Donald Trump je izvršnom uredbom u petak odgodio sankcije i carine prema Rusiji samo nekoliko dana prije nego što su trebale stupiti na snagu. Riječ je o mjerama iz Grahamova zakona, koji je sam potpisao prije mjesec dana i koji nosi ime pokojnog senatora Lindseyja Grahama, jednog od najglasnijih protivnika Kremlja u Washingtonu.
Odluka se ne odnosi na neke ranije sankcije uvedene drugim izvršnim uredbama, no poruka je jasna. Republikanski kongresmen Don Bacon to je sažeo rečenicom da Trump rat produljuje, a ne završava.
Tjedan ranije Trump je s Putinom sklopio dogovor prema kojem SAD ukida sankcije na ruski izvoz, a Rusija na svjetsko tržište pušta dizel kako bi se srušile cijene goriva. Senatori, uključujući i neke republikance, upozorili su da će taj dogovor financirati ruski rat. Istodobno Trump javno kritizira Zelenskog i sugerira da Kijevu treba novi vođa.
Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, dakle, oslobađa agresora sankcija i traži smjenu vlade države koja je napadnuta. To više nije diplomatska nijansa nego zaokret.
Saveznik koji to prestaje biti
Rusija nije jedina točka. Ruski dogovori uklapaju se u širi obrazac odnosa prema Europi i NATO-u.
U travnju je Trump za Telegraph rekao da SAD ozbiljno razmatra izlazak iz NATO-a jer saveznici nisu podržali američku vojnu akciju protiv Irana (koju je izveo na svoju ruku u dogovoru s Izraelom). Da se razumijemo, Trumpu nije trebao "blagoslov" saveznika, ali licemjerno je kriviti njih što ga nisu podržali kad ih nije ni informirao o tome što i zašto to radi.
Početkom svibnja Washington je najavio povlačenje 5.000 vojnika iz Njemačke, a Trump je sugerirao da SAD više ne mora poštovati članak 5., klauzulu o zajedničkoj obrani.
U lipnju je Pentagon smanjio broj vojnika i količinu opreme koje bi SAD stavio saveznicima na raspolaganje u slučaju napada, a američki vrhovni zapovjednik NATO-a počeo je raditi na rezervnim planovima za obranu Europe.
Za Europu je to novi svijet. Osamdeset godina njezina se sigurnost temeljila na pretpostavci da je Amerika iza nje. Ta pretpostavka više ne vrijedi.
Klasični liberal ovdje mora biti precizan. Problem nije u tome što Trump od Europe traži da više troši na obranu. Taj je zahtjev dijelom opravdan, o čemu više u nastavku. Problem je u smjeru.
Američki savez s Europom nikada nije bio samo vojni. Bio je to savez država koje dijele vladavinu prava, slobodna tržišta, otvorena društva i načelo da se granice ne mijenjaju silom.
Kada američki predsjednik prema demokratskim saveznicima postupa kao prema dužnicima, a prema autokratima kao poslovnim partnerima, to nije realizam. To je odustajanje od temeljnog načela koje je Zapadu donijelo trajni mir i prosperitet.
Ukrajina nije savršena
Pošteno je priznati ono što kritičari pomoći Ukrajini govore, jer dijelom govore istinu.
Ukrajina ima ozbiljan problem s korupcijom. U studenom 2025. Nacionalni antikorupcijski ured (NABU) razotkrio je shemu u državnoj nuklearnoj kompaniji Energoatom: dobavljači su plaćali mito od 10 do 15 posto vrijednosti ugovora, a oprano je oko 100 milijuna dolara. Kao kolovođa sheme označen je Timur Mindič, bivši poslovni partner i bliski suradnik predsjednika Zelenskog.
Šef predsjedničkog ureda Andrij Jermak podnio je ostavku istog dana kada je NABU pretražio njegove prostorije, a u svibnju 2026. optužen je za pranje novca kroz gradnju luksuznih vila kod Kijeva.
U srpnju 2025. vlast je pokušala ograničiti neovisnost NABU-a, nakon čega je EU zamrznuo 5,5 milijardi dolara, a ulični prosvjedi natjerali su vlast da odustane.
To nisu sitnice. Ali pogledajmo što zapravo pokazuju.
Antikorupcijske institucije istražile su ljude iz najužeg kruga predsjednika usred rata, a kada ih je vlast pokušala ukrotiti, građani su izašli na ulice i obranili ih. Europska komisija ocijenila je da istrage pokazuju kako ukrajinska antikorupcijska tijela rade svoj posao.
Korupcija postoji u svakoj državi. Razlika je u tome postoje li institucije koje je otkrivaju i javnost koja ih brani. U Ukrajini postoje. U Putinovoj Rusiji novinar koji istražuje korupciju u Kremlju ne dobiva antikorupcijski ured nego zatvor ili metak.
Ukrajina nije savršena država. Ali Europa ne pomaže Ukrajini zato što je savršena, nego zato što je ona prva linija obrane Europe.
Milanović i politika "malih koji stoje sa strane"
U Hrvatskoj je pomoć Ukrajini predmet žestoke rasprave, a predsjednik Zoran Milanović njezin je najglasniji kritičar. U siječnju 2022., uoči invazije, izjavio je da je Ukrajina "jedna od najkorumpiranijih zemalja na svijetu" te da će, u slučaju eskalacije, povući "do zadnjeg" hrvatskog vojnika jer Hrvatska s tim sukobom nema ništa.
Premijer Plenković ispričao se tada Ukrajini u ime Vlade, podsjetivši da je Ukrajina bila jedna od prvih država koja je priznala Hrvatsku i da danas, kao nekad Hrvatska, ima okupirana područja.
Na inauguraciji za drugi mandat u veljači 2025. Milanović je poručio da nema potrebe ishitreno se gurati u prve redove u stvarima na koje ne možemo znatnije utjecati.
Ta pozicija zvuči razborito: mala zemlja, ograničeni resursi, tuđi rat. Problem je u tome što se temelji na pogrešnoj pretpostavci - da je riječ o tuđem ratu.
Hrvatska je 1990-ih iskusila što znači braniti se od višestruko jačeg agresora pod međunarodnim embargom na oružje dok su "realisti" u svjetskim prijestolnicama govorili da je sukob lokalna stvar koja ih se ne tiče. Upravo bi Hrvatska trebala najbolje razumjeti da se agresija koja se ne zaustavi ne zaustavlja sama od sebe.
Matematika rata: zašto pomoć nije bacanje novca
Ukrajinci se više od četiri i pol godine drže protiv agresora s otprilike tri i pol puta većim stanovništvom i nemjerljivo većim vojnim arsenalom. Moskva je u veljači 2022. računala s nekoliko tjedana. Sada je i bez američke pomoći jasno koliko je to računalo bilo pogrešno.
Kritičari pitaju zašto bi europski porezni obveznici plaćali tuđi rat. Ekonomski gledano, odgovor je jednostavan: zato što je jeftiniji od vlastitog.
Europa je preuzela financijski teret. Prema podacima Kiel instituta, Europa je već u travnju 2025. ukupno izdvojila 138 milijardi eura pomoći Ukrajini, 23 milijarde više od SAD-a. EU je odobrio zajam od 90 milijardi eura za ukrajinski proračun i obranu u 2026. i 2027., a u lipnju 2026. otvorio je pristupne pregovore s Ukrajinom.
Te su brojke velike, ali ih treba usporediti s alternativom. Ako Ukrajina padne, Rusija izlazi na granice Poljske, Slovačke, Mađarske i Rumunjske, članica NATO-a i EU-a. Mađarska graniči s Hrvatskom. Europa bi tada morala vojsku i obrambenu infrastrukturu graditi po hladnoratovskom modelu, s trajno visokim izdacima i stalnim rizikom izravnog sukoba s nuklearnom silom.
Cijena takvog svijeta mjerila bi se postocima BDP-a godišnje, desetljećima, a ne zajmovima.
Pomoć Ukrajini nije milostinja. To je najjeftinija polica osiguranja koju Europa može kupiti.
Najjači argumenti druge strane
Pošteno je saslušati i drugu stranu.
Prvi argument: Europa je desetljećima živjela na račun američke sigurnosti. Mnoge europske države godinama nisu ispunjavale ni cilj od dva posto BDP-a za obranu, a socijalnu državu financirale su dijelom novcem koji nisu trošile na vojsku jer je Amerika plaćala. Trumpov bijes ima stvarnu osnovu.
To je točno i Europa to mora ispraviti. Ali iz činjenice da je Europa bila neodgovoran saveznik ne slijedi da je Putin bolji partner. Rješenje za saveznika koji premalo plaća nije savez s protivnikom.
Drugi argument: rat se ne može vojno dobiti, svaki mjesec rata odnosi tisuće života, a pregovori, pa i uz ustupke, spašavaju ljude. Sankcije, k tome, podižu cijene goriva, a dizel je od početka rata s Iranom poskupio gotovo 70 posto.
Mir je cilj svakog liberala. Ali mir koji agresoru nagrađuje osvajanje nije mir nego predah prije sljedećeg, još goreg rata, koji će biti bliže nama. Rusija je 2014. dobila Krim gotovo bez otpora i osam godina kasnije krenula po ostatak Ukrajine. Ustupak bez jamstava poruka je da se agresija isplati - i gotovo sigurno uvod u sljedeću agresiju.
Treći argument, Milanovićev: mala zemlja ne treba se miješati u sukobe velikih sila nego štititi vlastite interese.
Upravo su mali najviše zainteresirani za svijet u kojem se granice ne mijenjaju silom. Veliki se mogu braniti sami. Malima ostaju pravila, savezi i solidarnost. Hrvatska koja danas sjedi sa strane sutra nema pravo očekivati da će netko stati uz nju.
Valja priznati i da postoje stvarna empirijska neslaganja. Analitičari se razilaze oko toga može li dodatna pomoć promijeniti stanje na bojištu ili samo produljuje pat-poziciju.
Postoje i različite procjene o tome koliko bi daleko Rusija doista išla nakon Ukrajine te o realnim izgledima za pregovore. To su legitimna pitanja. Ali neizvjesnost oko ishoda nije argument za predaju, nego za to da se ishod ne prepusti Putinu.
Što Europa mora učiniti
Europa ne može čekati da se Washington predomisli. Nekoliko stvari mora učiniti odmah:
Preuzeti teret koji je nosila Amerika. Europa je danas najveći donator vojne pomoći, ali Ukrajina i dalje ovisi o američkom oružju. Između siječnja i lipnja 2026. europski su donatori kupili najmanje tri milijarde eura oružja od američkih proizvođača, a za sustave poput Patriota trenutačno gotovo nema alternative.
To se mora promijeniti kroz ulaganja u vlastitu obrambenu industriju.
Pojačati sankcije umjesto da ih ublažava. EU priprema 22. paket sankcija i, za razliku od Washingtona, naglašava da će se sankcije pooštravati dok Putin ne zaustavi rat. To je ispravan smjer.
Prestati tolerirati europske slijepe putnike. Najveći dio vojne pomoći danas dolazi iz šačice država, uglavnom iz sjeverne Europe. Južna i srednja Europa, uključujući Hrvatsku, moraju učiniti više.
Graditi vlastitu sigurnosnu arhitekturu. NATO bez SAD-a nije poželjan, ali Europa mora biti spremna i na takav scenarij.
Sloboda se ne brani stajanjem po strani
Trumpova Amerika okreće se od saveznika prema autokratima. Možemo žaliti zbog toga, ali ne možemo to promijeniti. Možemo promijeniti samo to kako će Europa odgovoriti.
Ukrajina, sa svim svojim manama, korupcijom i nesavršenim institucijama, krvlju plaća obranu načela na kojima počiva europski poredak: da granice ne mijenja sila, da narodi sami biraju vlastitu budućnost i da agresija ne smije biti nagrađena.
Ako Europa to ne shvati sada, shvatit će kasnije, ali po mnogo višoj cijeni, i to ne više na Dnjepru, nego na Visli i Dunavu.
Hrvatska je jednom već bila Ukrajina. Neka se toga sjeti.
