostalog, o onome što je doživjela u Parizu.

Biografkinja Claire Tomalin bilježi prizor koji nadmašuje svaku metaforu: Mary je jednom zagazila u lokvu krvi posljednjih giljotiniranih prije nego što je shvatila u što je stala.

Olympe de Gouges

Treba reći i ono što se ne zna, jer je poštenije od lijepe priče.

Olympe de Gouges, Francuskinja i revolucionarka, autorica Deklaracije o pravima žene i građanke iz 1791. - dakle teksta koji je godinu dana prethodio Obrani prava žene - pogubljena je 3. studenoga 1793. Bila je jedina žena pogubljena zbog političkog pisanja tijekom Revolucije.

Te dvije žene napisale su dva utemeljiteljska teksta istog pokreta, u razmaku od godine dana, kretale se u istim pariškim salonskim krugovima, i jedna je od njih bila u Parizu kad je druga odvedena na stratište.

Nije sačuvan nijedan tekst u kojem Wollstonecraft piše o toj smrti po imenu. Njezin Povijesni i moralni pogled na podrijetlo i napredak Francuske revolucije (1794.) obuhvaća samo prvu godinu Revolucije, do 1789., pa o pogubljenju iz 1793. ni ne može govoriti.

I ta je šutnja rječita. Pisati takvo što u Parizu te jeseni bilo je doslovno opasno po život; Wollstonecraft je u tom trenutku bila strankinja iz neprijateljske zemlje koju je od uhićenja dijelio jedan lažni papir.

Ono što jest napisala, i to dok je Teror trajao, jest obrana načela uz osudu metode. Revolucija je, tvrdi, bila ispravna u onome što je htjela postići i uništena onime kako je to pokušala.

To je najteža pozicija u politici: ne odreći se ideje zato što su je ljudi koji su je nosili izopačili. Mnogi su tada izabrali lakše - Burke je zaključio da je kriva ideja, jakobinci da je kriv svatko tko pita. Ona nije izabrala nijedno.

Dno i povratak iz njega

Kći Fanny rodila se u svibnju 1794. Imlay ju je napustio.

Duboko razočarana, ostavljena - bila je u očaju. Uslijedila su dva pokušaja samoubojstva. Nakon drugog - skočila je s mosta u Temzu, pošto je prije toga hodala po kiši da joj se odjeća natopi - izvukli su je iz vode.

A onda se dogodilo nešto što o njoj govori više od svega ostalog. Vratila se na posao.

Godine 1795. otputovala je u Skandinaviju - sama, s jednogodišnjom kćeri i dadiljom - da u Švedskoj, Norveškoj i Danskoj pokuša pronaći ukradeni brod s teretom. Brod je pripadao Imlayu. Čovjeku koji ju je ostavio.

Iz toga je nastala knjiga Pisma pisana tijekom kratkog boravka u Švedskoj, Norveškoj i Danskoj (1796.), najuspješnija koju je objavila za života.

William Godwin, autor koji je tada bio slavniji od nje i koji danas slovi za utemeljitelja filozofskog anarhizma, o njoj je rekao da je, ako je ikad postojala knjiga sračunata da muškarca zaljubi u njezinu autoricu, to ta knjiga.

Zaljubio se u nju čitajući je.

Četiri mjeseca braka

Vjenčali su se 29. ožujka 1797. u crkvi sv. Pankracija. Vjenčanje je usput otkrilo da nikada nije bila udana za Imlaya iako se dotad u Engleskoj predstavljala kao gospođa Imlay, pa su izgubili dio poznanstava.

Živjeli su u odvojenim kućama i radili odvojeno - što je, po njihovu uvjerenju, bio ispravan oblik braka.

Kći Mary rodila se 30. kolovoza 1797. Posteljica nije izašla cijela; uslijedila je sepsa. Mary Wollstonecraft umrla je 10. rujna 1797., u 38. godini života.

Beba će odrasti, uzeti ime Mary Shelly i napisati Frankensteina.

Kako su je ubili drugi put

U siječnju 1798. Godwin je objavio Memoare autorice Obrane prava žene.

Napisao ih je iz ljubavi i iz filozofskog uvjerenja da je iskrenost dužnost. Zato je napisao sve: vezu s Imlayem, izvanbračno dijete, oba pokušaja samoubojstva, njezine osjećaje prema slikaru Fuseliju, činjenicu da nikad nije bila udana za Imlaya.

Joseph Johnson, njihov zajednički izdavač, pokušao ga je od toga odgovoriti. Godwin je odbio.

Učinak je bio trenutačan i potpun. Nazivali su je čudovištem i prostitutkom. Horace Walpole ju je prozvao hijenom s podsuknjom. Richard Polwhele objavio je iste 1798. pamflet Odspoljene žene, u kojem joj je sama smrt predstavljena kao presuda. Časopis Anti-Jacobin Review vodio je kampanju protiv nje godinama.

A najjasnije mjerilo onoga što se dogodilo nije uvreda nego šutnja.

Mary Hays, njezina prijateljica, koja joj je neposredno nakon smrti napisala opsežnu posmrtnu posvetu, kasnije je objavila Žensku skupnu biografiju - zbornik o znamenitim ženama svih vremena i svih zemalja.

Mary Wollstonecraft u njoj nije spomenuta.

Žene koje su je čitale i od nje učile javno su se od nje ograđivale, jer je njezino ime postalo mrlja. Punih stotinu godina mladoj se Engleskinji moglo reći da čitanjem njene knjige gubi ugled - i to je bila istinita prijetnja. Mladim se ženama, ako bi pitale za nju ili nekako uspjele doći do primjerka Obrane prava žene, doslovno govorilo: "Svaka žena koja drži do sebe ne čita takvu literaturu."

Mjera brisanja nije samo u tome što su je neprijatelji napadali. Mjera je u tome što je nisu smjeli spomenuti ni oni koji su cijenili njezin rad. Godine 1869. John Stuart Mill objavljuje Podređenost žena, najutjecajniji liberalni tekst o ravnopravnosti spolova ikad napisan. U njemu tvrdi da je takozvana ženska narav umjetna tvorevina, rezultat prisilne represije; da se o ženskim sposobnostima ne može suditi jer im nikad nije dopušteno da ih pokažu; i da je brak u postojećem pravnom obliku oblik podređenosti usporediv s ropstvom.

Sve je to Mary Wollstonecraft napisala 77 godina ranije. Mill je praktički citirao njen rad, ali ju ne spominje nijednom. Ni u tekstu, ni u bilješci. Ne zato što je nije čitao, nego zato što 1869. njezino ime u Britaniji više nije označavalo filozofkinju nego skandal, bludnicu - i pozvati se na nju značilo bi potopiti vlastiti argument.

Taktika je upalila. Millova knjiga je prevedena na 26 jezika i promijenila zakone. A posljedica je da povijest liberalnog feminizma i danas obično službeno počinje tek 1869., a ne 1792.

Ironija je potpuna: reputaciju joj nisu uništili neprijatelji. Uništio ju je čovjek koji ju je volio, knjigom napisanom njoj u čast, objavljenom zato što je vjerovao da se istina ne smije skrivati. Prvi put ju je ubila groznica, a drugi put knjiga napisana iz ljubavi.

Pouka pritom nije da je Godwin pogriješio o iskrenosti. Pouka je o društvu u kojem je istina o životu jedne žene bila dovoljna da se ubiju njezini argumenti - jer argumente nitko nije mogao oboriti pa se raspravljalo o ljubavnicima i njenom "razvratnom životu".

Povratak

1855. George Eliot objavljuje esej o Mary Wollstonecraft i Margaret Fuller - prvi ozbiljan pokušaj da se o njoj opet govori.

1879. Charles Kegan Paul objavljuje njezina pisma Imlayu s uvodnim memoarom i počinje rehabilitaciju.

1892., o stogodišnjici Obrane prava žene, uvod jubilarnom izdanju piše Millicent Garrett Fawcett, buduća predsjednica Nacionalne unije ženskih društava. Tim je uvodom Wollstonecraft očišćena i proglašena pretkinjom borbe za pravo glasa.

1898. o njoj je obranjena prva doktorska disertacija.

1929. Virginia Woolf u eseju Četiri lika piše da je Wollstonecraft besmrtna - da je živa i djelatna, da se prepire i eksperimentira i da joj se glas čuje i utjecaj prepoznaje među živima.

Emma Goldman, s posve druge, anarhističke strane, držala je predavanja o njezinu životu.

1974. Claire Tomalin objavljuje Život i smrt Mary Wollstonecraft i vraća je široj publici.

2020. u Newington Greenu, ondje gdje je otvorila školu, podignut joj je spomenik.

Trebalo je 223 godine.

Zašto je ona naša

Mary Wollstonecraft se obično arhivira pod feminizam. To je točno, ali nepotpuno.

Njezin je argument liberalan, primijenjen bez iznimke, i to u tri koraka koja i danas čine liberalni program:

1. Prava proizlaze iz razuma, a razum se ne dijeli po spolu. Ako je to temelj, onda nema načina da se pola čovječanstva izuzme, a da se temelj ne sruši.

2. Ovisnost kvari. I onoga tko ovisi i onoga o kome se ovisi. To je ista misao koju liberali primjenjuju na državne povlastice, na subvencionirane monopole i na klijentelizam - ona ju je primijenila na kućanstvo.

3. Pravda, ne milostinja. Nije tražila da se ženama nešto da. Tražila je da im se nešto makne s puta.

I jedna stvar iznad svega toga. Kad je vidjela da revolucija u koju je vjerovala ubija ljude, nije učinila ni ono što je učinio Burke ni ono što su učinili jakobinci. Zadržala je načelo i osudila metodu.

Nije bila junakinja zato što je bila žena koja piše. Bila je junakinja zato što je na sve primjenjivala jedno mjerilo - i onda kad ju je to stajalo ugleda, prijatelja i, posthumno, stoljeća.

A kad u ulici Meslée te prosinačke noći 1792. prvi put u životu nije mogla ugasiti svijeću, nastavila je pisati.