Društvene mreže ovih dana obilaze objave o "velikoj pobjedi slobode izražavanja": Europska komisija povukla je prijedlog kojim bi se "govor mržnje" pridružio terorizmu, trgovini ljudima, trgovini drogom i organiziranom kriminalu na popisu takozvanih EU kaznenih djela.

Vijest je točna. Zaključak nije.

Komisija je 4. studenoga 2026. usvojila program rada za 2027. godinu. U njegovu Prilogu III nalazi se 18 prijedloga koje namjerava povući u roku od šest mjeseci, a među njima i komunikacija iz prosinca 2021. o proširenju popisa EU kaznenih djela na govor i zločin iz mržnje.

Obrazloženje je kratko: rad na inicijativi u Vijeću je obustavljen. Odmah ispod stoji rečenica koju autori pobjedničkih objava uglavnom preskaču: Komisija umjesto toga razmatra direktivu o suzbijanju poticanja na nasilje i mržnju na internetu.

To nije povlačenje. To je promjena rute.

Zašto je stari put bio zatvoren

Članak 83(1) Ugovora o funkcioniranju Europske unije sadrži zatvoren popis "osobito teških" kaznenih djela s prekograničnom dimenzijom za koja EU smije propisivati minimalna pravila: terorizam, trgovina ljudima, seksualno iskorištavanje djece, trgovina drogom i oružjem, pranje novca, korupcija, krivotvorenje sredstava plaćanja, računalni kriminal i organizirani kriminal. Da bi se na taj popis dodalo novo područje, Vijeće mora odlučiti jednoglasno, uz suglasnost Europskog parlamenta.

Ursula von der Leyen najavila je proširenje na "sve oblike zločina i govora mržnje" još 2020., a Komisija je formalnu inicijativu predstavila u prosincu 2021. Na sastanku ministara pravosuđa u ožujku 2022. "vrlo široka većina" bila je za. Ali većina nije dovoljna.

Od tada se dosje nije pomaknuo. Europski parlament je u siječnju 2024. pozvao tri preostale države koje su blokirale odluku da odustanu, a predložio je čak i aktiviranje takozvane klauzule premosnice kako bi se jednoglasnost zaobišla. Ni to nije uspjelo.

Koje su tri države blokirale i iz kojih razloga, Vijeće nije javno objavilo. Kad netko tvrdi da su to učinile "zbog zabrinutosti za slobodu govora", to je moguće, ali iz javnih dokumenata nije potvrđeno.

Ono što je potvrđeno jest da je jedan jedini mehanizam, pravo veta u području gdje Ugovor još traži jednoglasnost, četiri godine zaustavljao projekt koji je imao potporu velike većine vlada, Parlamenta i Komisije.

Zaobilazni put

Komisija je prestala čekati znatno prije ovog tjedna. U strategiji za ravnopravnost LGBTIQ+ osoba napisala je da, "s obzirom na izostanak napretka", razmatra zakonodavnu inicijativu na temelju već postojećih područja iz članka 83(1) kako bi harmonizirala definicije kaznenih djela mržnje na internetu.

U siječnju 2026. taj je smjer ponovila. U lipnju 2026. ministri pravosuđa na Vijeću raspravljali su o dvjema opcijama: proširiti popis EU kaznenih djela ili se "osloniti na postojeću pravnu osnovu" za govor mržnje na internetu.

Postojeća pravna osnova najvjerojatnije je "računalni kriminal", koji je već na popisu. Direktiva donesena na toj osnovi ide redovnim zakonodavnim postupkom: kvalificiranom većinom u Vijeću i većinom u Parlamentu. Veto više ne postoji.

Presedan već imamo. Direktiva 2024/1385 o suzbijanju nasilja nad ženama prvi je put na razini EU-a uvela kazneno djelo kibernetičkog poticanja na nasilje ili mržnju na temelju roda. Tijekom pregovora Češka, Estonija, Finska, Poljska i Mađarska upozoravale su upravo na ovo: ako se "računalni kriminal" tumači široko, EU dobiva ovlast kriminalizirati gotovo svako djelo koje se može počiniti putem interneta. A danas se putem interneta može počiniti gotovo sve što se može izgovoriti.

Drugim riječima, pitanje koje je trebalo riješiti otvorenom političkom odlukom svih 27 država rješava se kreativnim tumačenjem nadležnosti. To je problem neovisno o tome što netko misli o govoru mržnje.

Ograničenja nadležnosti postoje upravo zato da institucija ne može sama sebi proširiti ovlasti kad joj se ne sviđa odgovor koji je dobila.

Poticanje na nasilje je već kažnjivo i tako treba ostati

Ovdje treba biti precizan jer se rasprava redovito vodi kao da su jedine opcije "sve je dopušteno" i "kriminalizirajmo mržnju".

Stvarno poticanje i pozivanje na nasilje mora biti kažnjivo. I jest, u svakoj modernoj državi, uključujući svaku članicu EU-a.

Okvirna odluka Vijeća 2008/913/PUP već obvezuje sve države članice da kriminaliziraju javno poticanje na nasilje ili mržnju protiv skupina određenih rasom, bojom kože, vjerom, podrijetlom ili nacionalnim i etničkim podrijetlom, i sve su je prenijele u svoje zakone.

Hrvatski Kazneni zakon to propisuje u članku 325. Tu su još i prijetnja, nasilničko ponašanje, kaznena djela protiv časti i ugleda te opća pravila o poticanju na kazneno djelo.

Zato je ključno pitanje što bi novi europski okvir dodao onome što već postoji. Odgovor nije "kažnjavanje poziva na nasilje", jer je to već pokriveno. Odgovor je proširenje kažnjive zone na izražavanje koje nikoga ne poziva na nasilje, ali ga netko smatra "mržnjom". Upravo tu počinju problemi.

Riječ bez definicije

"Govor mržnje" nema općeprihvaćenu pravnu definiciju. Nema je ni u međunarodnom pravu ni u komunikaciji Komisije iz 2021. Jacob Mchangama i Natalie Alkiviadou u ovogodišnjoj analizi za Journal of Free Speech Law upozoravaju da prijedlog nudi kategoriju bez sadržaja, a da kazneno pravo bez jasnih granica ne zadovoljava osnovne zahtjeve zakonitosti, nužnosti i razmjernosti.

Kod govora je taj zahtjev još stroži, jer sama nesigurnost obeshrabruje izražavanje.

Kad zakon kažnjava "poticanje na mržnju", a ne konkretnu radnju, sadržaj kaznenog djela ne određuje zakonodavac nego tužitelj koji odlučuje što je mržnja i sudac koji to potvrđuje.

Pravilo koje se može primijeniti na gotovo svaki oštar politički iskaz ne primjenjuje se na gotovo svaki takav iskaz. Primjenjuje se na one koje odabere netko tko ima vlast odabrati.

Oružje uvijek mijenja vlasnika

Ovo nije teorijski strah. Praksa pokazuje da se zakoni o govoru mržnje ne zaustavljaju kod onih zbog kojih su doneseni i da su među njihovim žrtvama često upravo oni koji su ih tražili.

Francuska. Jedanaest aktivista kolektiva Palestine 68 iz Mulhousea osuđeno je zbog "poticanja na ekonomsku diskriminaciju" jer su u trgovinama pozivali na bojkot izraelskih proizvoda u sklopu kampanje BDS. Kasacijski sud potvrdio je osudu 2015.

Europski sud za ljudska prava je u predmetu Baldassi i drugi protiv Francuske 2020. jednoglasno utvrdio da je osuda povrijedila slobodu izražavanja, jer je riječ o političkom govoru o temi od javnog interesa.

Bez obzira na to što netko misli o BDS-u, mehanizam je jasan: zakon protiv diskriminacije upotrijebljen je protiv političkog aktivizma lijeve provenijencije.

Španjolska. Članak 510. španjolskog Kaznenog zakona, proširen 2015. upravo radi usklađivanja s Okvirnom odlukom iz 2008., korišten je za zaštitu policije i vojske od grube kritike građana. Organizacija ARTICLE 19 upozorila je da smjernice Državnog odvjetništva iz 2019. omogućuju progon onih koji kritiziraju vlast ili policiju kao "govor mržnje".

Zabilježeni su i postupci zbog parola protiv nacista. Rezultat je, kako piše katalonska revija Idees, "efekt klatna": španjolska ljevica, koja je takve zakone podržavala, okrenula se protiv njihove upotrebe i dio nje sada traži ukidanje tog članka.

Weimarska Njemačka stari je, ali poučan primjer. Republika je imala zakone protiv vrijeđanja vjerskih zajednica i nacistički propagandisti, uključujući Juliusa Streichera, bili su zbog njih procesuirani i zatvarani.

Suđenja su im služila kao pozornica, a zabrane kao dokaz da ih sustav "ušutkava". Zakoni nisu zaustavili uspon onih protiv kojih su bili usmjereni.

Kad su ti isti ljudi preuzeli vlast, naslijedili su državu koja je već prihvatila načelo da vlast smije odrediti koje se ideje ne smiju izgovoriti.

Zajednički nazivnik nije loša namjera autora tih zakona. Zajednički nazivnik je to što se zakon piše za vlast kakvu imamo danas, a primjenjuje ga vlast kakvu ćemo imati sutra.

Zakon nema političku orijentaciju. Ima samo ovlasti, a ovlasti nasljeđuje tko god pobijedi na sljedećim izborima.

Argument druge strane

Zagovornici europske kriminalizacije govora nisu neozbiljni i njihove argumente treba čuti u najjačem obliku.

Prvo, zaštita je neujednačena. Okvirna odluka iz 2008. pokriva rasu, vjeru i podrijetlo, ali ne i spolnu orijentaciju, rodni identitet ili invaliditet. Samo dio država članica ih štiti, pa osoba napadnuta na isti način ima različitu zaštitu ovisno o tome u kojoj zemlji živi.

Drugo, internet je prekograničan: sadržaj objavljen u jednoj državi djeluje u svima, a 27 različitih režima olakšava izbjegavanje odgovornosti.

Treće, dehumanizirajući govor povijesno je prethodio nasilju protiv manjina, a podaci Agencije EU-a za temeljna prava pokazuju da se većina takvih incidenata nikad ne prijavi.

Četvrto, minimalna harmonizacija ne ukida jamstva: članak 10. Europske konvencije i praksa suda u Strasbourgu i dalje vrijede, što pokazuje upravo presuda Baldassi.

To su ozbiljni argumenti. Ali svaki od njih govori u prilog dosljednoj primjeni pravila koja već kažnjavaju prijetnje, uznemiravanje i poticanje na nasilje, bez obzira na to kome su upućena.

Nijedan od njih ne pokazuje zašto bi kriterij kažnjivosti trebao biti "mržnja", a ne konkretna šteta. A to što Strasbourg ponekad, godinama kasnije, ispravi osudu, slaba je utjeha onome tko je u međuvremenu prošao kazneni postupak.

Pravo koje kažnjava proces, a ne presudu, obeshrabruje govor puno prije nego što ijedan sudac odluči.

Što dalje?

Povlačenje inicijative iz 2021. nije kraj rasprave nego njezin prelazak na teren gdje nema veta i gdje je javnost manje pozorna.

Sljedeći dokument o kojem treba voditi računa je najavljena direktiva o poticanju na nasilje i mržnju na internetu. Ključna pitanja bit će tri: kako će se definirati "mržnja", na kojoj pravnoj osnovi i s kakvim obvezama za platforme.

Ta direktiva neće biti izolirana: nadovezat će se na Akt o digitalnim uslugama, koji već obvezuje velike platforme da uklanjaju "nezakonit sadržaj". Proširi li se definicija nezakonitog, automatski se proširuje i ono što platforme moraju brisati.

Klasičnoliberalno stajalište ovdje nije komplicirano. Nasilje, prijetnje i stvarno poticanje na nasilje kažnjivi su i trebaju to ostati. Sve iznad toga, uključujući govor koji je odvratan, uvredljiv ili mrzak, rješava se odgovorom, društvenim posljedicama i otvorenom raspravom, a ne kaznenim pravom.

Ne zato što je mržnja bezopasna, nego zato što nitko, ni Komisija, ni vlada, ni tužitelj, ne zaslužuje povjerenje da je definira umjesto nas.

Najbolja zaštita od zlouporabe ovlasti je da te ovlasti ne postoje.