Postoji jedan podatak koji bi trebao visjeti u svakom uredu Ministarstva zaštite okoliša. Republika Hrvatska je od 6. ožujka 2025. godine dužna plaćati 6.500 eura svakoga dana zato što petnaest godina nije uklonila hrpu troske iz sela u Ravnim kotarima. Do sada je na ime tih dnevnih penala otišlo oko 2,4 milijuna eura, uz paušalnu kaznu od milijun eura koju je Sud Europske unije izrekao u predmetu Biljane Donje. Sanacija je, usput, ugovorena za oko 17,5 milijuna eura.

Nije riječ o tome da je neka pohlepna tvrtka nadmudrila regulatora. Riječ je o tome da država godinama nije obavila posao koji je isključivo njezin: utvrditi da je otpad otpad i natjerati nekoga da ga ukloni. Račun za taj propust ne plaća onečišćivač. Plaćamo ga mi, iz dana u dan, u iznosu koji bi mnogim općinama pokrio godišnji proračun za komunalnu infrastrukturu.

To je, u malom, cijela priča o hrvatskoj politici zaštite okoliša.

Što je država napravila - i to treba pošteno reći

Bilo bi nepošteno tvrditi da se ništa nije dogodilo. Hrvatska sustavno prati kakvoću mora za kupanje od 1989. godine, dakle desetljećima prije nego što je to postala europska obveza, i taj je monitoring po metodologiji i pokrivenosti ozbiljan. Rezultati su dugo bili izvrsni: godinama smo bili u samom europskom vrhu, s udjelom kupališta izvrsne kakvoće iznad 96 posto.

Ulaganja također nisu izostala, barem ne nominalno. Prema podacima resornog ministarstva, od 2021. do 2025. u sustave javne vodoopskrbe uloženo je 412 milijuna eura, a u odvodnju i pročišćavanje otpadnih voda 2,2 milijarde eura, dok je kroz europske fondove za vodno gospodarstvo osigurano ukupno 5,2 milijarde eura. Aglomeracije Zadra, Rijeke, Dubrovnika i niza drugih gradova dobile su ili dobivaju infrastrukturu kakvu prije petnaest godina nisu mogle ni sanjati. U pojedinim segmentima Hrvatska čak nadmašuje europski prosjek — primjerice u oporabi građevinskog otpada.

Ukratko: novca je bilo, planova je bilo, papira je bilo napretek.

Gdje pucaju šavovi?

Otpadne vode. Ovo je najveći i najsramotniji zaostatak. Na sustav javne odvodnje priključeno je oko 55 posto stanovništva - najniža razina u Europskoj uniji - a na pročišćavanje bilo kojeg stupnja tek oko 43 posto. U trenutku posljednjeg ozbiljnog europskog pregleda usklađenost Hrvatske s Direktivom o pročišćavanju komunalnih otpadnih voda iznosila je 7 posto, naspram prosjeka EU-a od 76 posto. Prijelazno razdoblje iz Ugovora o pristupanju isteklo je 31. prosinca 2023. Nismo ga ispunili ni približno.

Najgori dio nije zaostatak, nego njegova tvrdoglavost. Unatoč milijardama uloženima u posljednjih pet godina, količina stvarno pročišćene otpadne vode praktički stagnira u odnosu na stanje otprije pet godina. Gubici u vodoopskrbnoj mreži lani su iznosili 232 milijuna prostornih metara — voda koja je zahvaćena, pročišćena, plaćena i onda procurila u zemlju. Kada uložite dvije milijarde eura i dobijete ravnu liniju, problem nije u iznosu ulaganja.

More. U izvješću Europske agencije za okoliš za sezonu 2025., objavljenom u lipnju ove godine, Hrvatska je pala na 12. mjesto s udjelom od 86,2 posto kupališta izvrsne kakvoće. Dio pada je metodološki: 113 novih ili neredovito uzorkovanih lokacija ostalo je neklasificirano, ali je ušlo u nazivnik. Ako se gledaju samo redovito praćena kupališta, i dalje smo na 96,8 posto i u samom vrhu.

Ali utješna verzija ima neugodan nastavak. Od ukupno 162 nova kupališta prijavljena na razini EU-a, čak 103 prijavila je Hrvatska. To nisu plaže koje su iznikle iz mora. To je nasipavanje obale mljevenim šljunkom i drugim materijalom, praksa koja mijenja strujanje, zamućuje dno i uništava upravo ono zbog čega ljudi dolaze. Split, Institut za oceanografiju i ribarstvo i pojedini znanstvenici na to upozoravaju godinama, uglavnom u prazno. Pritisak na obalu tijekom sezone raste brže od infrastrukture koja bi ga trebala podnijeti.

Otpad. Cilj recikliranja od 55 posto do 2025. godine nije ni izbliza dosegnut - recikliramo oko 38 posto, a i dalje odlažemo oko polovicu komunalnog otpada. Od jedanaest planiranih centara za gospodarenje otpadom u pogonu je manjina, dok se ostali godinama pripremaju, grade ili čekaju dokumentaciju. Europski revizorski sud u svom je izvješću iz 2025. za cijelu Uniju konstatirao krhko tržište recikliranja i loše upravljanje sredstvima; Hrvatska je u toj priči među lošijim, a ne među boljim primjerima.

Zrak. Slavonski Brod već godinama drži neslavno prvo mjesto među europskim gradovima po prosječnoj godišnjoj koncentraciji lebdećih čestica PM2,5 - oko 26,5 mikrograma po prostornom metru, dakle iznad europske granične vrijednosti i više od pet puta iznad smjernice Svjetske zdravstvene organizacije.

Uzroci su poznati i nabrojeni u svakom dokumentu: prekogranično onečišćenje iz rafinerije u Bosanskom Brodu, kućna ložišta na kruta goriva, tranzitni teški promet i kotlina koja sve to zadržava. Poznati su, ali nisu riješeni. U zimskim mjesecima Zagreb, Sisak, Kutina i Osijek redovito bilježe prekoračenja, uglavnom iz istog izvora - sagorijevanja u kućanstvima.

Zašto ne ide: to nije tržišni nego državni promašaj

Ovdje je važno biti precizan, jer se od ovakvih nabrajanja obično izvodi pogrešan zaključak - da nam treba više države, više novca i više strategija. Nije tako. Zaštita okoliša klasičan je slučaj u kojem i najliberalnija tradicija priznaje ulogu države: onečišćenje je negativna eksternalija, trošak koji jedan akter nameće drugima, a koji tržište bez definiranih i provedivih prava vlasništva ne može internalizirati. More, rijeka i zrak su zajednički resursi. Ako država tu ne postavi i ne provodi pravila, nitko drugi neće.

Problem je što hrvatska država radi obrnuto od optimalnog: aktivno se miješa tamo gdje ne mora, a povlači se odande gdje jedina može (i treba) djelovati.

Cijene ne govore istinu. Voda je u velikom dijelu zemlje jeftinija od svoje pune ekonomske cijene, uključujući amortizaciju i obnovu mreže. Kad cijena ne pokriva trošak, nema novca za sanaciju gubitaka, a gubici od 232 milijuna kubika postaju "normalno stanje". Isto vrijedi za otpad i za sezonsko opterećenje: infrastruktura se dimenzionira za kolovoz, a naplaćuje se kao da je veljača.

Novac iz fondova nagrađuje potrošnju, a ne rezultat. Kad se uspjeh mjeri povučenim eurima i kilometrima položene cijevi, dobiva se točno ono što se mjeri - cijevi. Nema mehanizma koji projekt kažnjava ako priključenost stanovništva ne poraste ili ako izgrađeni uređaj ne radi. Podsjetimo, u zemlji postoji i osamnaestak izgrađenih uređaja za pročišćavanje koji nisu u funkciji.

Vlasnička struktura je politička, a ne poslovna. Vodovodi i komunalna poduzeća u vlasništvu su lokalnih jedinica, s upravama koje se biraju po političkom, a ne po operativnom ključu. Konsolidacija u uslužna područja korak je u dobrom smjeru, ali dok god je komunalno poduzeće instrument lokalnog zapošljavanja, ono neće biti instrument čistoće mora i rijeka.

Nema odgovornosti. Kazna iz Luksemburga naplaćuje se iz državnog proračuna. Nitko konkretan ne snosi posljedicu. U privatnom sektoru bi propust koji košta 6.500 eura dnevno kroz šesnaest mjeseci značio kraj karijere; u javnom znači priopćenje o "aktivnostima koje se poduzimaju".

Inspekcija je slaba tamo gdje je regulacija najbitnija. Hrvatska ima obilje propisa o okolišu, često prepisanih iz europskih direktiva prije nego što su prilagođene domaćim kapacitetima - i vrlo malo dosljedne provedbe. Divlja gradnja na obali, uzastopne runde legalizacije i nasipavanje bez ozbiljne sankcije šalju jednu jedinu poruku: pravila su pregovaračka pozicija, a ne ograničenje.

Hrvatska je kompleksna zemlja za infrastrukturu

Hrvatska je objektivno skupa zemlja za komunalnu infrastrukturu. Više od 5.300 naselja ima manje od 500 stanovnika, a u njima zajedno živi oko 800.000 ljudi; centralizirana odvodnja u kršu, na otocima i u raspršenim slavonskim i ličkim naseljima ponegdje je ekonomski besmislena.

Sezonska oscilacija je ekstremna: uređaj koji zimi radi za 5.000 ljudi u kolovozu mora primiti peterostruko opterećenje. Zemlja je u Uniju ušla s ogromnim zaostatkom i imala je tek desetljeće i pol da ga nadoknadi, uz rat, dva potresa i pandemiju u međuvremenu. A puno naplaćivanje pune cijene vode udarilo bi najjače po najsiromašnijima, u zemlji u kojoj je energetsko siromaštvo već stvarno.

Sve je to točno. Ali ništa od toga ne objašnjava zašto izgrađeni uređaji ne rade, zašto se hrpa troske ne uklanja petnaest godina, zašto gubici u mreži rastu usporedo s ulaganjima i zašto se broj "novih plaža" povećava nasipavanjem. Otežavajuće okolnosti objašnjavaju sporost. Ne objašnjavaju nekretanje.

Što bi trebalo napraviti:

1. Puna ekonomska cijena vode, uz ciljanu socijalnu potporu. Ne subvencionirati cijenu svima, nego pomoći onima koji je ne mogu platiti. Subvencionirana cijena za sve zapravo je subvencija curenju.

2. Sezonska i turistička tarifa. Tko generira opterećenje, taj neka ga i plati. Onečišćivač plaća nije ideološka fraza, nego jedini način da se troškovi naplate onome tko ih stvara.

3. Financiranje vezano uz ishod, a ne uz apsorpciju. Isplata sredstava treba ovisiti o stvarnoj priključenosti kućanstava i o izmjerenoj kakvoći, ne o kilometrima cijevi. Uređaj koji ne radi ne bi smio biti "završen projekt".

4. Depolitizacija i konsolidacija komunalnih poduzeća, uz obvezno javno objavljivanje usporedivih pokazatelja: gubici, priključenost, trošak po kubiku, cijena po stanovniku. Usporedba je jeftinija od regulacije i djeluje brže.

5. Prijenos financijskih sankcija na odgovornu razinu. Kazna Suda EU-a ne bi smjela ostati anonimni trošak proračuna; treba je pripisati tijelu ili jedinici koja je propustila postupiti.

6.Moratorij na nasipavanje i dosljedno rušenje bespravnog na pomorskom dobru te kraj serijskih legalizacija. Dok god je legalizacija predvidljiva, bespravna gradnja je racionalna investicija.

7. Zrak: ciljana zamjena kućnih ložišta i diplomatski pritisak umjesto strategija. U Slavonskom Brodu najveći pojedinačni izvor nalazi se preko granice; to je pitanje za vanjsku politiku, ne za lokalni akcijski plan.

8. Manje propisa, više provedbe. Bolje deset pravila koja se provode nego stotinu koja se zaobilaze. Inspekcijski nalazi i njihova provedba trebali bi biti javni podatak, u strojno čitljivom obliku.

Zaštita okoliša treba biti prioritet broj 1

Hrvatska je izgradila gospodarstvo koje prodaje pogled, kupanje i zrak. To je posve legitiman izbor - usluga je usluga, a novac je novac. No zemlja koja živi od prirodnog kapitala mora se prema tom kapitalu odnositi kao poduzetnik prema stroju: održavati ga, amortizirati i ne prodavati dijelove kad ponestane gotovine.

Umjesto toga, država troši glavnicu. Nasipava obalu da bi imala više "kupališta", odgađa sanacije dok ne stigne račun iz Luksemburga, ulaže milijarde u infrastrukturu koju nitko nije dužan uključiti i uporno brka potrošeni novac s obavljenim poslom.

Liberalna pozicija ovdje nije "manje zaštite okoliša". Ona je vrlo jednostavna: država bi trebala prestati raditi ono što loše radi - upravljati poduzećima, dijeliti subvencije i pisati strategije - i početi raditi ono jedino što nitko ne može umjesto nje: jasno definirati pravila, dosljedno ih provoditi i pobrinuti se da trošak onečišćenja plati onaj tko ga je proizveo, a ne svi mi, svakoga dana, po 6.500 eura.