Jučer je bila godišnjica smrti Josipa Broza Tita, doživotnog predsjednika SFRJ koji je imao apsolutnu moć u državi i uživao status mitskog (božanskog) bića. Takva slika o Titu stvorena je kroz desetljeća indoktrinacije koja je uključivala obrazovni sustav, medije, kulturu i ostale državne institucije koje su upravljale životom bivše države.
Jugoslavenski mediji su poslovično obilježili ovu za njih bitnu godišnjicu otprilike na isti način kako se u Sjevernoj Koreji obilježava godišnjica smrti njihovog Voljenog Vođe. To je možda glavni razlog zašto je potrebno kritički pisati o povijesti čak i kada ona nije svakome ugodna i zato ćemo podsjetiti na to kako je Tito uopće došao na vlast u SFRJ. Budući da nije bilo višestranačja i da je država od početka bila jednopartijska diktatura, za Titovo pozicioniranje na mjestu doživotnog vladara života i smrti ključan je bio prethodni uspon na čelo Partije.
Njegov unutarstranački uspon nije bio rezultat masovne podrške jugoslavenskih komunista, već strateškog pozicioniranja unutar međunarodnog komunističkog aparata – Kominterna (Komunističke internacionale) pod vodstvom Staljina. Taj put uključuje zatvorske kazne, rad u ilegali, boravak u Moskvi i, ključno, preživljavanje Velike čistke koja je desetkovala prethodno vodstvo KPJ.
Od radnika do profesionalnog revolucionara
Broz je rođen u Kumrovcu u Hrvatskom zagorju, u siromašnoj obitelji. U Prvom svjetskom ratu biva zarobljen u Rusiji i tamo se susreće s boljševičkom revolucijom. Po povratku u Kraljevinu SHS (kasnije Jugoslaviju) 1920., pridružio se KPJ. Partija je bila ilegalna od 1921., a Broz se isticao kao organizator štrajkova i agitator među radnicima.
Uhićen je 1928. i osuđen na pet godina zatvora zbog komunističkih aktivnosti. U zatvoru (Lepoglava, Maribor) upoznao je Mošu Pijade i druge komuniste, jačajući ideološku bazu. Nakon izlaska na slobodu 1934., radio je u ilegali, koristeći pseudonime (uključujući "Tito"). Brzo je napredovao: postao član Politbiroa i često putovao između Zagreba, Beča i Moskve.
Velika čistka (1935.–1938.)
Ključni trenutak bio je 1935., kada ga je KPJ poslala u Moskvu na izvještaj. Tamo je radio za Kominternu (Balkanski sektor), predavao, sudjelovao na VII. kongresu Kominterna 1935. i upoznao ključne figure poput Georgija Dimitrova. Boravio je u Hotelu Lux, epicentru stranog komunističkog aparata.
U to vrijeme počela je Staljinova Velika čistka (1936.–1938.), koja je posebno žestoko pogodila strane komuniste osumnjičene za "trockizam", frakcionaštvo ili špijunažu. KPJ je bila duboko podijeljena frakcijama (lijeva vs. desna, različiti stavovi o nacionalnom pitanju). Prethodni vođa, Milan Gorkić (generalni sekretar od 1932./1936.), pozvan je u Moskvu 1937., uhićen i kasnije pogubljen. S njim je stradalo stotine jugoslavenskih komunista u SSSR-u – procjene govore o oko 800–900 žrtava među emigrantima i aktivistima, uključujući više od 20 članova Centralnog komiteta i druge prominentne figure poput Vladimira Ćopića, Filipa Filipovića i drugih.
Tito je preživio. Poslan je natrag u Jugoslaviju (djelomično da regrutira dobrovoljce za Španjolski građanski rat), gdje je organizirao partiju, slao volontere i gradio mrežu lojalnih kadrova (Edvard Kardelj, Aleksandar Ranković, Milovan Đilas i drugi). Prema nekim izvorima, Kominterna ga je upravo zato vratila – da "očisti" KPJ od frakcionaštva.
Je li Tito cinkao drugove Staljinu?
Britannica i neki povjesničari navode da je Tito profitirao od čistki, kao i da je bio suučesnik u represiji. Pisao je izvještaje, sudjelovao u procjenama kadrova i podržavao čistke "frakcionaša i trockista". Njegov laudatorni izvještaj o Filipu Filipoviću nije spasio ovog veterana od pogubljenja. U atmosferi masovnih denuncijacija, preživjeli su često bili oni koji su aktivno surađivali ili se distancirali od žrtava, a nije bila rijetkost ni da su upravo oni cinkali svoje drugove Staljinu i njegovim suradnicima.
Nema dokaza koji bi direktno mogli optužiti Tita za drukanje nadređenih partijskih sekretara koji su ubrzo smaknuti, ali već sama činjenica da je on usko surađivao s Moskvom, da je pošteđen i da je u toj zbrci izbio na čelo jugoslavenske partije mora pobuditi razumnu sumnju.
Tito nije bio glavni krivac za čistke (to je bio Staljinov NKVD i Kominterna), samo je koristio situaciju da eliminira rivale i konsolidira moć. Do 1937./1938. postao je de facto vođa, a 1939. formalno generalni sekretar po mandatu Kominterne.
Ovo nije bio izolirani slučaj – frakcijske borbe unutar KPJ bile su žestoke, a denuncijacije su bile uobičajeni alat preživljavanja u staljinističkom sustavu.
Konsolidacija moći i put prema ratu
Tito je reorganizirao KPJ: osnovao je KP Hrvatske i KP Slovenije, centralizirao strukturu, privukao nove članove (oko 7.000 do 1940.) i usmjerio partiju prema narodnoj fronti protiv fašizma, uz naglasak na nacionalno pitanje. Na Petoj zemaljskoj konferenciji u Zagrebu 1940. učvrstio je kontrolu.
Njegov uspon omogućio je efikasnu partizansku borbu 1941.–1945., pobjedu u građanskom ratu i uspostavu socijalističke Jugoslavije. Ironično, kasnije se sukobio sa Staljinom 1948. (Informbiro), ali to je druga priča – Tito je tada čistio "staljiniste" u vlastitim redovima, zbog čega je i osnovan politički logor na Golom otoku. Ironično je i to da ga današnji ljubitelji komunizma slave, a taj je čovjek odgovoran za patnju i smrt stotina, možda i tisuća "dobrih" komunista.
Čovjek sustava
Titov put do vrha KPJ pokazuje mehanizme staljinističkog komunizma: lojalnost Moskvi, preživljavanje čistki i spremnost na eliminaciju suparnika. Nije bio "samouki genij" koji je sam stvorio partiju, već kadar kojeg je Kominterna odabrala nakon što je uništila prethodnike. Ta pozadina oblikovala je njegov autoritarni stil vladavine – pragmatičan, ali represivan.
Ova priča trebala bi nas podsjetiti na opasnosti ideoloških monologa i totalitarnih aparata: čak i "pobjednici" poput Tita gradili su moć na kostima drugova. Povijest KPJ u 1930-ima ogledalo je tamne strane 20. stoljeća – gdje je revolucija proždirala vlastitu djecu.
