Ako postoji tema koja savršeno prokazuje licemjerje domaćeg ekonomskog intervencionizma, to je odnos države prema umirovljenicima koji žele raditi.

S jedne strane, ministri i vladajući birokrati godinama kukaju o "dramatičnom manjku radne snage", uvozu stotina tisuća stranih radnika i neodrživosti mirovinskog sustava generacijske solidarnosti. S druge strane, kada čovjek koji je desetljećima uplaćivao u taj isti fond odluči zasukati rukave i zaraditi vlastiti novac, država mu promptno udari administrativnu pljusku i poruči: "Može, ali ako se usudiš raditi puno radno vrijeme, uzimamo ti pola mirovine!".

Rezultat? Hrvatska je zakucana na samo dno Europske unije po stopi zaposlenosti umirovljenika. I to nije nikakva slučajnost niti kulturološka anomalija naših građana, nego predvidljiva posljedica perverzne porezne i regulatorne politike koja rad sustavno destimulira i kažnjava.

Apsurd u brojkama: Pola radnog vremena kao jedini legalni spas

Pogledajmo službene podatke Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO). U Hrvatskoj je danas zaposleno oko 41.000 umirovljenika. Na populaciju od preko 1,2 milijuna korisnika mirovina, to je mrvica - tek nešto više od tri posto.

No, prava dijagnoza sustava krije se u strukturi tog rada: preko 97 posto njih (gotovo 40.000 umirovljenika) radi isključivo do polovice punog radnog vremena (do 20 sati tjedno). Jedva oko 1.100 ljudi u cijeloj državi radi puno radno vrijeme.

Zašto? Zato što zakon dopušta isplatu 100 % mirovine samo onima koji rade najviše 20 sati tjedno. Usudite li se prihvatiti puno radno vrijeme, država vam automatski oduzima 50 % zarađene mirovine.

Birokratski aparat postavio je ekonomsku zamku: onome tko radi 40 sati tjedno efektivna satnica za onih drugih 20 sati postaje apsurdno mala, jer mu država istodobno izbija pola mirovine iz džepa, a na plaću udara poreze bez prava na puni osobni odbitak. Ljudi se, posve racionalno, odlučuju raditi samo pola radnog vremena ili bježe u sivu ekonomiju.

Baltički trijumf slobodnog tržišta rada

Usporedimo taj relikt socijalističkog mentaliteta s državama koje shvaćaju osnove tržišne ekonomije. Na vrhu Europske unije po radu starije populacije nalaze se tri baltičke zemlje: Estonija (gdje radi nevjerojatnih 54,9 % umirovljenika), Latvija (44,2 %) i Litva (43,7 %).

Zašto Estonci i njihovi susjedi masovno rade, a Hrvati sjede po parkovima? Nema oduzimanja mirovine: U Estoniji starosni umirovljenik može raditi 40 sati tjedno, voditi vlastitu tvrtku ili raditi tri posla - i primi 100 % svoje mirovine, do zadnjeg centa. Mirovina je stečeno pravo i imovina građanina, a ne socijalna milostinja koju mu komesar može ukinuti jer je produktivan.

Dodatni rad povećava mirovinu: uplate doprinosa iz plaće automatski se svake godine preračunavaju i trajno povećavaju buduću mirovinu.

Porezne olakšice: Estonija ima fiksni neoporezivi odbitak za umirovljenike od čak 776 eura mjesečno, Latvija neoporezivi dio drži na čak 1.000 eura, dok Litva uopće ne oporezuje državne mirovine!

Baltičke države shvaćaju: svaki umirovljenik koji radi stvara novu vrijednost, troši na tržištu, uplaćuje poreze i rasterećuje socijalne fondove. Tamo država ne glumi policajca radnih sati.

Klub luzera: Kako južna Europa guši rad

Gdje je Hrvatska? U društvu država koje godinama njeguju iste etatističke zablude.

Španjolska: poput Hrvatske, godinama je primjenjivala zloglasni model jubilación activa, gdje je umirovljenik pri punom zaposlenju gubio točno 50 % mirovine, uz obvezu plaćanja posebnog "doprinosa solidarnosti" koji mu uopće ne ulazi u mirovinski staž.

Rezultat? Udio zaposlenih umirovljenika godinama je tavorio ispod 5 %.

Grčka: godinama je držala drakonsku kaznu od čak 30 % odbitka od mirovine čim se umirovljenik legalno zaposli. Tek su nedavno shvatili da su time samo napumpali rad na crno pa su ukinuli odbitak, zamijenivši ga nametom od 10 % na zaradu - no desetljeća destimulacije uništila su radnu naviku starije dobi.

Rumunjska: sustav razapet između rigidnosti i politikanstva, gdje se zakonskim dekretima konstantno pokušava zabraniti rad uz mirovinu, dok ogroman broj umirovljenika preživljava u sivoj zoni i neregistriranoj poljoprivredi.

Zajednički nazivnik svih zemalja s dna ljestvice jest pretpostavka da je rad privilegija koju država mora dozirati, regulirati i oporezovati do besmisla. U njihovim očima, mirovina nije novac koji ste vi godinama uplaćivali i uštedjeli, već državna renta koju gubite onog trenutka kada odlučite biti samostalni i produktivni.

Dosta je administrativnog iživljavanja

Ako hrvatska Vlada uistinu želi riješiti problem radne snage i popraviti katastrofalan životni standard umirovljenika koji u prosjeku imaju najniže mirovine u odnosu na plaće u EU-u, rješenje ne leži u uvođenju novih državnih subvencija, potpora i vaučera.

Rješenje je trivijalno jednostavno: maknite se ljudima s puta. Ukinite sramotno oduzimanje 50 % mirovine za one koji rade puno radno vrijeme. Dopustite ljudima da prime 100 % svoje mirovine i 100 % svoje plaće. Omogućite da svaki novi euro uplaćenih doprinosa odmah podiže konačni iznos mirovine.

Hrvatski umirovljenici ne rade malo zato što su lijeni, nego zato što znaju računati. Kada vam država za 40 sati rada uzme pola mirovine i još vam oporezuje plaću po punoj stopi, poruka koju šalje kristalno je jasna: "Sjedi doma i budi ovisan o nama."

Vrijeme je da se taj porezni reket konačno ukine.