Kaja Kallas, bivša premijerka Estonije i aktualna potpredsjednica Europske komisije, koja dolazi iz liberalne stranke Reformisti, objasnila je da Estonci ne obilježavaju 9. svibnja kao dan oslobođenja, kao u zemljama zapadne Europe, zato što njihova zemlja tog datuma 1945. nije bila oslobođena.

"Da su toga dana Estonci dobili slobodu, i mi bismo obilježavali Dan pobjede. Ali za Estoniju tog dana je započela nova represija s novim zločinima", objasnila je Kallas.

Njena izjava je naišla na odjek u Hrvatskoj gdje su mnogi na desnici usporedili to sa situacijom u kojoj su se Hrvati našli te 1945. godine. Međutim, usporedba nije posve točna. Za razliku od Estonije, koju su Rusi okupirali 1945. godine, Hrvatsku nije okupirala nikakva strana sila. Represija u Hrvatskoj pod komunističkim režimom nije bila nametnuta izvana. Nametnuli su je Hrvati zadojeni lošom ideologijom.

To je danas svojevrsno hrvatsko prokletstvo. Istočnoeuropske države lako mogu odbaciti antifašistički folklor i ostale ostatke komunističke indoktrinacije jer im je to sve nametala strana sila. U Hrvatskoj to ide puno teže, ponekad se čini i gotovo nemoguće, jer ne možemo za nju okriviti strance.

Hrvatska je tako ostala jedna od rijetkih zemalja u svijetu koja još uvijek službeno slavi antifašizam i gdje se Drugi svjetski rat neizbježno povezuje s fašizmom. Dok zapadni svijet slavi pobjedu nad Hitlerom i nacizmom, u Hrvatskoj te dvije riječi gotovo da nećete čuti. One se vješto izbjegavaju. Ovdje se sve svodi na fašizam i antifašizam. To je ostatak komunističke tradicije i jugoslavenskog falsificiranja povijesti, što se duboko ukorijenilo u hrvatsko društvo i institucije.

Čak i novinari, koje bismo teško mogli svrstati u radikalnu ljevicu, poput Romana Bolkovića, ističu kako je "činjenica" da je 8. svibnja 1945. "fašizam slomljen". Kako to može biti činjenica, ako je fašistička Italija slomljena dvije godine ranije? U Europi su, osim toga, postojale i druge države - poput Španjolske i Portugala - s totalitarnim režimima koji su u potpunosti bili prepisani od Mussolinijeve Italije, dakle fašističke države koje su postojale još 30 godina nakon završetka WW2 i nitko ih nije dirao. Jasno je, dakle, da fašizam nije bio slomljen 1945. godine.

Tog datuma je slomljen nacizam. Nacistička Njemačka je kapitulirala. To je bio kraj Drugog svjetskog rata, barem što se tiče Europe. Nitko na Zapadu u tom kontekstu ne spominje nikakav fašizam. Otkud onda kod nas tolika potreba za fašizmom, osobito u lijevim medijskim i političkim krugovima?

Odgovor je jednostavan i zapravo logičan - to je posljedica dugogodišnje komunističke indoktrinacije i falsificiranja povijesti, koju i današnja hrvatska država nažalost nastavlja baštiniti. Zašto? Da bismo to shvatili, potrebno je vratiti se na početak i razumjeti razvoj ideologija koje su prethodile i dovele do najvećeg rata u Europi i svijetu.

Fašizam i nacizam nisu dvije iste ideologije, ne pripadaju istom pokretu i nisu isti setovi ideja. Neke karakteristike su im zajedničke jer svi totalitarni režimi imaju neke zajedničke karakteristike: na primjer, svaki potiče i uzgaja kult vođe; svaki potiče indoktrinaciju djece od malih nogu; svaki progoni političke neprijatelje i neistomišljenike vladajuće elite; svaki guši slobodu izražavanja mišljenja i pluralizam; svaki se trudi represivno kontrolirati sve ekonomske aktivnosti građana. Kada biste usporedili fašistički režim s komunističkim, našli biste također hrpu sličnosti, baš kao između nacizma i fašizma.

Ono što nacizam čini jedinstvenim, to su teorija krvi i tla koja vodi do rasizma i "čiste arijevske rase", koja je po toj doktrini intelektualno i fizički superiorna drugim narodima; "Lebensraum" ili životni prostor koji treba pripadnicima superiorne rase za širenje - što dovodi do vječnih ratova za teritorij; sistematsko uništenje Židova - što je rezultiralo holokaustom.

U teoriji fašizma nema takvih ciljeva. Nigdje u Mussolinijevim zapisima nećete to naći. Fašizam je bio režim koji se temeljio na sili, na moćnoj i svemogućoj državi kojoj su se svi njeni pripadnici morali pokoriti i raditi u zajedničkom, kolektivističkom interesu države. Fašizam je bio suprotstavljen individualizmu, počivao je na snažnom nacionalizmu i ideji da ništa i nitko ne smije biti kontra države. Fašizam je također progonio političke protivnike, ali nije imao rasnu, antisemitsku, pa čak ni etničku karakteristiku - mnogi članovi Mussolinijeve stranke prije rata bili su drugih etničkih pripadnosti osim talijanske, mnogi su bili i Židovi.

Progon Židova pod Talijanima započeo je tek nakon saveza s Hitlerom, isključivo po njegovom zahtjevu (kao što je to tražio od svih svojih vazala, saveznika i država s kojima je Njemačka na bilo koji način surađivala). Istina, Mussolini je gajio i iskazivao predrasude prema Slavenima, ali to je bilo zato što je pretendirao na njihov (naš) teritorij. Slične predrasude prema Slavenima gajio je i Karl Marx.

Komunisti i općenito ljevičari imaju poseban fetiš prema fašizmu zato što je fašistički pokret nastao sa svrhom suzbijanja komunističke revolucije. Za razliku od drugih političkih teorija, poput liberalizma i socijalizma, kod kojih je prvo stvoren teoretski okvir pa tek onda implementacija, fašizam na svome početku nije bio ideološki definiran. Nastao je iz potrebe da se svim sredstvima spriječi širenje komunističkih revolucija iz Rusije na zapadnu Europu.

I.

Nakon Prvog svjetskog rata i uspostave prve marksističke države u Europi, njeni osnivači poput Lenjina nisu skrivali da će prava stvar biti tek kad se isto dogodi u bogatijim zapadnim zemljama Europe. Ruski boljševici su na tome aktivno radili financirajući sindikaliste u Engleskoj, Francuskoj, Italiji, čija je svrha bila regrutirati što više radnika za cilj izbijanja štrajkova, pobuna i na koncu svrgavanja vlasti s ciljem uspostave komunističkih država.

U Italiji je bilo posebno kaotično. Iako je Italija izašla kao jedna od pobjednica Velikog rata, nezadovoljstvo stanovništva je raslo jer se ekonomsko stanje nije poboljšalo unatoč pobjedi. Da bi lakše regrutirali vojnike, država je obećala pravo glasa svima koji sudjeluju u ratu. Tako je nakon rata dobila hrpu novih glasača. Među njima većina je bila još uvijek nepismena ili jako slabo pismena. Štrajkovi i radnički prosvjedi bili su gotovo svakodnevica, a sindikati, često vođeni propagandom iz Moskve, sve su glasnije prijetili oružanom pobunom.

Benito Mussolini bio je prije rata novinar i socijalistički aktivist. Posvađao se s komunističkim pokretom zbog stava o sudjelovanju u ratu. Komunisti su smatrali da je to rat za kolonijalnu prevlast i da oni u tome ne smiju sudjelovati, a Mussolini je podržavao sudjelovanje Italije. Nije se slagao s dijelom marksističkog programa koji je međunarodni; zagovarao je socijalizam u okviru nacionalizma. Zbog toga je izbačen iz Internacionale i same Partije, što im je jako zamjerio.

Okuplja svoje ratne prijatelje, odnosno veterane, koji nisu imali posao i pretvara ih u svojevrsnu plaćeničku paravojsku. Njihov je zadatak bio gušiti radničke pobune u tvornicama i fizički obračuni sa sindikalistima. Financirali su ih vlasnici tvornica, a vlast je na to gledala blagonaklono jer su odrađivali prljav posao umjesto policije. Kad je osnovao Fašističku stranku, Mussolini nije još imao na umu nikakvu teoretsku platformu - to je bila stranka za skupljanje "prosvjednih" glasova poput Živog zida i Mosta kod nas. Zaista, ako pogledate prvi Fašistički manifest iz 1919. godine, koji je bio zapravo njihov stranački program, vidjet ćete da se većina njihovih zahtjeva poklapa s današnjim zahtjevima SDP-a u Hrvatskoj - čisti populizam, bez spektakularnih diskriminatorskih ideja kakve bi netko očekivao od fašista danas.

Iste godine se prvi put javno pojavljuje i termin antifašizam - sindikati pozivaju na "Antifašistički štrajk" diljem zemlje da bi ukazali na nasilje koje provode Mussolinijeve paravojne formacije. Nije poznato je li taj naziv štrajka došao kao zahtjev iz Moskve, ali Moskva ga je ubrzo prigrlila i počela koristiti u svoje propagandne svrhe. Socijalisti su još od 19. stoljeća dobro shvaćali moć semantike i do danas to rade - uzimaju neki pojam da bi od njega napravili oružje u svojim kulturološkim ratovima. Malo je poznato da je riječ kapitalizam nastala kao pogrdna riječ za tržišnu ekonomiju i da su je osmislili francuski socijalisti. Danas vidimo slično s pojmovima "društvena pravednost" i "govor mržnje" - već same riječi potiču određene - pozitivne ili negativne - snažne emocije u ljudima koje onda nužno dovode do zaključka o potrebi političke akcije.

Upravo to su radili s fašizmom i antifašizmom. Socijalisti su ispravno shvatili da im je fašistički pokret smrtni neprijatelj koji je nastao isključivo sa svrhom suzbijanja njihove borbe. Ubrzo su sve što je protivno njihovim ciljevima počeli etiketirati kao fašizam. Na primjer, krajem 1920-ih i početkom 1930-ih bio je popularan naziv "socijalni fašizam" - to je bio pogrdni naziv za socijaldemokrate, osobito u Njemačkoj. Na taj su način komunisti željeli reći da socijaldemokrati "omogućuju" fašizam.

Za razumijevanje razloga zašto se u bivšim socijalističkim državama sve vezano za WW2 svaljuje baš na fašizam, a ne nacizam, jako je bitno shvatiti da je fašizam nastao da bi se prisilno suzbila komunistička revolucija i kao takav postao smrtni neprijatelj ljevice - nešto što ljevica ne smije dopustiti da se ikad više pojavi.

II.

Do 1918. u talijanskom parlamentu bile su dvije stranke - Liberalna i Konzervativna - koje su se međusobno izmjenjivale na vlasti. Odjednom, kako su mase dobile pravo glasa, parlament je postao vrlo šaren: socijalisti, komunisti, anarhisti, fašisti... Liberali i konzervativci više nisu mogli čak ni ujedinjeni sastaviti većinu. Svaka vlada je brzo padala i izbori su održavani dvaput godišnje do 2022. kada su konačno Liberali i Konzervativci prihvatili, samo da bi prekinuli agoniju, jedinu mogućnost - sastavljanje vlade uz pomoć fašista.

Međutim, Mussolini se nije mogao zadovoljiti pozicijom manjeg partnera u vladi. Htio je biti glavni. Zato organizira u listopadu 1922. Marš na Rim - demonstraciju moći s tisućama svojih crnokošuljaša, rušeći vladu u kojoj je i sam sudjelovao. "Naš zahtjev je jednostavan: želimo vladati Italijom", proglasio je Mussolini cilj pred mnoštvom u Napulju prije samog marša. Premijer Luigi Facta htio je poslati vojsku da ih rastjera, ali za to je trebao dozvolu kralja. Kralj u strahu od građanskog rata i izbijanja komunističke revolucije odbija dati dozvolu za vojnu intervenciju. Umjesto toga, prihvaća zahtjev Mussolinija i poziva na rekonstrukciju vlade.

Nakon mukotrpnih pregovora kod kralja, uz neke ostavke na stranačke dužnosti, Liberali i Konzervativci pristaju biti u vladi kojoj bi na čelu bio Mussolini. On tada još uvijek nije imao razrađen nikakav plan ni ideološku platformu po kojoj bi njegova stranka upravljala državom. Liberali su zaposjeli ministarstva financija i gospodarstva, gdje su krenuli s radikalnim reformama u duhu klasičnog liberalizma, a Mussolini se uopće nije na to obazirao. Njega ekonomska politika tada još nije zanimala. Usredotočio se na progon socijalista i sindikata. Za vrijeme njegove prve vlade zabilježen je rekordni broj napada crnokošuljaša, koji su i dalje djelovali kao paravojna formacija. Njihova zlodjela policija je samo popisivala, ali nije bilo političke volje da se obračuna s kriminalom koji je išao na ruku vladajućima.

Kap koja je prelila čašu bilo je ubojstvo Giacoma Matteottija, predsjednika Ujedinjenih socijalista i parlamentarnog lidera oporbe. Čovjek je otet na ulici i ubijen u automobilu usred grada, usred bijela dana. Mussolinijevi partneri u vladi nisu mogli preko toga prijeći što je dovelo do krize vlasti i prijetnje novim izborima. Mussolini je znao da na izborima u tom trenutku ne bi mogao osvojiti apsolutnu većinu, a da više nema potencijalnih partnera koji bi ga podržali izvan njegove stranke pa to nije mogao dozvoliti. Stoga 1925. raspušta parlament, zabranjuje sve političke stranke osim svoje i proglašava Diktaturu vođe. Pritom je za nerede u zemlji, čiji su akteri najčešće bili njegovi ljudi, okrivio demokraciju, sindikate, socijaliste i liberalizam.

III.

Godinu dana nakon što je Mussolini proglasio diktaturu u Italiji, engleski ekonomist John Maynard Keynes objavljuje pamflet "The End of laissez‐faire", u kojem napada stoljetnu doktrinu koja je bila općeprihvaćena u ekonomskoj politici - da ekonomija najbolje funkcionira kada ju političari puste na miru. Keynes od samog početka žestoko napada individualizam i poziva na potrebu snažnog državnog upliva u ekonomske aktivnosti građana. Politike koje dozvoljavaju slobodna tržišta po njemu krive su za nedaće običnog radnog naroda i guraju ga prema komunističkoj revoluciji. Da bi se to spriječilo, potrebno je napraviti zaokret i prihvatiti da državnici diskrecijski mogu odlučivati o intervencijama, od slučaja do slučaja.

To je oduševilo talijanskog diktatora koji je bio odgojen na socijalizmu pa od početka nije bio sklon slobodnom tržištu, ali po svome novom zadatku mora biti neprijatelj socijalizma. Keynesova kritika slobodnog tržišta ne polazi iz socijalističkih pobuda, već naprotiv - izjavljuje cilj sprječavanja socijalizma, što je opet posve na liniji s Mussolinijem. Mussolini je javno pohvalio Keynesa, proglasivši "The End of laissez‐faire" uvodom u ekonomsku politiku njegove fašističke države.

Tako je počeo graditi političku teoriju fašizma skupa sa svojim najbližim suradnicima. Ona se mijenjala i nadograđivala u hodu, prema potrebama diktatora. Uvijek je u središtu bila moć, ali ideje su se konstantno nadograđivale. Tek 1932. godine, 14 godina od nastanka fašističkog pokreta u Italiji, Mussolini i njegov ideološki guru Giovanni Gentile to zaokružuju u političku filozofiju, objavom pamfleta "Doktrina fašizma" u kojem podrobno razrađuju ideologiju i ciljeve fašističke države. Postavljaju fašizam u suprotnosti s klasičnim liberalizmom i sa socijalizmom, proglašavaju filozofiju kojoj je država na prvom mjestu, a građanin može biti ispunjen samo dok ispunjava njene ciljeve.

Usprkos nasilju i diktaturi, u međuratnom razdoblju Mussolini je na Zapadu uglavnom bio cijenjen i poštivan. Dobivao je povoljne kredite od Velike Britanije i američkih banaka kako bi mogao izgraditi infrastrukturu u Italiji, što je znao jako dobro reklamirati kod kuće i u inozemstvu. U isto vrijeme, Italija je postala najzaduženija država. Zapadni političari su mu pomagali jer su ga vidjeli kao borca protiv boljševizma - naime, i oni su se bojali izbijanja komunističke revolucije u svojim zemljama. Winston Chruchill, koji je tada bio ministar financija u liberalnoj vladi Britanskog carstva, posjetio je Rim 1927. u sklopu dogovora oko kredita. Tom prilikom je novinarima rekao da Talijani trebaju biti ponosni na svoju vlast i da bi se i on, da je Talijan, pridružio fašističkom pokretu.

IV.

Zapadni političari nisu imali pojma o razmjerima diktature i represije, a možda i nisu htjeli znati, ali u svakom slučaju mnogi političari i mediji poput New York Timesa, govorili su o Mussoliniju pozitivno. To se ne može reći i za njemačkog diktatora Adolfa Hitlera, kojeg su od početka prozreli. Na primjer, Churchill je sredinom 1930-ih izjavio da je "nacizam jedino zlo gore od komunizma". Dakle, Churchill je na vrijeme vidio zlo u Hitleru, što nije vidio kod Mussolinija.

Adolf Hitler se od početka svoga političkog aktivizma divio Mussoliniju i proučavao način kako je talijanski diktator postigao moć. Mnoge smjernice talijanskog fašizma ugradio je u svoju filozofiju, ali za razliku od Mussolinija, kojeg je vodila isključivo želja za moći i kontrolom, Hitler je imao još gore zlo u sebi - mržnju prema Židovima i mnogim drugim narodima, koju je iskoristio za pridobivanje masa tijekom velike ekonomske krize koja je posebno pogodila Njemačku. Hitlerova opsesija da sistematski uništi Židove bila je jača i od njegove želje za moći, ali to je bio ujedno jedan od glavnih razloga popularizacije njegovog pokreta. Kao što je pisao austrijski ekonomist Ludwig von Mises, nacisti su od početka dobili prijatelje među liječnicima, profesorima, trgovcima, poduzetnicima - svima koji su imali nekog konkurenta koji je bio Židov.

Malo je poznato da je Hitler dugo pokušavao pridobiti Mussolinijevu naklonost i da ga je ovaj odbacivao čak i nakon što je Hitler preuzeo vlast u Njemačkoj. Njih dvojica su se početkom 1930-ih sastali dvaput, oba puta Mussolini nije bio očaran. Hitlerov "Mein Kampf" opisao je kao "dosadnu knjigu", a samog Hitlera smatrao je lošim imitatorom i ideologom.

Hitler sebe nikad nije nazvao fašistom, to bi uvrijedilo Mussolinija koji je svoju ideologiju smatrao naprednijom od Hitlerove. Hitler, međutim, je sebe nazivao socijalistom i tvrdio da je njegov nacionalsocijalizam "jedini pravi socijalizam" (intervju u Guardianu 1933.).

U Austriji su početkom 1930-ih rasle tenzije. Uz rast popularnosti austrijskih komunista, Hitler je u isto vrijeme podupirao austrijske naciste koji su tražili spajanje s Njemačkom. U takvoj atmosferi kršćanski demokrat Engelbert Dollfuss okuplja "austrijske domoljube" i uz potporu Katoličke crkve u Austriji proglašava "privremenu diktaturu" kako bi očuvali austrijsku neovisnost. To je bio austrofašizam, diktatura po uzoru na Mussolinijevu s kojim su stvorili vrlo dobre odnose. Austrofašisti su progonili naciste, komuniste i socijaldemokrate koji su im se protivili. Dvaput su uspješno spriječili komunističku revoluciju i jednom nacistički pokušaj puča.

Godine 1934. austrijski nacisti su pokušali srpanjski puč. Iako su uspjeli ubiti Dollfussa, puč nije uspio jer je izostala obećana pomoć iz Njemačke. Hitler je imao spremne jedinice na granici, ali Mussolini je onda poslao svoje jedinice na granicu s Austrijom i zaprijetio Hitleru da će vojno braniti nezavisnost Austrije. Hitler se nije usudio ući u rat s Italijom i zato je odustao.

Mussolinijev stav o Hitleru promijenio se tek 1938. kad su postali prijatelji jer je Mussolini shvatio da mu Hitler može pomoći u ostvarenju sna - novog Rimskog carstva koje bi se prostiralo duž obale Sredozemlja. To je bio ujedno kraj austrijske neovisnosti. Bez talijanske zaštite nad Austrijom, Hitler se mogao sa svojim trupama samo ušetati u Beč.

Službeno potpisivanje saveza između Hitlera i Mussolinija šokiralo je zapadne političare. Američki predsjednik FDR je pisao Mussoliniju tražeći da preispita svoju odluku, ali nikad nije dobio odgovor. Zapadni državnici htjeli su Italiju na svojoj strani. Lako se moglo dogoditi - da je Mussolini bio malo mudriji i manje pohlepan - da se Italija nađe na strani Saveznika u WW2 ili da bude neutralna poput nekih drugih fašističkih režima u Europi. U tom slučaju nitko je ne bi dirao i ona bi vjerojatno ostala takva do Mussolinijeve prirodne smrti, poput sličnih režima u Španjolskoj i Portugalu.

To znači da se rat vodio isključivo protiv Hitlera i njegovih nacista, barem kad je riječ o Europi. Hitler je postavljao vazale u okupiranim državama (NDH je jedan od primjera) i imao je saveznika u Mussoliniju, ali glavni neprijatelj protiv kojeg se slobodni svijet tada borio bio je Hitler, a ne fašizam. Tko nije stupio s Hitlerom u savez, nije bio neprijatelj.

V.

Njemačka pred sam napad na Poljsku, koji se danas smatra službenim početkom WW2, potpisuje s SSSR-om "Pakt o nenapadanju". Detalji tada nisu bili javno poznati, ali kasnije je postalo jasno da to nije bio samo sporazum o nenapadanju - to je bio sporazum po kojem su dvije imperijalističke sile, koje imaju teritorijalne pretenzije prema drugim europskim zemljama, dogovorile podjelu plijena. Komadanje Poljske i Rumunjske između Njemačke i SSSR-a ubrzo je to pokazalo.

Taj pakt je bio na snazi pune dvije godine dok ga Hitler nije prekršio brutalnim napadom na SSSR, čime je šokirao sovjetskog diktatora Josefa Staljina.

Ono što bi trebalo biti zanimljivo za hrvatsku javnost, to je ponašanje jugoslavenskih komunista. Nije bilo partizanskih odreda kad su nacisti napali i okupirali Jugoslaviju. Komunisti nisu pokazivali ni želju da se priključe otporu ili da brane zemlju od nacista. "Narodnooslobodilačka borba" započinje tek na dan raskida pakta između Hitlera i SSSR-a, odnosno napad nacista na Sovjetski Savez, što se kod nas svake godine obilježava kao Dan antifašističke borbe.

Što bi se dogodilo da Hitler nije napao SSSR i da su ostali u paktu? Bi li partizani ikad postojali na ovim prostorima?

Ujedno, to je jedan od razloga zašto naši "antifašisti" izbjegavaju riječi nacizam i Hitler kada govore o svojim uspjesima iz WW2, zašto koriste isključivo fašizam - jer bilo bi neugodno objašnjavati da su oni bili u paktu s nacistima prije nego što su zaratili.

VI.

Promjena u odnosu između Hitlera i Mussolinija dogodila se kad je Italija izvela invaziju na Albaniju i Grčku. Talijanska vojska naišla je na snažan otpor Albanaca i napredovanje je bilo sporo. Dok su došli do Grčke, Talijani su već bili znatno oslabljeni i izmoreni. S Grcima tek nisu imali šansi. Hitler je morao reagirati i poslati svoje jedinice upomoć, što ga je jako razljutilo.

Mussolini je dugo gradio imidž moćnog vođe moćne talijanske nacije i vojske, a taj imidž je propao u nekoliko tjedana. Hitler je tada shvatio da je cijelo vrijeme bio zaslijepljen pričama i pogrešnom vizijom o svome idolu. On nije ni približno moćan kao što se predstavlja. Otad više nisu bili ravnopravni saveznici, Mussolini je postao Hitlerov šegrt i ovaj mu je samo slao zahtjeve.

VII.

NDH je bila vazalna država koja je postojala samo zahvaljujući Hitleru i nije mogla opstati ni dana bez njega. Stoga sve priče o junačkom "oslobođenju Zagreba" su besmislica. Kao da bi Zagreb mogao ostati jedino nacističko uporište u svijetu. To nije bio nikakav spektakl ni podvig, to je bila logična posljedica nacističkog poraza u Europi.

Čak i oni koji slave "oslobođenje" moraju priznati da je to donijelo nove patnje i nasilje za godine koje dolaze. Kada pričaju o nekakvim "antifašističkim vrijednostima", trebali bi objasniti koje su to antifašističke vrijednosti. Jer antifašizam nije donio Hrvatskoj demokraciju, višestranačje, slobodu govora i medija, slobodu poduzetništva ni političke slobode. Donio nam je komunističku diktaturu i represiju. Jedina antifašistička vrijednost je komunizam.

VIII.

Komunisti su u državama nad kojima su preuzeli kontrolu nakon WW2 forsirali fašizam kao glavnoga neprijatelja iz Drugog svjetskog rata, što je povijesni falsifikat i laž. Komunisti su, naime, znali da je fašizam nastao sa svrhom suzbijanja komunizma i kao takav morao je biti prikazan kao najveće zlo svijeta. Da bi to bilo moguće, prvo je trebalo marginalizirati Hitlera i nacizam. Jer čak i fašizam djeluje kao malo dijete u odnosu na ideologiju i ciljeve nacizma, ali to ne smijete reći pred ljevičarima.

Komunisti su u državama Varšavskog pakta službeno nazvali Berlinski zid "Antifašistički zid" - kao da su s druge strane zida fašisti. Jer oni sve što nije u skladu s njihovom radikalnom politikom etiketiraju i gledaju kao fašizam. Fašizam je sve što nisu oni.

Jugoslavenski komunisti, koji od 1948. više nisu ovisili o Moskvi, imali su malo drukčiji pristup u svojoj indoktrinaciji stanovništva. S jedne strane trebalo je graditi dobre odnose s Nijemcima od kojih je SFRJ imala višestruke koristi (dogovorena radna migracija koju je Zapadna Njemačka plaćala plus ratne reparacije koje su bile bazirane na lažnim popisima žrtava), a s druge stvoriti sliku o partizanima kao savršenim borcima za slobodu. Zato se kod nas zid, koji je razdvajao građane Berlina, nije zvao Antifašistički nego Berlinski zid.

Po ostalim pitanjima KPJ je gurala sličan narativ kao Moskva. Generacije su učile o nekakvoj "Antifašističkoj koaliciji" u WW2 koja nikad nije postojala. Prešućivalo se da je Winston Churchill predlagao Amerikancima da ne staju u Njemačkoj nego da nastave pohod prema Moskvi, što nije prihvaćeno jer je svima već bilo dosta rata, a Crvena armija je bila toliko jaka da bi to produžilo rat još godinama. Komunisti su uvjerili građane kako cijeli svijet slavi antifašizam iako nitko izvan komunističkog svijeta to ne radi.

IX.

Više nismo u komunizmu, ali te se navike ne mijenjaju. Zašto se, za razliku od drugih ex socijalističkih država, nikako ne možemo riješiti komunističke tradicije tzv. antifašizma? Zašto nikako ne možemo ispraviti povijesne falsifikate i svaki poziv na raspravu se od najmoćnijih struktura u zemlji tretira kao blasfemija?

Zato što Hrvatska ima jednu jedinstvenu karakteristiku - osnivači moderne hrvatske države bili su komunisti.

Franjo Tuđman je glavni krivac što je Hrvatska danas jedina zemlja u slobodnom dijelu svijeta koja službeno, u svojim državnim praznicima, slavi antifašizam - nešto što je isključivo komunistička stvar. Tuđman je cijelog života bio uvjereni komunist. I dok je robijao u komunističkoj državi, nije prestao vjerovati u komunizam. I kad je rušio komunističku državu u Domovinskom ratu, ostao je vjeran ideologiji na kojoj je odrastao.

To je nešto tako snažno da većina ne može shvatiti. Kad se jednom netko navuče na radikalne lijeve ideje, gotovo je nemoguće da se ta osoba ikad ispravi. Čak ni osobne žrtve ne mogu to promijeniti. Jedan od ekstremnih primjera je originalni ruski boljševik Buharin, kojeg je Staljin dao strijeljati tijekom Velike čistke. Buharin je pred samu smrt u pismu svojoj supruzi, za koju je znao da će završiti u gulagu, napisao: "Zapamti, veliki cilj Sovjetskog Saveza živi, i to je najvažnije. Osobne sudbine su prolazne i nebitne."

Zamislite kolika to mora biti zadojenost tom ideologijom, kad su im i njihovi životi nebitni? Nije ni čudo da socijalisti olako prelaze preko tisuća i milijuna leševa nevinih žrtava sistema koje oni slave i kakve nama danas preporučuju.

Tuđman nije dozvoljavao nikakvu kritiku antifašizma kao pokreta i bilo kakav spomen nečega što bi inkriminiralo svetost komunističke borbe. Godine 1996., nakon Oluje, išao je u Moskvu primiti orden za doprinos antifašističkoj borbi.

X.

Komunistička indoktrinacija je očito duboko ukorijenjena u cijele generacije i trebat će proći godine, možda i desetljeća, dok se Hrvatska potpuno ne oslobodi svih povijesnih falsifikata i ideološke semantike totalitarnog jezika. Antifašizam i fašizam, u onom kontekstu u kojem se ovdje najčešće koriste, dio su tog totalitarnog jezika koji je nastao sa svrhom. Pokojni Vlado Gotovac znao je prepoznati totalitarni jezik i zato on nikad nije bulaznio o antifašizmu.

Danas mnogi pogrešno tumače njegov sukob s Tuđmanom u vjeri da je to bilo zato što je Tuđman bio previše nacionalistički orijentiran. Naprotiv, Gotovac nije volio Tuđmana zato što je kod Tuđmana primjećivao nastavak mnogih tradicija iz komunizma. Meni je u sjećanju ostala Gotovčeva kritika naziva Domovinski rat:

"Od početka sam bio protiv toga da se to naziva Domovinski rat jer ima jednu ružnu sovjetsku konotaciju (Staljin je rat protiv Hitlera nazvao Domovinski rat i taj naziv je u Rusiji ostao i danas, op.a.). S obzirom da su ga skovali Franjo Tuđman i ljudi oko njega, ne bi me začudilo da to nije slučajno."