Bio je bivši bogoslov koji je kritizirao Crkvu, sin pravoslavke koji je poricao postojanje Srba i siromašni pisar kojeg su prozvali Ocem Domovine. Zalagao se za opće pravo glasa, slobodu tiska i narodni suverenitet, a istodobno je skovao jednu od najotrovnijih riječi hrvatske politike.

Ovo je pokušaj da se Ante Starčević pogleda objektivno, bez spomenika i navijanja.

Čovjek s novčanice

Generacije Hrvata nosile su ga u novčaniku. Njegov lik bio je na najvećoj kunskoj novčanici, onoj od tisuću kuna. Ulice, trgovi, škole i vojarne nose njegovo ime. Na Trgu Ante Starčevića u Zagrebu stoji zgrada koju su mu sagradili pristaše. Lika slavi rođendan županije na dan njegova rođenja.

Malo je hrvatskih političara koje svi toliko slave, a tako malo ljudi čita.

Svojatali su ga svi. Ustaše su ga proglasile ideološkim pretkom. Jugoslavenski komunisti smatrali su ga ocem hrvatskog šovinizma. Desnica ga u Saboru citira po potrebi. Dok svi navijaju, gotovo nitko ne postavlja jednostavno pitanje: što je Starčević zapravo mislio?

Odgovor je zanimljiviji i neugodniji nego što bi to htjeli i njegovi obožavatelji i njegovi kritičari.

Dečko iz Like

Ante Starčević rođen je 23. svibnja 1823. u Velikom Žitniku kraj Gospića, u Vojnoj krajini, u seljačkoj obitelji. Otac Jakov bio je katolik, majka Milica bila je pravoslavka.

Taj detalj u službenim proslavama rijetko se spominje, a trebalo bi ga staviti na početak svake njegove biografije. Čovjek koji će poslije pisati da Srbi u Hrvatskoj zapravo ne postoje odrastao je uz majku pravoslavne vjere.

Školovanje je počeo kod strica Šime, katoličkog svećenika u Karlobagu, gorljivog ilirca. Gimnaziju je završio u Zagrebu, a zatim ga je senjsko sjemenište poslalo na studij bogoslovlja u Peštu. Ondje je 1846. doktorirao filozofiju. Revolucija 1848. vratila ga je kući, a svećenikom nikad nije postao.

Pokušao je dobiti mjesto profesora u Zagrebu, a čak se javio i na natječaj u Beogradu, što je ironija kojoj se teško oduprijeti. Nisu ga primili ni na jednom mjestu.

Zaposlio se kao pisar u zagrebačkoj odvjetničkoj pisarnici Ladislava Šrama. Taj skromni posao radio je godinama. Nikad se nije oženio, nikad se nije obogatio i nikad nije živio u vlastitoj kući dok mu je nisu sagradili drugi.

Neoapsolutizam i pisar s perom

Pedesete godine 19. stoljeća bile su doba Bachova apsolutizma. Nakon gušenja revolucije 1848. Beč je centralizirao Monarhiju, ukinuo ustav, uveo njemački kao službeni jezik uprave i zabranio gotovo svaku političku aktivnost. Hrvatska, koja je 1848. pomogla Beču protiv Mađara, dobila je, kako se tada govorilo, kao nagradu ono što su Mađari dobili kao kaznu.

Starčević je u tom razdoblju bio književnik. Pisao je pjesme, novele, kritike i polemike. Njegova novela Prizor iz života iz 1853. ubraja se među prve hrvatske novele. Uređivao je Hrvatski kalendar i polemizirao s Vukom Karadžićem o jeziku i imenu.

Imao je i vlastiti pravopis. Pisao je "Hervat" i "hervatski", s arhaičnim er umjesto r. Čitatelji su ga prepoznavali po tome kao po potpisu.

Bog i Hrvati

Godine 1860. apsolutizam je pao, a 1861. sazvan je Hrvatski sabor. Starčević je izabran za velikog bilježnika Riječke županije i za saborskog zastupnika. Iste godine s Eugenom Kvaternikom osnovao je Stranku prava.

Program je u biti bio jednostavan: Hrvatska ima pravo na vlastitu državu. To pravo počiva na dva temelja. Prvi je povijesno državno pravo, slobodni izbor Habsburgovaca 1527. i ugovori koje su vladari s Hrvatima sklopili.

Drugi je prirodno pravo naroda na slobodu. Ni Beč ni Pešta nemaju pravo upravljati Hrvatskom. Jedina veza s Monarhijom smije biti osobna, preko vladara.

Formula koja se uz njega najčešće veže je "Bog i Hrvati". Smisao je bio da Hrvati svoju sudbinu ne trebaju povjeriti ni Beču, ni Pešti, ni Rusiji, ni slavenskim bratstvima, nego samo sebi - i Bogu.

Ta je ideja u Monarhiji 1860-ih bila subverzivna, a vlast je reagirala. Zbog govora koji je održao 1862. na posveti zastave Riječke županije, Starčević je 1863. osuđen na mjesec dana zatvora.

Liberal koji nije znao da je liberal

Ovdje počinje dio Starčevića o kojem se rijetko govori.

Povjesničari koji su ga ozbiljno proučavali, prije svega Mirjana Gross, a nakon nje Tihomir Cipek i Vlasta Švoger, opisuju njegovu misao kao spoj konzervativnog temelja i radikalno-liberalne nadgradnje.

Starčević nije čitao Adama Smitha ni Johna Stuarta Milla. Nije bio zainteresiran za britanske autore, ali zato za francuske jest. Njegovi su izvori bili Rousseau, Montesquieu i, iznad svega, Francuska revolucija, koja ga je, prema jednom istraživaču, snažno obilježila. Cipek i Švoger kažu da je spajao Aristotela s Rousseauom.

Iz te mješavine izašao je program koji je za Hrvatsku 19. stoljeća bio radikalan:

Narodni suverenitet. Vlast ne dolazi od Boga ni od vladara nego od naroda. Kralj vlada zato što ga je narod izabrao i dok poštuje ugovor s njim, a ne "po milosti Božjoj".

Opće pravo glasa. U Hrvatskoj za vrijeme bana Khuena Héderváryja pravo glasa imalo je oko dva posto stanovništva, uglavnom činovnici, plemići i imućni građani. Starčević je tražio da glasaju svi muškarci.

Sloboda govora i tiska. Za tiskanu riječ odležao je zatvor, i to ne jednom.

Samouprava općina. Lokalne zajednice trebaju same odlučivati o lokalnim stvarima, a ne preko činovnika koje imenuje Beč ili Pešta.

Protiv feudalnih povlastica. Starčević je hrvatsko plemstvo smatrao staležom koji je stoljećima trgovao narodnim pravima za vlastite povlastice. Njegova stranka nije se oslanjala na plemiće nego na građane, imućnije seljake, studente i inteligenciju.

Crkva izvan politike. Ovo je možda najneobičniji dio. Bivši bogoslov, vjernik koji je smatrao da društvo treba vjeru u Boga, bio je jedan od najoštrijih kritičara Katoličke crkve u hrvatskoj politici.

Optuživao je svećenstvo da služi tuđim interesima, a biskupa Strossmayera smatrao je jednim od glavnih protivnika. Vjera, tvrdio je, ne smije voditi politiku.

Ništa od toga nije usamljena opaska. To su načela kojih se držao desetljećima.

Najviše od svega Starčević je vjerovao da je narod zajednica slobodnih ljudi. Za njega su pojmovi "Hrvat" i "sloboda" bili gotovo isto. Zapisao je i ovu igru riječi: "Hervati su se, gospodo, hervali, a nisu robovali."

Satiričar

Starčević je bio i jedan od najduhovitijih hrvatskih polemičara 19. stoljeća.

Godine 1867. pokrenuo je satirični list Zvekan. Godine 1879. objavio je Pisma Magjarolacah, satiru na račun mađarona, hrvatskih političara koji su služili mađarskoj vlasti. Pisao je njihovim načinom i doveo njihove argumente do apsurda, otprilike kao što je Defoe u Najkraćem putu s disidentima govorio glasom anglikanskih fanatika.

Satira je za njega bila više od zabave. U zemlji u kojoj je cenzura bila stvarna, a zatvor realna mogućnost, smijeh je bio jedan od rijetkih načina da se kaže ono što se ne smije.

Rakovica

Godine 1871. Starčevićev suosnivač Eugen Kvaternik zaključio je da se pravaški cilj ne može postići saborskim govorima. S nekoliko desetaka graničara podigao je ustanak kod Rakovice, u Lici, i proglasio privremenu hrvatsku vladu. Pobuna je ugušena za nekoliko dana, a Kvaternik je ubijen.

Starčević o pobuni nije znao ništa. Uvijek je zagovarao zakonita sredstva. Vlast ga je svejedno uhitila i držala dva mjeseca u zatvoru, a zatim pustila jer nije bilo dokaza.

Sljedećih pet godina radio je kao pisar u odvjetničkoj pisarnici u Jastrebarskom. Stranka je bila gotovo uništena. Godine 1878. obnovljena je na Sušaku, uz novi list koji se zvao, sasvim prikladno, Sloboda.

Tamna strana: Slavoserbi

Sada dolazimo do dijela zbog kojeg se o Starčeviću i danas ne može govoriti bez prepirke.

Pedesetih godina 19. stoljeća, u polemikama s protivnicima, Starčević je skovao riječ "Slavoserb". Izveo ju je iz latinskih riječi sclavus i servus - rob i sluga. Značila je čovjeka koji je spreman služiti tuđoj vlasti protiv vlastitog naroda.

U njegovoj prvotnoj upotrebi to nije bila etnička nego politička uvreda. Slavoserbima je nazivao Ljudevita Gaja, biskupa Strossmayera i Ivana Mažuranića, sve redom Hrvate. Problem je u tome što je u riječ ugrađeno i ime Srba, a Starčević je granicu između političkog i etničkog brisao sve više. Njegovi sljedbenici izbrisali su je potpuno.

U djelu Ime Serb iz 1868. i drugim tekstovima Starčević je zastupao tezu da Srbi kao zaseban narod u Hrvatskoj i Bosni zapravo ne postoje. Pravoslavci su za njega bili "pravoslavni Hrvati", a dio ih je bio vlaškog, neslavenskog podrijetla. Poricao je i postojanje Slovenaca, koje je također smatrao Hrvatima.

Ponekad je pisao jezikom koji danas zvuči nedvosmisleno rasistički, o "pasmini" i "nečistoj krvi". Mirjana Gross upozorava i na njegovu strastvenu mržnju prema Nijemcima i svemu njemačkom.

Povjesničari se ne slažu kako to tumačiti. Gross tvrdi da njegova ideologija, utemeljena na prirodnom pravu i slobodnoj volji, nije mogla prihvatiti biološki rasizam. Drugi, poput Nevenka Bartulina, smatraju da su njegovi rasni stavovi bili zbrkani i proturječni.

Neki autori ga izravno nazivaju rasistom. Povjesničar David Bruce MacDonald zaključuje da je Starčević želio Srbe asimilirati kao "pravoslavne Hrvate", a ne istrijebiti. To je bio projekt asimilacije, a ne genocida, ali je i dalje bio projekt u kojem jedan narod drugom osporava pravo da postoji.

Zanimljivo, istu tu analogiju koriste i mnogi Srbi danas - oni koji idu po društvenim mrežama i Hrvatima govore da su zapravo Srbi i da svi potječemo od Srba. Stoga, svatko tko opravdava Starčevićevu ideju da drugim narodima bez pitanja prišije vlastitu etiketu trebao bi biti spreman pristati i na to da drugi to isto čine njegovom narodu. Više nije tako bezazleno i zabavno, zar ne?

Tu je ključna proturječnost Starčevićeve misli. Čovjek koji je tvrdio da narod čine slobodni ljudi i da je sloboda bit narodnog identiteta, drugima je osporavao slobodu da sami odluče tko su.

Proturječja

Starčević se ne uklapa ni u jednu ladicu, pa ni u onu u koju ga stavljaju njegovi najveći kritičari.

Bosanske muslimane nazivao je "najboljim Hrvatima" ili "hrvatskim cvijećem". Godine 1869. napisao je tekst naklonjen Osmanskom Carstvu i islamu, i to u doba kad je većina Europe Turke smatrala vjekovnim neprijateljem kršćanstva.

Kad se Stranka prava 1895. raskolila, Starčević je stao na stranu Josipa Franka, odvjetnika židovskog podrijetla koji je prešao na katoličanstvo. Kasnije će upravo Frankova struja, "frankovci", biti izvor iz kojeg će izrasti ustaški pokret.

Ironija je potpuna. Antisemitski napadi na Franka dolazili su od pravaša koji su se protiv njega okrenuli.

Bio je vjernik koji je napadao Crkvu, sin pravoslavke koji je poricao Srbe, liberal koji je drugima osporavao identitet i nacionalist koji je prijateljevao sa Židovom i hvalio muslimane.

Otac Domovine

Posljednje godine Starčević je proveo kao legenda. Narod ga je prozvao "Ocem Domovine" još za života. Pristaše su skupile novac i 1895. mu u Zagrebu sagradile kuću, Starčevićev dom, za koju je Frank najviše platio. Starčević je u njoj živio samo nekoliko mjeseci.

Umro je 28. veljače 1896. Prema vlastitoj želji pokopan je u crkvi svetog Mirka u Šestinama, podno Sljemena, a ne na Mirogoju među velikanima.

Kako je Starčević ukraden

Nakon njegove smrti počela je borba za njegovo ime i ona traje do danas.

Frankovci su od pravaštva napravili ideologiju u kojoj je mržnja prema Srbima postala srž hrvatstva. Starčevićevo opće pravo glasa, sloboda tiska, samouprava općina i kritika Crkve tiho su nestali. Ostali su "Slavoserbi".

Gotovo svi kasniji hrvatski ekstremno desni pokreti, a posebno ustaše, pozivali su se na Starčevića i Stranku prava.

Ozbiljni povjesničari, od Jozе Tomasevicha do Ive Goldsteina, upozoravaju da se ustaški režim, s rasnim zakonima, logorima i genocidom, ne može izvoditi iz Starčevića. NDH nije imala narodni suverenitet, opće pravo glasa, slobodu tiska ni odvojenu Crkvu od politike, dakle ništa od onoga što je Starčević tražio.

Ustaše su od Starčevića uzele samo ono najgore i odbacile sve ostalo.

Jugoslavenski komunisti napravili su istu pogrešku s druge strane. Starčević je za njih bio samo hrvatski šovinist, ideološki predak ustaša i tu je razgovor završavao. Njegovi demokratski i antiklerikalni zahtjevi, koji su se mogli uklopiti u bilo koju modernu politiku, nisu se smjeli spominjati.

Danas ga svojataju stranke koje bi se jedva složile s polovicom njegova programa: s kritikom Crkve u politici, s općim pravom glasa kao revolucionarnim zahtjevom, sa simpatijama prema muslimanima i Židovima ili s idejom da je narod zajednica slobodnih pojedinaca, a ne krvi.

Pošteno: što ne smijemo zaboraviti

Postoje dvije lake verzije Starčevića i obje su lažne.

Prva je "Otac Domovine" sa spomenika: veliki domoljub bez mane, čije se teže rečenice preskaču ili opravdavaju "duhom vremena". Duh vremena objašnjava, ali ne opravdava.

Starčevićevi suvremenici, poput Strossmayera ili Mažuranića, nisu poricali tuđi identitet niti su pisali o "nečistoj krvi". Tko je preskače, tu stranu Starčevića ne može objasniti, a frankovci i ustaše na njoj su gradili svoju priču.

Druga je "otac hrvatskog šovinizma": čovjek čija je jedina zasluga riječ "Slavoserb". I ta je verzija lažna, jer briše pola stoljeća borbe za ustavnost, opće pravo glasa, slobodu tiska i odvajanje Crkve od države, u doba kad su te stvari u Hrvatskoj bile radikalne.

Pravi Starčević je oboje, ali i puno više od toga. Bio je jedan od prvih hrvatskih političara koji je vjerovao da vlast dolazi od naroda, a ne od kralja, i jedan od prvih koji je narod zamišljao kao nešto što drugima smije oduzeti pravo da budu ono što jesu.

Liberalizam kao sredstvo

Starčevićev slučaj ima pouku koja nadilazi Hrvatsku 19. stoljeća.

Za Starčevića su liberalne ideje bile sredstvo, a nacija cilj. Narodni suverenitet, opće pravo glasa i sloboda tiska trebali su osloboditi Hrvate od Beča i Pešte.

Kad su se ista načela trebala primijeniti na druge, na Srbe koji su htjeli biti Srbi ili na Slovence koji su htjeli biti Slovenci, Starčević je zastao.

Liberalizam koji vrijedi samo za "naše" nije liberalizam nego nacionalizam s liberalnim rječnikom. Načelo da svaki čovjek sam odlučuje o sebi, svojoj vjeri i svom identitetu ili vrijedi za sve, ili ne vrijedi ni za koga.

Starčević je napisao da su se Hrvati "hrvali, a nisu robovali". Bila je to dobra rečenica, ali je trebala vrijediti za svakoga tko se hrva za vlastitu slobodu, a ne samo za Hrvate.

Upravo zato vrijedi čitati Starčevića, i to cijelog. Ne zato što je bio uzor, nego zato što je bio upozorenje: velike ideje o slobodi u rukama nacionalizma vrlo lako postanu ideje o tome tko slobodu ne zaslužuje.

Njegovi najgori nasljednici uzeli su mu "Slavoserbe" i zaboravili slobodu. Bilo bi dobro da je jednom netko vrati nazad.

-------------------------

IZVORI:
Hrvatski biografski leksikon: Starčević, Ante
Wikipedia: Ante Starčević
Wikipedia: Party of Rights
Wikipedia: Anti-Serb sentiment (odjeljak o Starčeviću)
Misao.hr: Ante Starčević između istine i mita
Novi list: "Otac domovine"
Hrčak: Mirjana Gross (rasprava)