Kubanska revolucija je proširila državno vlasništvo, centralno planiranje, kontrolirane cijene, meka proračunska ograničenja i ciljeve proizvodnje, što je sve oslabilo poticaj za štednju energije i prirodnih resursa, zaključuje se u istraživanju objavljenom prošlog mjeseca. Proveli su ga ekonomisti Carlos Luis Martinez i Vincent Geloso.

Ekonomisti su istražili širenje emisija ugljika uslijed ekonomskog "degrowtha" (odrasta), onoga što zeleni i socijalisti u zadnje vrijeme predlažu kao rješenje za ekološke probleme modernog svijeta. Studija pokazuje da politike degrowtha ne smanjuju emisije ugljika u atmosferi, upravo suprotno - one ga povećavaju brže i više od politika ekonomskog rasta.

"Uspoređujemo Kubu nakon 1959. sa sintetičkim protučinjeničnim scenarijem izgrađenim od šesnaest latinoameričkih gospodarstava, koristeći podatke o emisijama i dvije serije BDP-a, od kojih je jedan Devereux-prilagođena mjera kubanske proizvodnje.

Kuba je nakon Revolucije postala znatno intenzivnija u pogledu emisija: emisije stakleničkih plinova po dolaru BDP-a porasle su iznad protučinjeničnog scenarija za čak 3,9 do 4,9 kilograma ekvivalenta CO2, što je značajan učinak u gotovo svakoj godini nakon obrade. Ukupne emisije i emisije po glavi stanovnika također su porasle, iako manje značajno. Revolucija je tako proizvela prljavi rast emisija, spajajući niži output s proizvodnjom koja je intenzivnija u pogledu emisija", piše u sažetku rada.

"Rezultati stvaraju zanimljiv paradoks: plansko gospodarstvo postalo je štetnije za okoliš po jedinici ekonomske aktivnosti, ali to se nije prevelo u znatno veće ukupne emisije jer je planiranje također smanjilo opseg ekonomske aktivnosti. Upravo je kontrast između opsega i intenziteta proizveo paradoks.

To se povezuje s raspravama o centralnom planiranju i okolišu. Neki tvrde da centralno planiranje bolje štiti okoliš od tržišta, budući da planer uklapa kvalitetu okoliša u objektivnu funkciju i internalizira eksternalije koje privatne tvrtke ignoriraju (Gregory i Stuart 1974.; McIntyre i Thornton 1978.; Hill 1992.). Drugi pak tvrde da, bez rezidualnog podnositelja zahtjeva, s menadžerima koji se ocjenjuju prema ciljevima proizvodnje i s mekim proračunskim ograničenjima koja otupljuju svaku kaznu, planska gospodarstva tretiraju zemlju, vodu i energiju kao besplatna dobra i iscrpljuju ih (Goldman 1972.; Kornai 1992.; C. E. Ziegler 1982.; Nove 1980.). Oba argumenta su koherentna, a njihova relativna snaga je empirijsko pitanje.

Međutim, paradoks istaknut gore objašnjava možda zašto ova rasprava nije riješena. Problemi centralnog planiranja stvaraju slučajne nusprodukte – u manjem opsegu – koji minimiziraju štete centralnog planiranja u smislu učinkovitosti korištenja resursa. Ovisno o relativnoj snazi ​​različitih kanala, moguće je da agregatne mjere kvalitete okoliša ostanu stabilne ili se poboljšaju pod centralnim planiranjem. Dakle, na neki način, naši rezultati objašnjavaju zašto svaka skupina može ukazati na ovaj ili onaj pokazatelj kako bi potkrijepila svoj slučaj. Međutim, naši rezultati također pokazuju kako odvagnuti njihove argumente. Gore navedeni paradoks ima očitu implikaciju da društvo koje može smanjiti svoj ukupni utjecaj na okoliš tako što postaje siromašnije i manje učinkovito ne usklađuje prosperitet s kvalitetom okoliša.

Ljudski prosperitet zahtijeva više od fokusiranja na nekoliko agregata. Zahtijeva porast životnog standarda, dulji životni vijek, bolje zdravlje, veću mobilnost i više mogućnosti, a istovremeno s vremenom čini okoliš čišćim. Po tim kriterijima, centralno planiranje na Kubi postiglo je lošije rezultate: smanjilo je opseg gospodarskog života, a preostalu proizvodnju učinilo štetnijom za okoliš. To nije zeleni razvoj. To je prljava stagnacija.

Šira lekcija je da institucije oblikuju ishode za okoliš. Kada menadžeri ne snose privatne troškove za iscrpljivanje resursa, kada je energija besplatni input, kada ciljevi proizvodnje nagrađuju protok umjesto učinkovitosti i kada meka proračunska ograničenja štite tvrtke od troškova smanjenja, intenzitet emisija proizvodnje raste.

Kubanska revolucija je odjednom spojila ove uvjete, a kubanska proizvodnja je postala mjerljivo prljavija za svaki dolar koji je generirala. Centralno planiranje nije uskladilo rast s brigom za okoliš, kako su njegovi branitelji nekoć obećavali. Pomaknulo je gospodarstvo duž ekološke Kuznetsove krivulje i pomaknulo samu krivulju u pogrešnom smjeru", zaključuju autori.

Ovu su studiju citirali i neki znanstvenici na X-u, poput čileanskog ekonomista Raphaela Bergoeinga, koji je dodao da nije čudno što su se pokazali ovakvi rezultati, budući da "produktivnost znači stvaranje više rezultata uz manje uloženog truda", tako da produktivnija ekonomija, koja se dobiva kod gospodarskog rasta, mora po outputu zarađenog dolara stvoriti manje ugljičnih emisija od ekonomija baziranih na odrastu, odnosno manjoj produktivnosti.