Na zatvorenoj sjednici saborskog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost u srijedu je potvrđeno da je SOA još 2022. imala izvor s informacijama o otpadu u Gospiću i da je o tome obavijestila nadležna tijela. Zastupnici su prije ulaska potpisali izjave o tajnosti i ostavili mobitele zaključane izvan prostorije.
Četiri godine. Trideset sedam tisuća tona. I nijedan gram uklonjen.
Što je u srijedu rečeno?
Trideset sedma tematska sjednica Odbora bila je zatvorena za javnost. Pozvani su predstavnici SOA-e, Carinske uprave, Državnog inspektorata i Državnog odvjetništva.
Predsjednik Odbora Ranko Ostojić nakon sjednice potvrdio je ono bitno: SOA je 2022. imala izvor i o saznanjima obavijestila nadležna tijela. Naglasio je da Agencija nema represivne ovlasti i da nakon predaje informacija policiji, USKOK-u i Inspektoratu nema više ulogu u postupanju. Na pitanje je li SOA prva detektirala slučaj odgovorio je nedorečeno — "Prva…" pa se zaustavio i rekao da se radi o relativno davnom vremenu, 2022. i 2023. O sadržaju nije htio govoriti jer je riječ o klasificiranom podatku SOA-e.
Njegova vlastita rečenica najbolje sažima ishod: ako su podaci bili poznati i svi su postupali, finale priče je da danas imamo teške posljedice.
Čelnik Carinske uprave Mario Demirović i glavni državni inspektor Tonči Glavinić otišli su bez odgovora novinarima, uz poruku da uvoz otpada nije bio u njihovoj nadležnosti.
Zvonimir Troskot iz Mosta ocijenio je da postupanje institucija nije bilo koordinirano i ustvrdio da je Inspektorat sve znao i dizao kaznene prijave, dok je glavni državni inspektor istodobno bio duboko inkriminiran i sudjelovao u tim akcijama. Marin Miletić istu je sjednicu nazvao predstavom za javnost. Troskot je na kraju dodao procjenu koju bi vrijedilo uokviriti: sustav je u ovom trenutku spreman za novih 1.700 kamiona.
Što je premijer govorio dok je država znala?
Vratimo se sada unatrag i složimo izjave jednu do druge.
9. kolovoza 2026., Sinj. Novinari pitaju premijera kako je moguće da nitko nije primijetio šlepere i 37.000 tona otpada i je li posrijedi korupcija. Odgovor: ne zna. Sve će, kaže, utvrditi istraga, a situacija će se riješiti u zakonitoj proceduri, a ne pod pritiskom - jer imaju previše iskustva da bi zagrizli na takve pritiske.
11. kolovoza 2026., nakon hitnog sastanka koalicije. Premijer problem dijeli na tri razine i poručuje da nema razloga za paniku. Oporbu optužuje za histeriju usred ljeta i za fabriciranu izvanrednu situaciju. Dodaje da su odgovorni oni koji su bez dozvola i procedura dovezli otpad i da svi imaju ime i prezime.
Sredina rujna 2026. Devetnaest mjeseci nakon uhićenja ljudi koji su otpad dovozili, premijer izjavljuje da proces sanacije ide baš kako treba. Na terenu je u tom trenutku i dalje svih 37.000 tona. Uz to kaže i da u Gospić dolaze deset godina i da nikad nitko nije spomenuo taj problem - da o otpadu nikad nitko nije rekao ništa.
1. listopada 2026. Utvrđeno je da je SOA znala 2022. i obavijestila nadležna tijela.
Te četiri izjave ne mogu sve biti točne u istom svemiru.
Ako je sigurnosno-obavještajna agencija države 2022. imala izvor i prenijela saznanja nadležnim tijelima, onda alarm iz ljeta 2026. nije bio fabriciran nego zakašnjeo četiri godine. Oporba nije izmislila izvanredno stanje. Izvanredno stanje postojalo je od 2022., a razlika je samo u tome kada je o njemu saznala javnost.
I to je prva laž - ne nužno u smislu svjesne neistine o vlastitom znanju, nego u smislu tvrdnje da problem ne postoji dok država u vlastitim ladicama ima dokaz da postoji.
A gdje je bio predsjednik?
Sada neugodniji dio, onaj koji hrvatski mediji uglavnom preskaču jer im kvari pregledan raspored uloga.
Zoran Milanović je 10. kolovoza zatražio hitnu reakciju Vlade. Potom je zatražio izvanredno zasjedanje Sabora, predložio četiri zaključka - trajnu sanaciju, stalni nadzor podzemnih voda, izvještavanje Sabora u rokovima i nadzor svih odlagališta za koja postoji sumnja - i zatražio imenovanje novog glavnog državnog inspektora. U obrazloženju se pozvao na vještačenje i na migraciju PFAS spojeva u podzemni vodonosnik. Napisao je da su državne institucije propustile reagirati na ispravan način.
Sabor je sva četiri zaključka odbio; prvi je dobio 64 glasa za i 78 protiv. Na samoj izvanrednoj sjednici nije bilo ni Milanovića ni Plenkovića.
Sve to zvuči kao predsjednik koji je izvan sustava i upire prstom u Vladu.
Samo što nije izvan sustava.
Ravnatelja SOA-e imenuju zajedničkom odlukom predsjednik Republike i predsjednik Vlade. Vijeće za nacionalnu sigurnost, koje usmjerava rad sigurnosno-obavještajnih agencija, vodi predsjednik Republike, a premijer je njegov član. Izvješća Vijeća za građanski nadzor idu, među ostalima, predsjedniku Republike i predsjedniku Vlade.
Drugim riječima, kad SOA 2022. detektira da u Liku dolaze deseci tisuća tona opasnog otpada iz inozemstva, ona to radi unutar sustava kojem obojica stoje na vrhu.
Iz toga slijede samo dvije mogućnosti, i obje su loše.
Prva: bili su obaviješteni. U tom su slučaju Plenković i Milanović četiri godine šutjeli dok se otpad gomilao, a ljetos su jedan nazvao uzbunu fabrikacijom, a drugi se postavio kao tužitelj vlastitog sustava.
Druga: nisu bili obaviješteni. U tom slučaju sigurnosno-obavještajni sustav kojim zajedno upravljaju nije uspio prenijeti podatak o ekološkoj katastrofi do dvojice ljudi koji su na njegovu čelu - a nijedan od njih dvojice nije javno postavio pitanje zašto.
Treće mogućnosti nema. I u obje je odgovornost politička.
Troskotova opaska da predsjednik o cijelom procesu šuti zato je točnija nego što se na prvi pogled čini. Milanović je glasno tražio odgovornost Vlade i nijednom javno nije pitao što je njegova polovica sustava napravila s informacijom iz 2022.
Licemjerje koje se ne odnosi samo na njega
Dodajmo i ostatak slike, jer bi inače ispalo da je riječ o jednom čovjeku.
Predsjednik Domovinskog pokreta Ivan Penava tražio je žurnu reakciju premijera i cijele Vlade - iz Vlade u kojoj njegova stranka sjedi i drži ministarska mjesta. Kad član koalicije traži da Vlada hitno reagira, on zapravo traži da reagira sam sebi.
Udruga Gospić je naš dom od 2024. traži objavu nalaza i četiri je puta pisala premijeru. Dvije godine prije nego što je to postalo tema za udarne vijesti. Nisu dobili ono što su tražili, a dobili su, ljetos, da ih se posredno svrsta u histeriju.
I treće: Odbor je jučer zasjedao iza zatvorenih vrata, uz potpisane izjave o tajnosti i zaključane mobitele, da bi se raspravljalo o tome zašto građani Gospića četiri godine nisu znali što im je u tlu.
Zaštita obavještajnog izvora je legitimna i o tome nema spora - izvori se spaljuju, ponekad i doslovno. Ali zaštita izvora i tajnost činjenice da opasnost postoji dvije su posve različite stvari. Moguće je reći građanima da im je podzemna voda ugrožena a da se ne kaže tko je to dojavio. Četiri godine šutnje nisu bile zaštita izvora. Bile su upravljanje štetom.
Zašto je ovo liberalna tema, a ne samo ekološka
Zadržimo se na jednom detalju koji objašnjava cijeli slučaj bolje od svih političkih izjava.
Šef Carine i glavni državni inspektor u srijedu su otišli od novinara s porukom da uvoz otpada nije bio u njihovoj nadležnosti.
Istodobno, Inspektorat je - prema Troskotu - dizao kaznene prijave i oduzimao dozvole, dok je glavni državni inspektor sam duboko inkriminiran. Osumnjičeni Šincek tvrdio je istražiteljima da je od njega traženo 500.000 eura mita kako bi inspekcija zažmirila.
Dakle: država izdaje dozvolu, država nadzire, država inspekcijski kontrolira, država prikuplja obavještajne podatke - i na kraju nijedno od ta četiri tijela nije bilo nadležno.
To nije nesreća. To je predvidljiv ishod sustava u kojem su sve kontrolne funkcije u rukama iste političke strukture koja ih kadrovira. Kad onaj koji izdaje dozvolu, onaj koji nadzire i onaj koji kažnjava dolaze iz istog kadrovskog bazena, kontrola prestaje biti kontrola i postaje pregovor. A kad kontrolor bude optužen da je tražio mito, sustav je pokazao svoje stvarno lice: nije propustio nadzirati, nego je nadzor naplatio.
Trideset sedam tisuća tona ne stigne u jedno dvorište slučajno. Stigne kamionom, po cesti, kroz carinu, uz papire. Netko je svaki od tih kamiona pustio.
Mogući prigovori druge strane
Prvi: Ostojić je pravno u pravu. SOA nema represivne ovlasti i njezin je posao završio predajom informacije. Krivnja je na izvršnim tijelima, ne na vrhu.
Drugi: klasifikacija podataka štiti živote. Objava detalja mogla bi otkriti izvor.
Treći: ostavka ne uklanja ni gram otpada. To je teatar koji zamjenjuje sanaciju.
Četvrti: kazneni postupak je u tijeku i vrijedi presumpcija nedužnosti.
Prvi prigovor zapravo je argument u suprotnom smjeru. Ako je SOA obavila svoj dio posla, a izvršna tijela nisu, onda je riječ o zakazivanju izvršne vlasti - a izvršnu vlast vodi premijer. "SOA nema ovlasti" objašnjava zašto SOA nije kriva. Ne objašnjava zašto nije kriv nitko.
Drugi je točan u pogledu izvora i netočan u pogledu rizika, kao što je gore rečeno.
Treći je najjači i treba mu priznati težinu. Ostavka doista ne uklanja otpad. Ali svrha ostavke u parlamentarnom sustavu nikad nije bila sanacija nego uspostava odgovornosti: dokaz da postoji netko tko odgovara. Bez toga, sljedećih 1.700 kamiona dočekat će isti sustav, isti inspektorat i istu nenadležnost.
Četvrti je neupitan i vrijedi ga ponoviti glasno: nitko ovdje ne tvrdi da su premijer ili predsjednik počinili kazneno djelo niti da su osobno znali. Politička odgovornost je drugi standard i uvijek je bila.
Zašto bi i Plenković i Milanović trebali podnijeti ostavke
Politička odgovornost ne znači krivnju. Znači da onaj tko je na čelu sustava odgovara za ono što je sustav propustio, bez obzira na to je li osobno čitao dopis.
Premijer je na čelu izvršne vlasti čija su tijela četiri godine imala informaciju i nisu je pretvorila u djelovanje, a kad je stvar izašla u javnost, nazvao ju je histerijom i fabrikacijom, pa potom ustvrdio da proces sanacije ide baš kako treba - dok na terenu stoji svih 37.000 tona.
Predsjednik je na čelu Vijeća za nacionalnu sigurnost i supotpisnik imenovanja ravnatelja agencije koja je 2022. znala, a četiri godine kasnije traži odgovornost od svih osim od vlastite polovice sustava.
Obojica su, svaki sa svoje strane, cijelo to vrijeme građanima Gospića nudili verziju stvarnosti koju je jučerašnja sjednica demontirala u jednoj rečenici.
Odgovornost bi se u ozbiljnoj zemlji iscrpljivala ostavkama. U ovoj će se, najvjerojatnije, iscrpiti u raspravi o tome tko je koga iskoristio.
A otpad će ostati gdje jest.