Predsjednik Zoran Milanović izjavio je da Hrvatska "ne duguje caru Franji Josipu ništa osim prezira" i predložio da umjesto careve slike stoji portret Ivana Mažuranića. Izjava je kratka, ali otvara staro pitanje: koga država časti i zašto?

Teza ovog teksta je jednostavna. Milanović je u biti u pravu, iako pretjeruje. A razlog zašto je u pravu nije prvenstveno nacionalni, nego liberalni: institucije grade ljudi koji ih pišu i provode, a ne oni koji ih potpisuju.

Bilanca 68 godina cara Franje Josipa

Franjo Josip vladao je od 1848. do 1916. Hrvatska je u tom razdoblju dobila mnogo toga, ali ne od njega.

Počeo je oktroiranim ustavom 1849. i apsolutizmom. Politička djelatnost bila je zabranjena do 1860. Hrvati, koji su 1848. pod Jelačićem spasili dinastiju, dobili su za nagradu isto što su Mađari dobili za kaznu: centralizam i germanizaciju.

Kad je izgubio rat s Pruskom 1866., car je sjeo za stol s Mađarima. Austro-ugarska nagodba 1867. dala je ravnopravnost jednoj naciji, a Hrvatsku prepustila ugarskoj polovici Monarhije. Hrvatsko-ugarska nagodba godinu kasnije oduzela je Hrvatskoj upravljanje financijama. Bana je imenovao kralj na prijedlog ugarskog premijera. Dalmacija i Istra ostale su u austrijskom dijelu pa je Trojedna kraljevina ostala trojedna samo na papiru.

Od 1883. do 1903. Hrvatskom je vladao Khuen-Héderváry, postavljen da obuzda hrvatski pokret i otpor mađarizaciji. Car ga je smatrao pouzdanikom i odlikovao Redom zlatnoga runa. Kad su ga 1903. prosvjedi otjerali iz Zagreba, Franjo Josip ga je "smijenio" tako da ga je imenovao ugarskim premijerom.

Na kraju, 1914., stari je car potpisao rat koji je pokopao i njegovu državu i stotine tisuća njegovih podanika, među njima i Hrvata.

Potpis nije zasluga

Branitelji cara imaju svoju listu i ona nije bez argumenata. Godine 1868. Franjo Josip je osobno intervenirao pa su Mađari odustali od potpune likvidacije hrvatske autonomije. Dijelovi Vojne krajine vraćeni su Hrvatskoj 1881. Sveučilište je 1874. otvoreno pod njegovim imenom, a novu zgradu HNK otvorio je 1895. udarcem srebrnog čekića.

Međutim, pogledajmo tko je zapravo napravio posao.

Sveučilište: na Strossmayerov poticaj Sabor je zakonsku osnovu donio još 1861., a Strossmayer je dao zakladu. Car je zakon potpisao 1869., ali Sveučilište nije započelo s radom dok ban Mažuranić 1874. nije isposlovao novu sankciju.

Kazalište: zakon o gradnji donio je Hrvatski sabor. Lokaciju je odredio Khuen, protiv volje grada.

Autonomija 1868.: car je spašavao ravnotežu svoje Monarhije, a ne hrvatsku državnost. Zauzvrat je Hrvatska dobila pokrajinsku autonomiju bez vlastitog novca.

Carev posjet Zagrebu 1895. najbolje sažima odnos. Dok je on otvarao kazalište, studenti su na Jelačićevu trgu palili mađarsku zastavu. Pljesak je bio za cara, kazalište hrvatsko, a režim je ostao Khuenov.

U ustavnoj monarhiji vladareva sankcija je formalni čin. Zahvaljivati onome tko je potpisao zakon, a ne onome tko ga je napisao i proveo, isto je kao zahvaljivati javnom bilježniku za kuću koju ste sami sagradili.

Pučanin s rječnikom i zakonikom

Ivan Mažuranić rođen je 1814. u Novom Vinodolskom, u imućnoj seoskoj obitelji. Bio je prvi hrvatski ban koji nije potjecao iz staroga plemstva pa su ga zvali "ban pučanin".

Prije politike napisao je Smrt Smail-age Čengića i 1842. suautorski izdao njemačko-hrvatski rječnik. Mnoge riječi koje danas smatramo samorazumljivima ušle su u jezik njegovom zaslugom.

Kao ban od 1873. do 1880. proveo je najveći reformski zahvat u Hrvatskoj 19. stoljeća:

Dioba sudstva od uprave (1874.): sudac više nije bio županijski činovnik. To je Montesquieu primijenjen u Zagrebu.

Školski zakon (1874.): mreža javnih pučkih škola i slabljenje crkvenog monopola nad obrazovanjem.

Sveučilište (1874.): prvo moderno hrvatsko sveučilište, s pravnim, filozofskim i bogoslovnim fakultetom.

Upravne reforme (1874.–1876.): moderna, profesionalna uprava umjesto ostataka starog municipalnog ustroja.

U politici su ga opisivali kao liberala i legalista. Njegov program bio je izgraditi moderan pravni okvir hrvatske autonomije, čak i unutar tijesne Nagodbe.

Pao je 1880. Nije ga srušio Beč nego ugarska vlada, koja je u njemu vidjela najveću prepreku mađarizaciji. Tri godine kasnije došao je Khuen.

Najjači argument protiv

Ozbiljan protivnik Milanovićeve izjave ne bi branio cara kao "dobrog starog". Rekao bi nešto pametnije.

Prvo, suprotstavljanje njih dvojice je umjetno. Mažuranić nije bio carev protivnik nego austrolegitimist. Vjerovao je da se Hrvatska oslanjanjem na Beč lakše brani od Pešte. Banom ga je imenovao upravo Franjo Josip i svaku njegovu reformu car je morao potpisati.

Drugo, slike su dokument, a ne pohvala. Pola stoljeća hrvatske povijesti prošlo je pod njegovom krunom. Sveučilište se do 1918. zvalo njegovim imenom. Skidanje portreta po današnjim mjerilima je prezentizam, a država koja kurira sjećanje sklizak je teren.

Treće, ni Mažuranić nije bio liberal bez nedostataka. Povjesničari njegovo razdoblje zovu "kontroliranom modernizacijom". Upravne reforme gotovo su posve istisnule lokalnu samoupravu. Moderna država građena je odozgo, birokratski.

Sva tri prigovora su točna. Nijedan ne mijenja zaključak. Prvi ga čak pojačava. Kralj je bio isti 1875. i 1895. Razlika između Mažuranićeve Hrvatske i Khuenove Hrvatske nije bila u kruni nego u banu. Ako želimo znati što je Hrvatska mogla napraviti s onim malo autonomije što je imala, gledamo Mažuranića, a ne cara.

Drugi ovisi o zidu. U muzeju car ima svoje mjesto kao svjedok razdoblja. U reprezentativnom prostoru današnje republike portret je izjava o vrijednostima.

Treći je fer, ali poredak je važan. Bez neovisnog suca i zakona koji veže i vlast, lokalna samouprava je samo lokalna samovolja. Mažuranić je postavio temelj na kojem se sloboda tek mogla graditi.

Čast pravilima, a ne kruni

"Ne duguje ništa osim prezira" je retoričko pretjerivanje. Točnije bi bilo: Hrvatska caru ne duguje zahvalnost nego razumijevanje. Treba ga poznavati, ne slaviti.

Klasični liberalizam oduvijek je sumnjičav prema običaju da se vladarima pripisuje ono što su izgradili podanici. Bogatstvo naroda ne stvara kralj nego ljudi koji rade, štede, pišu i rade unutar pravila. Uloga vlasti je da ta pravila poštuje i da ne smeta.

Mažuranić utjelovljuje upravo tu ideju. Vlast vezana zakonom. Sudac neovisan o činovniku. Škola koja nije monopol jedne institucije. Pučanin koji je došao na vrh zbog onoga što zna, a ne zbog onoga čiji je sin.

Franjo Josip utjelovljuje suprotno načelo: vlast koja ustav daje i oduzima, ovisno o tome kako joj idu ratovi.

Ako republika na zid vješa jedan portret, neka to bude čovjek koji je pisao pravila, a ne onaj koji ih je mogao suspendirati. U tome je Milanović u pravu.