Liberalizam ograničava svoju brigu isključivo na zemaljski život. Kraljevstvo religije, s druge strane, nije od ovoga svijeta. Dakle, liberalizam i religija mogu postojati rame uz rame, bez dodirivanja njihovih sfera. Ako dođe do točke sudara, nije krivica liberalizma. Liberalizam ne krši to pravilo, ne ulazi u područje vjere ili metafizičke doktrine. Ipak, crkva ima političku moć i često tvrdi da ima pravo regulirati ne samo duhovno biće ljudi, nego i poslove ovoga svijeta. U tom trenutku treba stati na borbene linije.

Tako je to bilo i postignuta je velika pobjeda liberalizma u sukobu nakon kojeg su se crkve morale odreći političke moći, jednom i zauvijek, iako su je prethodno držale tisućama godina. Spaljivanje heretika, inkvizicijski progoni, vjerski ratovi danas pripadaju povijesti. Nitko više ne može razumjeti kako su mirni ljudi, koji su prakticirali svoje pobožnosti dok su prakticirali vjeru unutar četiri zida vlastitog doma, mogli biti stjerani pred sudove, zatvoreni, mučeni i spaljeni. Ali čak i ako crkve danas više ne ulažu uloge ad majorem Dei gloriam, još uvijek postoji velika količina netrpeljivosti.

Liberalizam, međutim, mora biti netolerantan prema svakoj vrsti netolerancije. Ako se mirna suradnja svih ljudi smatra ciljem društvene evolucije, ne može se dopustiti da mir bude poremećen od strane svećenika i fanatika. Liberalizam proglašava toleranciju za svaku vjeru i svako metafizičko uvjerenje, ne iz ravnodušnosti prema ovim "većim" stvarima, već iz uvjerenja da osiguranje mira unutar društva mora imati prednost nad svime i svima. A budući da zahtijeva toleranciju svih mišljenja i svih crkava i sekti, mora ih sve podsjetiti na njihove granice kad god ih nehotice prijeđu. U društvenom poretku koji se temelji na mirnoj suradnji, nema prostora za zahtjeve crkava da monopoliziraju podučavanje i obrazovanje mladih. Sve što njihovi pristaše daju u skladu s vlastitom slobodnom voljom može i mora biti dodijeljeno crkvama; ali ništa im ne smije biti dozvoljeno u odnosu na osobe koje ne žele imati nikakve veze s njima.

Teško je naći način kako bi ta načela liberalizma mogla učiniti neprijatelje među pričesnicima različitih vjera. Ako ona čine nemogućim da se crkve pretvore u sile, ta načela također štite svaku crkvu od prisilnog iseljavanja njenih pripadnika od strane drugih crkava i sekti. Ona moć koju liberalizam oduzima od crkve jednom rukom, vraća joj nazad drugom. Čak i vjerski fanatici moraju priznati da liberalizam ne uzima ništa od njihove vjere, odnosno onoga što vjeri pripada.

Budimo realni, čak i crkve i sekte koje, gdje imaju nadmoć, čine puno u svom progonu drugačijih, također zahtijevaju, tamo gdje se nađu u manjini, toleranciju barem prema sebi. Međutim, taj zahtjev za tolerancijom nema ništa zajedničko s liberalnim načelom tolerancije. Liberalizam zahtijeva toleranciju kao princip, a ne iz oportunizma. Liberalizam zahtijeva toleranciju čak i očigledno besmislenih učenja, apsurdnih oblika heterodoksije i djetinjasto glupih praznovjerja. Liberalizam zahtijeva toleranciju za doktrine i stavove koje se smatraju štetnim i ruševnim za društvo, pa čak i za pokrete koji se neumoljivo suzbijaju. Jer ono što potiče liberalizam na traženje i odobravanje tolerancije, nije razlog da se sadržaj doktrine tolerira, već znanje da samo tolerancija može stvoriti i sačuvati stanje socijalnog mira bez kojeg bi se čovječanstvo moralo vratiti stoljećima u barbarsku prošlost.

Protiv gluposti, besmislenosti, pogrešnog i zla, liberalizam se bori oružjem uma, a ne brutalnom silom i represijom.

Iz knjige "Liberalizam" (Ludwig von Mises, 1927 - p. 31)