U ožujku 2025. njemački je Bundestag - u svom starom sazivu, glasovima CDU/CSU-a i SPD-a, uz suglasnost Zelenih - izmijenio Temeljni zakon. Ustavna kočnica zaduživanja, Schuldenbremse, koja je saveznoj državi dopuštala strukturni deficit od svega 0,35 posto BDP-a, dobila je dvije velike iznimke. Prvo, izdaci za obranu i sigurnost iznad jedan posto BDP-a izuzeti su iz izračuna. Drugo, osnovan je poseban fond od 500 milijardi eura za infrastrukturu i klimatsku neutralnost, s rokom trošenja do 2045. i vlastitim člankom u Ustavu.

Friedrich Merz, tada kancelar u nastajanju, obrazložio je potez jezikom koji je u međuvremenu postao standardan: Njemačka je desetljećima premalo ulagala, infrastruktura je dotrajala, a bez fiskalnog impulsa gospodarstvo neće izaći iz stagnacije. Argument nije bio besmislen. Njemački mostovi doista propadaju, željeznica doista kasni, a njemački javni dug od 63,5 posto BDP-a doista je skroman u usporedbi s Eurozonom, gdje prosjek premašuje 89 posto.

Tome se jasno usprotivio jedino FDP, liberalna stranka kojoj je tada na čelu bio Christian Lindner, i koja je na izborima koji su uslijedili jasno kažnjena ne prešavši izborni prag.

Prošlo je godinu i pol. Dovoljno da se obećanja usporede s knjigovodstvom.

Obećanje: multiplikator koji će sve platiti

Argumentacija u korist paketa oslanjala se na jednu tehničku tvrdnju - na fiskalni multiplikator. Ideja je stara i jednostavna: euro koji država potroši pokreće lanac transakcija veći od samog eura, pa se dio troška vrati kroz rast i porezne prihode. Ako je multiplikator dovoljno visok, dug se sam amortizira.

DIW Berlin objavio je u ožujku 2025. procjenu prema kojoj bi paket od 500 milijardi podigao njemačku gospodarsku aktivnost za oko jedan posto već 2026., a od 2027. u prosjeku za više od dva posto godišnje. Savezna vlada u siječnju 2026. projicirala je rast od jedan posto za tekuću godinu, pri čemu bi otprilike dvije trećine postotnog boda došlo upravo iz fiskalnog impulsa. Njemačka vlada procjenjivala je da će dodatna ulaganja kratkoročno povećati BDP za oko pola posto.

Ista se argumentacija, gotovo doslovno prevedena, čula i u hrvatskim ekonomskim raspravama: konačno je Berlin shvatio da je štednja bila pogreška, konačno se odriče fiskalnog fetišizma, konačno će Europa dobiti lokomotivu.

Što pokazuju brojke?

Njemački BDP porastao je u drugom kvartalu 2026. za 0,3 posto u odnosu na prethodni kvartal, odnosno jedan posto međugodišnje. To je, nakon tri godine stagnacije, tehnički oporavak. Ali struktura tog rasta govori više od same brojke.

Rast je gotovo u cijelosti izvozni: izvoz je porastao 2,0 posto, robni izvoz 2,6 posto. Domaća potražnja porasla je 0,1 posto, nakon pada od 0,3 posto u prvom kvartalu. Osobna potrošnja kućanstava porasla je 0,1 posto - nakon pada od 0,6 posto. A investicije, ono zbog čega je paket navodno donesen, i dalje padaju: bruto investicije u fiksni kapital pale su 0,2 posto, ulaganja u strojeve i opremu 1,4 posto, nakon pada od 1,7 posto u prethodnom kvartalu.

Dakle: država je potrošila više, a privatni je kapital nastavio bježati iz produktivne imovine.

Industrijska slika je gora. U srpnju 2026. industrijska je proizvodnja pala 2,2 posto na mjesečnoj razini i 3,3 posto međugodišnje. Proizvodnja investicijskih dobara pala je 3,4 posto. Automobilska industrija, koja i dalje nosi njemačku industrijsku bruto dodanu vrijednost, pala je 9,2 posto u jednom mjesecu. Vodeći instituti su u proljetnoj zajedničkoj dijagnozi prepolovili prognozu rasta za 2026. s 1,3 na 0,6 posto, a Savezno ministarstvo gospodarstva kasnije ju je spustilo na 0,5 posto.

Naslov te zajedničke dijagnoze vrijedi zapamtiti: energetski šok cijena zasjenjuje fiskalni impuls - snage rasta presušuju.

Male i srednje tvrtke plaćaju najviše. U prvoj polovici 2026. njemački su sudovi zaprimili 12.812 stečajeva poduzeća, 6,7 posto više nego godinu prije i najviše u nekom prvom polugodištu od 2013. U lipnju je rast iznosio 15,8 posto. Pritom su potraživanja vjerovnika pala s 28,2 na 18,5 milijardi eura - što znači da stečaj više ne pogađa nekoliko velikih imena, nego mnogo malih. Najizloženiji su promet i skladištenje (71,6 stečajeva na 10.000 poduzeća), ugostiteljstvo (59,6) i graditeljstvo (53,4). Broj osobnih stečajeva porastao je na 38.932.

Radna mjesta nestaju brže nego prije paketa. U prerađivačkoj industriji u godinu dana nestalo je 144.000 radnih mjesta. U automobilskoj industriji zaposleno je 691.500 ljudi - najmanje otkad se ta statistika vodi, od 2005. Pad od 42.300 zaposlenih ili 5,8 posto u jednoj godini, pri čemu su dobavljači pogođeni jače (–7,6 posto) od proizvođača (–6,1 posto). Prema procjeni EY-a, od 2019. otpao je svaki šesti posao u toj grani. Pada i zaposlenost u metalnoj industriji, kemiji, elektroopremi i strojogradnji.

To nije slika gospodarstva koje je fiskalni impuls "oživio".

Novac koji nije stigao onamo kamo je obećan

Ovdje dolazimo do nalaza koji je, po mome sudu, najvažniji cijele priče - i koji je u javnoj raspravi gotovo posve izostao.

U ožujku 2026. ifo Institut objavio je analizu izvršenja posebnog fonda za 2025. godinu. Savezna se država te godine kroz fond zadužila za 24,3 milijarde eura. Njezini stvarni investicijski izdaci porasli su, u odnosu na 2024., za - 1,3 milijarde eura. Investicijski jaz iznosi 23 milijarde. Drugim riječima, do 95 posto novog duga nije proizvelo nikakvu dodatnu investiciju.

Mehanizam je banalan i baš zato razoran: investicijske su stavke jednostavno preseljene iz redovnog proračuna u kreditima financirani fond, čime je u redovnom proračunu oslobođen prostor za druge, uglavnom potrošne namjene. Dug raste, državni kapitalni fond ne raste razmjerno.

Institut njemačkog gospodarstva (IW) došao je drugom metodologijom do brojke od 86 posto. Njemački Savezni revizorski sud (Bundesrechnungshof) upozorio je već u kolovozu 2025. da su potrebna djelotvornija pravila protiv upravo takvog premještanja. Vijeće ekonomskih stručnjaka (Sachverständigenrat) u godišnjem je izvješću 2025./26. procijenilo da manje od polovice izdataka planiranih do 2030. uopće potpada pod kategoriju investicije te da će fond stoga imati "tek neznatan pozitivan učinak na BDP". Deutsche Bundesbank utvrdila je da su savezne infrastrukturne investicije 2025. zapravo pale.

Isti obrazac ponovio se i kod obrambene iznimke: prema ifo-u, 38,5 posto duga omogućenog tom iznimkom nije dovelo do dodatnih izdataka za obranu i sigurnost.

A i ono što je namijenjeno investicijama sporo se troši. Izvješće investicijskog savjeta, koji je osnovao ministar financija Lars Klingbeil, pokazalo je da je do travnja 2026. povučeno tek 28 posto sredstava predviđenih za tu godinu.

Fiskalni impuls, dakle, nije zakazao samo u učincima. Zakazao je u vlastitoj svrsi.

Ono što se ne vidi

Frederic Bastiat napisao je 1850., u seriji eseja Ono što se vidi i ono što se ne vidi, rečenicu koja bi trebala stajati iznad svakog proračunskog obrazloženja: "Loš ekonomist vidi samo ono što se vidi, dobar ekonomist vidi i ono što se nije dogodilo".

Ono što se vidi jesu obnovljene pruge, ugovoreni radovi niskogradnje, narudžbe obrambenoj industriji, ministar koji reže vrpcu. Ono što se ne vidi jesu tvornice koje nisu proširene, strojevi koji nisu kupljeni, stroj koji je zamijenjen tek nakon dvije godine odgode. Ono što se ne vidi nije statistički vidljivo jer nikad nije ni nastalo - ali upravo to čini razliku između rasta i njegova izostanka.

Bastiatova poanta nije moralna nego računovodstvena: država nema vlastitih sredstava. Svaki euro koji potroši prethodno je uzet od nekoga, bilo porezom danas, bilo dugom - koji je porez odgođen za sutra, uvećan za kamate, bilo budućom inflacijom.

Adam Smith rekao je to 75 godina prije njega, u Bogatstvu naroda. Smith je razlikovao produktivni od neproduktivnog rada i suverena sa svim njegovim službenicima ubrojio u ovaj drugi - ne iz prezira, nego zato što njihov rad ne ostavlja iza sebe vrijednost koja se može ponovno uložiti.

I zapisao je rečenicu koja se u Njemačkoj 2026. čita kao izvještaj: velike nacije nikad ne osiromaše zbog privatne rastrošnosti, ali ponekad osiromaše zbog javne. U petoj knjizi, u poglavlju o javnim dugovima, Smith je otišao dalje: "...praksa financiranja dugom postupno je oslabila svaku državu koja ju je prigrlila, a jednom nagomilan dug gotovo nikad nije bio pošteno vraćen".

Dakle nije riječ o dodavanju nove vrijednosti nego premještanju - i to nije apstrakcija. U ožujku 2026. prinos na desetogodišnju njemačku obveznicu prvi put od 2011. probio je tri posto; 19. kolovoza dosegnuo je 3,33 posto, najvišu razinu od svibnja 2011. Savezna država priprema emisiju od oko 512 milijardi eura.

Dio tog rasta prinosa doista otpada na inflacijska očekivanja izazvana iranskim ratom - ali analitičari na tržištu obveznica jednako jasno navode i drugi razlog: rastuću ponudu državnog duga. A prinos na državnu obveznicu nije samo trošak države. On je referentna cijena novca za cijelu Eurozonu. Kad država skupo posuđuje, poduzetnik posuđuje skuplje, a kućanstvo koje uzima stambeni kredit plaća razliku.

Kamate su već sada proračunska stavka. Savezna država, zemlje i općine platit će 2026. više od 50 milijardi eura kamata. Sam savezni proračun predviđa 30,3 milijarde. Savezni revizorski sud procjenjuje da bi kamatni izdaci do 2029. mogli narasti na oko 66,5 milijardi. To je novac koji ne financira nijednu prugu, nijednu školu i nijedno radno mjesto. To je najčišći mogući primjer onoga što se ne vidi.

Tko na kraju plaća

Njemački javni dug krajem svibnja 2026. iznosio je oko 2,75 bilijuna eura, odnosno približno 32.900 eura po stanovniku. Ukupno novo zaduženje svih razina vlasti planirano za 2026. premašuje 218 milijardi. Prema zajedničkoj dijagnozi, manjak opće države raste s 2,7 posto BDP-a u 2025. na 3,7 posto u 2026. i 4,2 posto u 2027.

Ali građanin taj račun ne dobiva u obliku uplatnice. Dobiva ga u obliku doprinosa. Od 2026. njemački zaposlenik plaća 21,3 posto bruto plaće na socijalne doprinose, a zaposlenik bez djece 21,9 posto. S poslodavčevim udjelom ukupno opterećenje doseže 42,6, odnosno 43,2 posto - više nego ikada otkad socijalno osiguranje u Njemačkoj postoji, i iznad dosadašnjeg rekorda iz 2003. Prema institutu IGES, ukupna bi stopa doprinosa do 2035. mogla doseći 50 posto. IW je Njemačku po faktoru troška svrstao na 44. mjesto od 45 promatranih zemalja.

Samo je ministarstvo gospodarstva u Godišnjem gospodarskom izvješću 2026. zapisalo da ukupno opterećenje rada porezima i doprinosima u Njemačkoj daleko premašuje prosjek OECD-a, da negativno djeluje na poticaje za rad i da šteti konkurentnosti poduzeća. Teško je pronaći iskreniju dijagnozu - i teže je pronaći vladu koja je iz vlastite dijagnoze izvela suprotan zaključak.

Tu se zatvara krug. Država se zadužuje da bi potaknula gospodarstvo. Zaduživanje diže kamate i doprinose. Viši troškovi rada i kapitala guše poduzeća. Poduzeća otpuštaju ili propadaju. Manje poreznih obveznika financira veći dug.

Zašto država troši loše čak i kad troši pošteno

Ovdje valja biti precizan, jer ovo nije argument o korupciji.

Ludwig von Mises objasnio je u Birokraciji (1944.) i u Ljudskoj akciji (1949.) zašto javna potrošnja sustavno promašuje čak i kad njome upravljaju pošteni i sposobni ljudi. Poduzeće ima test - račun dobiti i gubitka. Ako pogriješi u procjeni što ljudi trebaju, tržište mu to kaže odmah i nedvosmisleno, a resursi se preusmjere. Birokratsko upravljanje po definiciji nema taj test. Njegov je kriterij uspjeha usklađenost s propisom i utrošenost sredstava, a ne stvorena vrijednost. Zato je "iskorišteno 28 posto sredstava" uopće moglo postati vijest: u državnoj logici trošenje jest mjerilo.

Friedrich Hayek dodao je epistemološku stranu. U Uporabi znanja u društvu (1945.) pokazao je da znanje o tome gdje je ulaganje najpotrebnije nije koncentrirano nigdje, nego razasuto među milijunima pojedinaca i dostupno samo kroz cjenovne signale. U nobelovskom predavanju Pretvaranje da se zna (1974.) izravno je napao makroekonomske agregate - poput "agregatne potražnje" i multiplikatora - kao brojke koje prikrivaju upravo ono što je važno: strukturu proizvodnje i relativne cijene. Njemački podaci za 2026. su ilustracija udžbeničke urednosti: agregat raste, struktura se raspada.

James Buchanan i Richard Wagner objasnili su u Demokraciji u deficitu (1977.) zašto se jednom otvorena iznimka ne zatvara. Politički sustav nagrađuje trošenje, a kažnjava oporezivanje; dug razdvaja korist, koja je vidljiva i sadašnja, od troška, koji je raspršen i budući. Buchanan je to nazvao fiskalnom iluzijom. Robert Higgs u Krizi i Levijatanu (1987.) dokumentirao je isti obrazac kroz stoljeće: ovlasti uzete u izvanrednom stanju nikad se ne vraćaju u cijelosti.

I konačno, njemačka vlastita tradicija. Ludwig Erhard, arhitekt njemačkog gospodarskog čuda, upozoravao je u Blagostanju za sve (1957.) da je najveća prijetnja prosperitetu država koja postaje opskrbljivač - jer ono što dijeli mora prethodno oduzeti, a što više oduzima, to manje ostaje onima koji stvaraju. Walter Eucken i Wilhelm Röpke postavili su ordoliberalno načelo da je zadaća države postaviti stabilan i predvidiv okvir, a ne upravljati konjunkturom. Berlin je 2025. napustio pravilo koje je sam ugradio u Ustav. To nije bio raskid s nekom tuđom dogmom, nego s vlastitom intelektualnom baštinom.

Protuargumenti druge strane

Pošteno je iznijeti najjaču verziju suprotne teze, jer postoji.

Prvo, 2026. nije čist eksperiment. Iranski rat izazvao je energetski šok koji je inflaciju digao na prosječnih 2,8 posto, prepolovio prognoze rasta i izravno oborio kupovnu moć kućanstava. ECB je u lipnju podigla kamatnu stopu na depozite na 2,25 posto, a sada u rujnu još jednom na 2,5 posto. Bez fiskalnog impulsa Njemačka bi vjerojatno bila u recesiji, a ne u rastu od 1 posto - to eksplicitno tvrdi i ifo-ov voditelj konjunkturnih istraživanja Timo Wollmershäuser. Slabost industrije, tvrdi se, ima uzroke koji s paketom nemaju veze: kineska konkurencija, američke carine, cijena energije, demografija.

Drugo, infrastrukturni projekti imaju dugo razdoblje pripreme. Dvanaestogodišnji fond ne može se ocjenjivati nakon osamnaest mjeseci. Instituti i sami očekuju snažniji odljev sredstava i veći učinak 2027.

Treće, njemački dug od 63,5 posto BDP-a i dalje je nizak, a propadanje infrastrukture je stvarni trošak koji se u BDP-u ne knjiži, ali se plaća kroz izgubljenu produktivnost.

Sve je to točno. Ali nijedan od tih argumenata ne dotiče središnji nalaz. Ako je paket bio opravdan time da je Njemačkoj potreban kapitalni fond, onda je jedini relevantan ispit - je li kapitalni fond narastao. Odgovor ifo-a je da je 95 posto duga iz 2025. potrošeno bez dodatne investicije, a odgovor Bundesbanke da su savezne infrastrukturne investicije te godine pale.

Sporost trošenja jest argument u prilog strpljenju, ali premještanje postojećih stavki u kreditima financirani fond nije pitanje strpljenja - to je pitanje namjere. I upravo je to ono što je Buchanan predvidio: iznimka nije iskorištena za ono za što je tražena, nego za ono za što je politički bila korisna.

Što se tiče protučinjeničnog scenarija, on vrijedi u oba smjera. Ako se smije tvrditi da bi bez potrošnje bilo gore, jednako je legitimno pitati što bi 24 milijarde eura učinilo da su ostale kod poduzeća i kućanstava - u godini u kojoj su ulaganja u strojeve padala četiri kvartala zaredom, a 144.000 industrijskih radnih mjesta nestalo.

Hrvatska pouka

Nije ovo priča o Njemačkoj.

Hrvatski javni dug krajem ožujka 2026. iznosio je 55,2 milijarde eura, odnosno 58,4 posto BDP-a - rast od 2,8 milijardi u jednom kvartalu i 9,1 posto u godinu dana. Proračun za 2026. predviđa 35,7 milijardi eura prihoda i 39,8 milijardi rashoda, uz deficit opće države od 2,9 posto BDP-a. Udio duga u BDP-u zadnjih se godina smanjivao, ali gotovo isključivo zahvaljujući visokom nominalnom rastu, a taj je rast dobrim dijelom bio inflacijski. Nazivnik je radio posao koji bi trebala raditi fiskalna disciplina.

Projicirani rast od 2,7 posto u 2026. nosi, prema vlastitim vladinim projekcijama, domaća potražnja — prije svega osobna potrošnja. To je ugodna, ali krhka konstrukcija. Potrošnja koja se ne oslanja na rast produktivnosti oslanja se na nešto drugo: na transfere, na kredit, ili na oboje.

Njemačka je imala pravo na jednu pogrešku koje mi nemamo. Imala je fiskalni prostor, najniže troškove zaduživanja u Eurozoni i kreditni rejting koji podnosi eksperiment. Rezultat je ipak prinos od 3,33 posto, kamatni izdaci veći od 50 milijardi i rekordno opterećenje rada. Zemlja s manjim gospodarstvom, plićim tržištem kapitala i manjim manevarskim prostorom istu pogrešku plaća skuplje i brže.

Trebamo manje pažnje posvetiti namjerama, a više rezultatima

Rasprava o javnoj potrošnji gotovo se uvijek vodi kao rasprava o namjerama. Pitamo se je li nešto dobro ili loše, potrebno ili nepotrebno, pravedno ili nepravedno. To su legitimna pitanja, ali to nisu ekonomska pitanja.

Ekonomsko pitanje glasi: odakle je resurs došao i što bi bio postao da nije bio uzet?

Njemačka je posljednjih osamnaest mjeseci na sebi izvela skup i dobro dokumentiran pokus. Uzela je 24,3 milijarde eura novog duga u jednoj godini, obećala da će time obnoviti zemlju, i završila s 1,3 milijarde dodatnih investicija, padom industrijske proizvodnje od 3,3 posto, najvišim brojem stečajeva od 2013., najnižom zaposlenošću u automobilskoj industriji od 2005. i najvišim opterećenjem rada u povijesti savezne republike.

Multiplikator se nije pojavio. Ali račun jest - i stigao je onima koji o njemu nisu odlučivali.

To je, u konačnici, cijela klasičnoliberalna teza o javnoj potrošnji, i nije potrebno više od jedne rečenice da se izrekne: država ne stvara resurse, ona ih premješta - a svako premještanje ima cijenu koju plaća netko tko se u tom trenutku ne pita.