Postoje trenuci u kojima jedno društvo dobije priliku vidjeti samo sebe bez uljepšavanja. Nalaz vještaka koji je USKOK objavio ovog tjedna takav je trenutak.
Na lokaciji bivšeg industrijskog kompleksa u Bilajskoj ulici 50 u Gospiću procijenjeno je oko 37.000 tona miješanog tehnogenog otpada - ostataka obrade električne i elektroničke opreme, plastike, građevinskog materijala i dijelova medicinskog otpada. Za reprezentativne uzorke utvrđeno je opasno svojstvo ekotoksičnosti, a u jednom je uzorku granična vrijednost premašena oko deset puta. Otpad je toliko izmiješan sa zemljom da ga se više ne može razdvojiti.
U podzemnim vodama pronađene su takozvane vječne kemikalije. Najviša izmjerena koncentracija ukupnih PFAS spojeva iznosila je 200,5 nanograma po litri nizvodno od odlagališta, dok uzvodno nije prelazila 1,5 nanograma - a propisana parametarska vrijednost za vodu namijenjenu ljudskoj potrošnji iznosi 100 nanograma po litri.
Prostorni raspored ne ostavlja mnogo prostora za maštu: čisto gore, prljavo dolje. Glavni državni odvjetnik javno je priznao da je to područje Like zagađeno.
Pitanje koje si Hrvatska sada postavlja glasi: kako se to uopće moglo dogoditi? Odgovor je neugodniji od afere.
Ovo nije zakazalo tržište
Prva reakcija bit će predvidljiva: eto što se dogodi kad se profit pusti s lanca. Međutim, ta je dijagnoza točno naopako postavljena.
Gospodarenje otpadom nije nikakvo divlje tržište. To je jedna od najtemeljitije reguliranih djelatnosti u zemlji - svaka tona ima šifru, svaki prijevoz prateći list, svaki pogon dozvolu, svaka granica prijavu, a nad svime bdiju inspektorat, ministarstvo, županijski uredi i europske uredbe o prekograničnom prometu otpadom. Ako je itko trebao biti zahvaćen svim njihovim regulacijama i kontroli, to je bio ovaj posao.
Nije bio zahvaćen. I to ne unatoč tom aparatu, nego posredstvom njega.
Prema onome što je objavljeno, dozvole za gospodarenje otpadom u Gospiću izdavao je dugogodišnji zaposlenik Ličko-senjske županije i savjetnik za zaštitu okoliša, a sumnja se da je dvije nezakonite dozvole izdao na poticaj samih poduzetnika. Istraga je poslije proširena zbog sumnje da su te dozvole izdane iako se na lokaciji već nalazilo najmanje 5.792 tone nezakonito uskladištenog otpada.
Krajem prošle godine uhićen je i glavni državni inspektor - čovjek koji je tu dužnost obnašao od travnja 2019. i koji je ranije bio predsjednik zagrebačkog HDZ-a. Osumnjičeni poduzetnik tvrdi da je od njega tražen pola milijuna eura mita kako bi inspekcija zažmirila. Sve to, naravno, uz presumpciju nevinosti - postupak je u tijeku i nejavan.
Ali obrazac je jasan i ne ovisi o ishodu sudskog spora. Dozvola nije papir. Dozvola je pravo da nešto radiš dok drugi ne smiju. To je renta, a svaka renta koju dijeli čovjek s pečatom ima cijenu, i naći će se netko tko će je platiti.
Što je dozvola vrjednija i diskrecija veća, to je mito skuplji. Liberali to znaju od Adama Smitha naovamo, a teorija javnog izbora to je razradila do dosade: regulacija se ne primjenjuje na regulatora.
Država je pritom zakazala u onome što je i najstrožem liberalu neupitna državna zadaća: zaštiti imovinu, zdravlje i vodu od tuđe agresije. Zatrovati susjedovu podzemnu vodu nije "eksternalija" nego oblik nasilja nad tuđim vlasništvom. Državni aparat koji propisuje boju kanti za smeće nije uspio spriječiti da se pokraj grada zakopa 37.000 tona smeća.
Aritmetika koja je sve pokretala
Shema je bila banalno jednostavna. Zbrinjavanje opasnog i medicinskog otpada u zapadnoj Europi skupo se plaća. Šincekove su tvrtke nudile nižu cijenu od konkurencije, dobivale poslove, a otpad se potom mljeo, zatrpavao zemljom i šljunkom ili miješao s građevinskim materijalom - dok je razlika između naplaćenog i stvarnog troška ostajala organizatorima. Kroz oko 1750 pošiljaka stiglo je oko 35.000 tona otpada, pretežno iz Italije, Slovenije i Njemačke, uz dio medicinskog otpada iz hrvatskih bolnica.
Zaustavimo se na tome. Netko je u Italiji potpisao ugovor s najjeftinijim ponuđačem za zbrinjavanje opasnog otpada i nije se zapitao kako je moguće da je toliko jeftiniji. Netko u hrvatskoj bolnici učinio je isto. To nije tržišna logika nego njezina karikatura: cijena bez odgovornosti.
U ozbiljnom pravnom poretku onaj tko proizvede opasan otpad ne oslobađa se odgovornosti potpisom ugovora - nosi je do posljednje tone, do dna jame. Kad je tako, najjeftinija ponuda odjednom postaje sumnjiva, a ne primamljiva.
1.750 kamiona nije nevidljivo
Sada dolazi dio o kojem je najneugodnije pisati, a najvažnije je.
Tisuću sedamsto pedeset kamiona ne prođe kroz Ličko polje kao duh. Otpad je razasut i zakopan na površini od oko 14.000 četvornih metara. To se kopalo, ravnalo, zatrpavalo, mjesecima. Ljudi su to vidjeli. Neki su i radili na tome. Većina je šutjela, jer se u Gospiću, kao i posvuda u Hrvatskoj, zna tko je čiji i što se ne dira.
Šutnja nije bila iracionalna - ona je bila racionalna reakcija na sustav u kojem prijava ne donosi ništa osim problema. Nepravilnosti povezane s tim krugom ljudi datiraju barem od 2014., kada je bosanskohercegovačka carina vratila stotinjak tona medicinskog otpada i pokrenula se istraga od koje na kraju nije bilo ništa. Dvanaest godina. Netko je tada zapisao, uložio u ladicu i otišao na godišnji.
Ali priznajmo i ono šire. Zemlja u kojoj je normalno gume baciti u jarak, građevinski šut istresti u šumu, a staru sofu ostaviti kraj kontejnera nije zemlja koja može biti šokirana kad netko istu logiku primijeni u industrijskim razmjerima. Razlika između divljeg odlagališta iza sela i silosa punog talijanskog otpada nije razlika u karakteru nego u broju nula na kraju iznosa.
Hrvatskoj ne nedostaje propisa nego svijesti
Stopa recikliranja komunalnog otpada u Hrvatskoj iznosila je 37 posto, znatno ispod europskog cilja od 55 posto za 2025. To nije zato što nam nedostaju direktive. Direktive imamo sve.
Nedostaje nam osjećaj da je ono izvan naše ograde ičije. Dvorište je uređeno do savršenstva, a pedeset metara dalje je "općinsko", to jest ničije, to jest smetlište. Isti je taj mentalitet - moje je moje, a zajedničko je za uzimanje - gorivo i sitne i krupne korupcije.
Onaj tko traži vezu za nalaz kod specijalista, tko plati da mu se propusti tehnički pregled, tko na izborima glasa za "svoga jer je naš iako krade", ne stvara Gospić. Ali stvara zrak u kojem Gospić diše.
"Treba nam više inspektora" - promašeni argument
Poštena rasprava traži da se najjača protuteza iznese u najboljem izdanju, a ona glasi ovako: liberalna priča o "manje države" ovdje je promašena, pa čak i opasna. Gospić dokazuje suprotno - da je inspekcija bila brojnija, bolje plaćena i neovisnija, da su kazne bile veće, a nadzor nad prekograničnim prometom stroži, ovoga ne bi bilo. Krivac nije regulacija, nego njezin manjak i mlitavost. A prebacivanje dijela krivnje na "mentalitet građana" opasno je relativiziranje: ljudi iz Bilajske ulice nisu tražili da im se pod nos zakopa medicinski otpad, oni su žrtve, i moralno je posve neumjesno tražiti od žrtve samokritiku.
Taj argument ima ozbiljnu težinu, osobito u drugom dijelu. Neposredni krivci su oni koji su dovezli, zakopali, potpisali i naplatili - i nikakva sociologija mentaliteta to ne razrjeđuje.
Ipak, prva teza pada na vlastitim činjenicama. Hrvatska nema manjak propisa o otpadu; ima ih cijela Europska unija, plus domaće zakone i pravilnike. Nije nedostajala norma nego nepristrana primjena norme. Dodavati nove ovlasti aparatu u kojem se sumnja da je i sam vrh inspekcije bio na platnom spisku znači umnožavati mjesta na kojima se ubire mito, a ne smanjivati ih. Kad je nadzornik potkupljiv, deseti nadzornik je deseti kupac.
Tko će platiti cijenu?
Ostaje najskuplje pitanje. Vještaci upozoravaju da je vjerojatnost dodatne štete velika ostane li otpad na lokaciji bez sanacije. Sanaciju će, po svemu sudeći, platiti porezni obveznik - dakle i ljudi iz Gospića kojima je voda već zagađena. Dobit je privatizirana, šteta socijalizirana. To je najgori mogući ishod i za tržište i za pravdu.
Postoji bolji model, i on je liberalan do srži: tko barata opasnim otpadom, unaprijed polaže financijsko jamstvo ili obveznu policu osiguranja razmjernu potencijalnoj šteti. Osiguravatelj tada ima vlastiti novčani interes ući u pogon, izvagati, provjeriti i podići cijenu sumnjivcu - što nijedan inspektor s plaćom nema.
Uz to ide neograničena osobna odgovornost odgovornih osoba, oduzimanje cjelokupne imovinske koristi, i osobna, a ne institucionalna odgovornost službenika koji je potpisao dozvolu. Ne "ministarstvo je propustilo" nego ime i prezime svih koji su trebali nešto učiniti, a nisu.
I, najbanalnije, najjeftinije i najučinkovitije: potpuna javnost podataka. Svi prateći listovi, sve dozvole, svi nalazi mjerenja, otvoreno i strojno čitljivo, u realnom vremenu. Inicijativa "Gospić je naš dom" godinu i pol slušala je da nije hitno i da treba pričekati, a u tom je razdoblju onečišćenje prešlo put od otpada do podzemne vode.
Nalaz vještačenja objavljen je tek na njihovo inzistiranje. Tisuću očiju nad otvorenim podacima jači je nadzor od bilo kojeg inspektorata, i to je jedini nadzor koji se ne da podmititi.
Gospić je priča o državi i mentalitetu jednog naroda
Gospić nije priča o pohlepnom poduzetniku. Poduzetnika spremnih na sve ima u svakoj zemlji svijeta; razlika je u tome što ih negdje sustav zaustavi na prvoj toni, a negdje ih dočeka s pečatom.
Klasični liberalizam nikada nije tvrdio da država ne treba postojati. Tvrdio je da treba biti mala, ali neumoljiva - da radi malo stvari, i da te stvari radi bez iznimke, bez veze, bez kumova i bez pola milijuna eura u pivnici. Hrvatska je izgradila obrnuto: državu koja se miješa u sve, a ne jamči ništa; koja propisuje boju vrećice, a ne primijeti 37.000 tona.
Utješno je u svemu tome jedino ono što nije došlo ni od jedne institucije. Ljudi koji su se sami organizirali, sami tražili nalaze, sami hodali pet kilometara kroz vlastiti grad da bi ih se čulo - u prosvjednom hodu "Hodaj za Liku" krajem lipnja - napravili su ono što nije napravio ni inspektorat ni županija. To je pravo lice civilnog društva i jedini ozbiljan razlog za nadu.
Ostaje da ta ista energija preživi objavu nalaza, ljeto i sljedeće izbore. Jer ako za tri godine u Lici ponovno pobijede oni koji su govorili da nema osnove za hitno postupanje, onda odgovor na pitanje "kako se to moglo dogoditi" nećemo tražiti u USKOK-ovu spisu nego u zrcalu.
