U lipnju 1990. savezni sudac proglasio je glazbeni album opscenim i zabranio prodaju. Bio je to prvi put u američkoj povijesti da se to dogodilo nekoj zvučnoj snimci.

Četiri mjeseca kasnije porota je grupu oslobodila. Dvije godine kasnije žalbeni sud poništio je suca. Četiri godine kasnije ista je grupa jednoglasnom odlukom Vrhovnog suda promijenila američko autorsko pravo.

A gotovo nitko tko ih je branio nije tvrdio da je njihova glazba dobra - i upravo je to najvažniji dio priče.

Kako je počelo: policajac CD shopu

Album As Nasty As They Wanna Be grupe 2 Live Crew iz Miamija izašao je u veljači 1989., s naljepnicom "Explicit Lyrics" - onom istom koju je pet godina ranije izborio PMRC Tipper Gore kao kompromis koji je trebao spriječiti upravo zabrane.

Naljepnica nije kupila mir. Postala je dokaz.

Riječ je o rap grupi koja je već iza sebe imala dva albuma, ali na ovome su se nalazile neke pjesme koje su bile privlačne za radio pa se podigla prašina. U čemu je bio problem? To je zapravo bila glazbena pornografija. Pjevali su (ili točnije - repali) o seksu, prilično otvoreno. Danas to nije nikakav šok, ali krajem 1980-ih je bio.

U veljači 1990. zamjenik šerifa okruga Broward kupio je audio kazetu i prepisao tekstove. U ožujku je okružni sudac Mel Grossman utvrdio postojanje osnovane sumnje za opscenost.

A onda je uslijedio potez koji je pravna jezgra cijelog slučaja: policajac Mark Wichner obišao je tri prodavaonice ploča u jakni s natpisom šerifova ureda i vidljivom značkom te, "iz ljubaznosti", upozorio da će svaka buduća prodaja značiti uhićenje. Drugi policajci obišli su još petnaestak do dvadesetak dućana.

Nije donesen nijedan zakon. Nije održano nijedno suđenje. Policajac sa značkom ušao je u trgovinu i dao prijedlog.

To je udžbenička definicija prior restraint - kazne prije objave, bez presude. I to je razlog zbog kojeg je američka doktrina oduvijek tretirala prethodno ograničenje kao najteži oblik cenzure: ono nikad ne proizvede suđenje, dokazni postupak ni presudu. Proizvede praznu policu.

Iza svega je bila Američka obiteljska udruga (AFA) - zvuči poznato, kao nešto što danas mi imamo u Hrvatskoj? - koja je lobirala kod guvernera Boba Martineza, suca Grossmana i šerifa Nicka Navarra.

6. lipnja 1990.

Njihov nakladnik Skyywalker Records tužio je šerifa tražeći utvrđenje da je riječ o nezakonitom prethodnom ograničenju. Savezni sudac Jose Gonzalez dao im je za pravo u tom dijelu - i onda, u presudi od 62 stranice, proglasio album opscenim.

Primijenio je test iz predmeta Miller v. California iz 1973., koji traži tri stvari kumulativno: da djelo prema mjerilima zajednice apelira na sladostrasni interes, da na očito uvredljiv način prikazuje spolno ponašanje i da nema ozbiljnu književnu, umjetničku, političku ili znanstvenu vrijednost.

Gonzalez je zaključio da se ne može razumno tvrditi kako je ono što se nalazi na snimci komična umjetnost te da album apelira na prljave misli, a ne na intelekt i um.

Album je time postao nezakonit za prodaju i izvođenje u okruzima Broward, Dade i Palm Beach. Dva dana kasnije uhićen je vlasnik prodavaonice ploča Charles Freeman jer ga je prodao. Još dva dana kasnije grupa je nastupila u striptiz klubu Futura - pred odraslom publikom (21+) - a članovi Luther Campbell i Christopher Wong Won zaustavljeni su nekoliko ulica dalje i odvedeni u pritvor.

13. lipnja 1990.: Luke pred Donahueovom publikom

Tri dana nakon uhićenja Campbell je sjeo na pozornicu dnevne talk-show emisije Phila Donahuea - formata čija je publika tada bila, gotovo doslovno, bijela kućanica iz predgrađa.

Nasuprot njemu: Jack Thompson, odvjetnik one obiteljske udruge, i Bob DeMoss iz organizacije Focus on the Family (još jedna konzervativna obiteljska udruga). Uz njega, u obranu slobode izražavanja: Jello Biafra iz Dead Kennedysa, Wendy O. Williams i Mike Muir iz Suicidal Tendenciesa.

Donahue je, treba mu priznati, postavio oštrije pitanje nego većina novinarstva tog razdoblja. Pustio je snimku Madonnina koncertnog izvođenja "Like a Virgin" i upitao zašto se, ako se uhićuje Luthera, ne uhićuje Madonnu. I rekao je naglas da se čovjek mora zapitati o rasizmu.

Odgovor je stigao iz publike, i to nehotice. Jedna je gledateljica rekla da to nije ni umjetnost, nije ni glazba - nego rap.

To je bila cijela stvar u jednoj rečenici. Ne "ovo je loša umjetnost", nego "ovo nije kategorija koja zaslužuje zaštitu". Isti stav, samo u učenijoj ambalaži, izrazio je i Robert Bork - konzervativni pravni teoretičar i odbijeni kandidat za Vrhovni sud, ne glazbeni kritičar - koji je rap opisao kao buku s ritmom, pjevanje kao nemelodično skandiranje, a tekstove kao nešto između perverznog i milosrdno nerazumljivog.

Postoji i detalj koji savršeno sažima moralne križarske pohode: DeMoss iz Focus on the Family bio je jedina osoba na pozornici koja je tijekom snimanja izgovorila sporne riječi - u sklopu njihove osude. Isto vrijedi i za tisak: jedine publikacije koje su objavile inkriminirane stihove bile su PMRC Tipper Gore, The Nation i Washington City Paper. Da bi se opscenost osudila, morala se prvo reproducirati.

Tko ih je branio - i kako

Ovdje je ključ cijelog teksta.

Rock zvijezda David Bowie je na turneji Sound+Vision, usred izvedbe "Young Americans" u Philadelphiji, prekinuo nastup da bi progovorio protiv cenzure. Rekao je da je poslušao album grupe 2 Live Crew, da to "nije najbolji album ikad snimljen", ali da ga je "otišao kupiti čim je čuo da je zabranjen". Dodao je da je sloboda misli i govora "jedna od najvažnijih stvari koje imamo".

Zastanimo na tome. Bowie nije rekao da je ploča dobra. Rekao je da to nije pitanje. To je, u dvije rečenice, cijela liberalna pozicija o slobodi govora.

Bruce Springsteen dopustio je proganjanoj grupi da njegov megahit "Born in the U.S.A." preradi u "Banned in the U.S.A." (Zabranjeni u SAD-u), bez naknade, jer je bio naklonjen njihovoj stvari.

Singl je izašao 3. svibnja 1990., album 24. srpnja, a na omotu je izričito stajalo da su dodatni stihovi objavljeni uz dopuštenje Brucea Springsteena. Taj je album ujedno bio prvo izdanje s novom, standardiziranom naljepnicom "Parental Advisory".

U samoj pjesmi "Banned in the USA", koja se bitno razlikuje od sveg ostalog materijala koji su inače snimali, 2 Live Crew apeliraju na američko domoljublje i pozivaju na slobodu govora za sve.

"Prvi amandman je sloboda govora. Zar želite reći da to ne uključuje mene? Samo se želim zabaviti. Nema ničeg osim zabave u našim rimama." Da bi na kraju pjesme Luke, frontman grupe, poentirao: "Ovo nije Kina. Ovo nije Rusija. Ovo nije mjesto gdje su rušili zid. Ovo je Amerika. Ti možeš raditi u svojoj kući što poželiš, a ja ću u svojoj što ja poželim. Što ja radim u svojoj kući je moja stvar."

Pjesma je brzo postala hit i popela se na 20. mjesto na američkom Billboardu, tako da im je cijeli sudski proces pomogao da se približe široj publici diljem SAD-a.

Što su rekli kritičari izvan glazbe?

Christopher Hitchens napisao je da ih treba pustiti na miru i da je progon bio zadrt.

Henry Louis Gates Jr., profesor književnosti s Harvarda, svjedočio je na suđenju i smjestio tekstove u afroameričku retoričku tradiciju hiperbole. Svjedočio je i glazbeni kritičar John Leland.

A možda najpoštenija pozicija bila je ona kritičara New York Timesa Jona Parelesa, koji je album opisao kao često mizogin - i u istom tekstu ustvrdio da griješe oni koji te stihove čitaju kao doslovno pripovijedanje umjesto kao pretjerivanje koje i bend i velik dio njegove publike prepoznaju kao divlje preuveličano.

20. listopada 1990.: porota

Suđenje je trajalo pet dana, uz šest dana biranja porote. Porotnika je bilo šest - četiri žene i dva muškarca.

Vijećali su dva sata. Oslobađajuća presuda po svim točkama.

Ali najvažnije je ono što su porotnici rekli novinarima nakon presude. Jedna je porotnica, umirovljenica koja svoj glazbeni ukus datira u doba swinga, rekla da je to danas govor mladih. Druga, školska savjetnica, rekla je da to nije nešto što bi željela vidjeti po trgovačkim centrima.

Dakle: nije im se svidjelo i svejedno su ih oslobodili.

To je vladavina prava kad funkcionira. Ne kad sudac štiti ono što voli, nego kad porota štiti ono što joj se gadi jer shvaća da pitanje nije ukus.

Campbell je nakon presude podigao ruku u znak pobjede i rekao novinarima da ide u Disney World.

Dva nastavka

Svibanj 1992. Žalbeni sud jedanaestog okruga poništio je Gonzalezovu presudu u predmetu Luke Records v. Navarro, a Vrhovni sud odbio je uzeti predmet u razmatranje. Obrazloženje je presudno za razumijevanje cijele doktrine: šerif nije dokazao da djelo nema ozbiljnu umjetničku vrijednost.

Obratite pažnju na raspored tereta dokazivanja. Država mora dokazati odsutnost vrijednosti; umjetnik ne mora dokazati njezinu prisutnost. Okrenite to i svaki se autor mora pred sudom opravdavati. Cijela arhitektura slobode izražavanja stoji na tom jednom rasporedu.

Ožujak 1994. U predmetu Campbell v. Acuff-Rose Music Vrhovni sud jednoglasno je presudio u korist 2 Live Crewa: njihova parodija pjesme "Oh, Pretty Woman" Roya Orbisona može biti poštena uporaba iako je komercijalna - jer je parodija. Ta se presuda danas predaje na svakom američkom kolegiju iz autorskog prava.

Grupa uhićena zbog opscenosti završila je tako što je napisala dio američkog autorskog prava.

Neugodni dio

Bilo bi nepošteno ovo ispričati kao priču o herojima.

Tekstovi su bili ono što su bili. Kritičarka koja je 1990. gledala njihov nastup u Chicagu napisala je da grupa pokazuje općenit interes za seks i specifičan interes za ponižavanje žena, te izričito dodala da ih zbog toga ne treba zabraniti.

Ozbiljan prigovor došao je i s crne feminističke strane: da obrana izgrađena na "signifyingu" i književnoj tradiciji zapravo estetizira mizoginiju i time je oslobađa odgovornosti.

Taj prigovor treba iznijeti, jer je jak. Ali on ne dira u ishod. Braniti pravo nije isto što i braniti sadržaj, a slučaj se često prepričava kao da je bend bio junak, umjesto da je bio korisnik načela.

Bowieva formulacija je ispravna upravo zato što te dvije stvari razdvaja.

Zašto to nije povijest

Tri razloga.

Prvi: mehanizam se vratio, samo s drugim posrednikom. Tada je policajac sa značkom ulazio u prodavaonicu ploča i "iz ljubaznosti" upozoravao vlasnika. Danas se pritisak vrši na platformu. Sadržaj nestaje, nijedna presuda nije donesena, nijedan dokazni postupak nije proveden, nitko se ne može žaliti jer formalno nitko ništa nije zabranio. Struktura je identična; promijenio se samo tko drži policu.

Drugi: rečenica "to nije ni umjetnost, to je rap" uvijek je dostupna u novom izdanju, o bilo čemu što mladi rade a sredovječni ne razumiju.

Treći: obrazloženje suca Gonzaleza - da nešto apelira na prljave misli, a ne na intelekt i um - po strukturi je isto što i nedavna izjava njemačkog kancelara da je sloboda govora u najboljem slučaju libertarijanska ideja koju ne dijeli i da liberalno društvo mora štititi građane od lažnih informacija. Oba stava pretpostavljaju da država može sortirati izražavanje prema njegovoj vrijednosti. Razlikuju se samo u tome što se sortira.

Poanta

Oslobađajuću presudu nisu izborili ljudi kojima se ta glazba sviđala.

Izborilo ju je šestero porotnika kojima se gadila. Profesor s Harvarda koji je objašnjavao retoričku tradiciju. Britanska pop-zvijezda koja je album nazvala osrednjim. Autor najveće američke rock-himne koji je svoju pjesmu posudio besplatno. I sudsko vijeće koje je utvrdilo da država nije dokazala ono što je morala dokazati.

Slobodu govora nikad ne čuvaju oni kojima se govor sviđa. Njima ništa i ne treba. Čuvaju je oni kojima se ne sviđa, a svejedno je brane.

Tko brani samo ono što voli, ne brani slobodu govora. Brani svoj ukus.