Kako se države suočavaju s klimatskim izazovima: Oporezuju građane pa subvencioniraju zagađivače

Ako želimo istinsku alternativu fosilnim gorivima koja poboljšava okoliš, smanjuje emisiju CO2 i jača globalno blagostanje, ona može doći samo sa slobodnog tržišta. Povijesni dokazi pokazuju nam da intervencionizam i socijalizam nikada ne štite okoliš; oni ga koriste samo kao mamac za povećanje kontrole nad gospodarstvom dok subvencioniraju onečišćivače pod izgovorom "zapošljavanja" koristeći izraz "strateški sektori".

Intervencionizam zapravo postavlja prepreke tehnološkim inovacijama i ometa razvoj. Prvo, zato što tehnologija i konkurencija smanjuju moć vlasti kada je u pitanju formiranje cijena i ekonomska vertelacija društva. Vlast koristi intervencionizam da bi država birala dobitnike i gubitnike, odlučivala umjesto nas kada, gdje i kako trošiti.

Drugo, jer je razorna tehnologija dezinflatorna i ne dopušta vladama da pune napuhane tvrtke političkim poslovima u neučinkovitim konglomeratima pod kontrolom političke vlasti. Temeljni razlog zašto intervencionizam nikada neće štititi okoliš i inovacije je taj što suzbija konkurenciju, a tehnologija i konkurencija slabe njegovu moć.

Međutim, na prosvjedima koje u medijima viđamo na cijelom Zapadu, tišina je zaglušujuća o ekonomijama najviše intervencija pod kontrolom vlada i njihovih državnih tvrtki, koje su najgori zagađivači na svijetu. Zato je žalosno da nešto što bismo svi trebali podržavati - zaštita okoliša - postaje (kao i mnogi drugi ciljevi koje svi dijele) propagandni instrument za izbjeljivanje najglupljeg i apsolutnog oblika intervencionizma.

Ne radi se o zaštiti okoliša nego o zaštiti političkog traženja najamnine, što je vrlo privlačno većini intervencionističkih političara jer je to jedini način da nastave provoditi moć koja im bježi iz ruke kad postoji stvarna konkurencija - tehnološki napredak i transparentnost.

Realnost je da intervencionistički sustavi nikada ne brane poboljšanje okoliša, već imaju za cilj prisvojiti klimatsku zastavu da učine suprotno, a zatim okrive najbližeg vanjskog neprijatelja. Politizacija klimatskih akcija ne brani okoliš, već skriva intervencionizam. Otuda tišina na ekološku evidenciju visoko intervencionističkih režima poput Kine i Irana.

Kina je odobrila izgradnju više instaliranog kapaciteta uglja u sljedećih dvanaest godina od ukupnog kapaciteta SAD-a i gotovo dvostruko više od kapaciteta Europske unije. U međuvremenu, Iran je zemlja koja najviše subvencionira fosilna goriva.

Najveće subvencije zagađenja su, iznenađenje, sve u zemljama s malom ekonomskom slobodom, vlade s maksimalnom kontrolom gospodarstva i s državnim tvrtkama. Od 147 zemalja koje su ratificirale najnovije sporazume o zaštiti okoliša, u više od 90% poduzeća koja zagađuju okoliš su u javnom vlasništvu (proizvođači nafte, najveća postrojenja za ugljen, željezare itd.).



Naravno, vrlo je lako biti "aktivist" na slobodnom tržištu, okrenuvši se protiv tvrtki koje su rješenje, a ne problem. Vrlo je lako prikupiti porez na građane uz izgovor ljubavi za okoliš, istovremeno subvencionirati one koji najviše zagađuju.



Ne smatrate li zabavnim čitati da zemlje koje nam govore da imaju neupitnu ekološku obvezu istovremeno imaju rafinerije i postrojenja za ugljen kao veliki stup državnih ulaganja u sljedećih deset godina? Ne zato što su potrebna - to su dva sektora u kojima postoji preveliki kapacitet na globalnoj razini. To se događa zato što intervencionisti uvijek po definiciji promiču bijele slonove. Oni grade zarad gradnje.

Kad se konkurencija zanemari ili odbaci, a ekonomska logika ulaganja ustupi, vlade nikada ne promiču promjene, samo prikrivaju neučinkovitost dobrim riječima.

Oni aktivisti - ne svi - koji napadaju vodeće inovativne tvrtke i otvorene ekonomije, to ne čine zbog nedostatka informacija ili neznanja. Oni to rade jer im je cilj drugačiji. Neki klimatski aktivisti rado se pridružuju totalitarnim vladama, teokracijama i diktaturama (bilo zagađivačima ili ne) kako bi uništili ono malo što je ostalo od slobodnog tržišta u zapadnom svijetu koji je utopljen upravo intervencionizmom.

Čini se da su neki klimatski aktivisti fokusirani na napadanje tvrtki koje su uspješne u vodećim tehnologijama, održivosti i promjenama okoliša, jer cilj nije imati efikasne prvake koji su sposobni voditi stvaranjem radnih mjesta, jačanjem svoje pozicije i rastom u svijetu. Cilj im je eksproprijacijom ispuniti političke pozicije, upravo ono što je dovelo do toga da globalne državne naftne kompanije unište vrijednost, učinkovitost i povećaju zagađenje.

Nije da su intervencionisti glupi ili nekoherentni u njihovoj šutnji s Venezuelom, Kinom ili Iranom i njihovim napadima na američke i europske kompanije koje poboljšavaju okoliš inovacijama i rastom. Cilj je da nestanu konkurencija i privatne inovacije, dva čimbenika koji će nastaviti poboljšavati svijet, smanjiti siromaštvo i stvoriti bogatstvo.

To je tužno za političare koji sebe nazivaju progresivnima, a u stvarnosti su regresivni. Ono što žele jest imati državne konglomerate koji bi potonuli konkurentnost i distribuirali položaje političkim imenovanjem. Ovo je savršena formula za uništavanje inovacija i promjena.

Postoje samo dva načina za rješavanje problema zaštite okoliša: konkurencija i tehnologija. Nijedna vlada opsjednuta kontrolom moći i cijena neće priznati te mogućnosti. One će ih eliminirati. I upravo to se događa.

Interventističke vlade žele inflaciju i kontrolu. Tehnologija i konkurencija uništavaju ta dva čimbenika. Tehnologija i konkurencija mogu se dogoditi samo u kapitalističkom sustavu gdje se poticaj za inovacije nagrađuje uspjehom i kreativnim uništavanjem zastarjelih sektora s rastom produktivnih i inovativnih koji stvaraju više i bolje blagostanje za sve. To se može dogoditi samo u kapitalizmu. Ekonomska sloboda jedino je jamstvo zaštite okoliša.





Dekarbonizacija je nezaustavljiva, ali bila bi i brža bez zamki onih koji se danas predstavljaju kao spasitelji Zemlje dok u stvarnosti samo oporezuju građane kako bi ovjekovječili zagađivanje "nacionalnim strateškim prvacima".

Tehnologija i konkurencija mogu brže i učinkovitije postići dekarbonizaciju. Ali tehnologija i konkurencija smanjuju cijene i suzbijaju vladinu kontrolu, dvije stvari koje vlade ne žele da se dogode. Samo slobodna tržišta daju rješenje za klimatske izazove.

Autor: Daniel Lacalle, doktor ekonomije i autor knjiga "Escape from the Central Bank Trap", "Life in the Financial Markets" i "The Energy World Is Flat". Objavljeno na stranicama Mises.org.