Amerikanac koji je u Hrvatsku došao bez ijednog razloga osim znatiželje, kupio kuću za 5.000 eura koju prije toga nije vidio i postao jedno od najgledanijih lica na Balkanu, u podcastu Big Deal Vilibalda Vuce ispričao je i dio koji nije za montažu: kako je pet mjeseci čekao povjerenstvo koje nije postojalo, pa odustao i tvrtku registrirao u Tallinnu - online, u jednom popodnevu.

Čovjek bez svjedodžbe - i to je u Hrvatskoj "veliki problem"

Justus Reid u Hrvatskoj je tri godine. Dolazi iz Južne Dakote, školovao se kod kuće - majka mu je bila učiteljica - i nema nikakvo formalno obrazovanje. Nikad nije bio u školi ni na fakultetu.

To ga ovdje, kaže, stalno dovodi u neugodne situacije. Ljudi ga pitaju što je završio, on odgovori da nije išao u školu, a oni pitaju ponovno, misleći da je krivo shvatio pitanje. Jednom mu je prijatelj koji ga je trebao formalno zaposliti radi vize objasnio problem: na prijavi mora upisati stupanj obrazovanja da dokaže kako je kandidat kvalificiran. Kad je Reid rekao da obrazovanja nema, prijatelj je predložio da ga upiše kao domara.

Njegov komentar na to je poučan: "Tko su ti 'oni'? U što oni to vjeruju?"

Dva posla s 14 godina

Pravo obrazovanje, kaže, počelo mu je s 14 godina.

S 13 je kosio susjedima travu i uštedio 300 dolara pa kupio prvi auto. U Južnoj Dakoti vozačku dozvolu možeš dobiti sa 14 godina i on ju je dobio na sam rođendan. S prvom plaćom kupio je mobitel - dotad ga nije imao - i od tog trenutka sam plaćao osiguranje, račun za telefon i uglavnom vlastitu hranu. Živio je kod roditelja, ali se, kaže, osjećao više kao podstanar nego kao dijete.

Zakon u Južnoj Dakoti dopušta 14-godišnjaku raditi 20 sati tjedno. Njemu je to bilo malo pa je našao drugi posao: dvadeset sati u slastičarnici i dvadeset u kafiću preko puta. Punih 40 sati tjedno, sa 14 godina.

Obitelj nije bila imućna. Otac je godinu dana radio kao blagajnik na benzinskoj postaji i sam uzdržavao njih šestero - bračni par i četvero djece. Božićni pokloni dolazili su iz dućana s popustima, po tri dolara po djetetu. Baka je za rođendan slala po 25 dolara, a majka je jednom tim novcem natočila gorivo - tvrdi da je vratila, sin nije siguran.

Ali Reid izričito odbija da ga se sažalijeva. Smatra da je imao sretno djetinjstvo i navodi razlog koji nema veze s novcem: majka mu je govorila da je najvažnije da dijete zna da ga roditelji vole. On je to znao. Zato, kaže, nikad se nije osjećao kao žrtva i nikad nije osjetio beznađe. Jedine odgovornosti koje je kao dijete imao bile su prema vlastitim ciljevima - nije držao kuću na leđima, nije morao biti roditelj vlastitim roditeljima.

Najgori posao koji je ikad imao: s 15 godina skupljao je uginule životinje s ceste za okrug. Dvadeset dolara po komadu, vožnja kamionom uz rubove autoceste i traženje po jarcima.

Sloboda koja ide u oba smjera - i njezina cijena

Ovo je dio u kojem Reid pokazuje više intelektualnog poštenja nego većina ljudi koji se pozivaju na slobodu.

U Južnoj Dakoti vozački ispit je, opisuje, dva lijeva zavoja i dva desna. Nema tehničkog pregleda. Registrirao je auto koji je stajao na podmetačima i uopće nije imao motor - platio je 20 dolara i dobio tablice. Zimske gume nisu obavezne. Bila je to posljednja od 50 saveznih država koja je uopće uvela obavezu vozačke dozvole, i to tek 1955.

Objašnjenje je ideološko i on ga iznosi bez uvijanja: država nije tu da te čuva, nego si za tvoju sigurnost odgovoran ti. Svako nametanje državne volje je ograničenje slobode.

A onda, u istom dahu, sam navodi podatak koji ide protiv njega: po broju stanovnika, u Južnoj Dakoti u prometnim nesrećama gine više tinejdžera nego u bilo kojoj drugoj američkoj državi.

I ne pokušava to zaobići. Sloboda, kaže, ide u oba smjera - sloboda da uspiješ i sloboda da propadneš. Ako 14-godišnjak ne zna voziti i razbije auto, to je njegova krivnja, a ne državina.

Najvažnija rečenica cijelog tog dijela ipak je ona koju bi mnogi njegovi obožavatelji preskočili: ne misli da bi svijet trebao biti kao Južna Dakota. Ne misli ni da bi njezini zakoni funkcionirali drugdje. Drago mu je samo da takvo mjesto postoji.

Od call centra bez poziva do Balkana

S 18 se odselio od kuće - spavao je na ručniku jer nije imao namještaj - i godinu dana prodavao osiguranje. Bio je dobar u tome i zarađivao solidno, ali se, kaže, osjećao prazno: ostao je bez ciljeva. Mogao je uzeti bolji stan, ali ga nije želio. Mogao je bolji auto, ali ga nije želio.

Pa se s 19 prijavio u Nacionalnu gardu, u administraciju.

Za vrijeme pandemije dobio je posao u call centru - zvao je ljude i obavještavao ih o izloženosti novinarskoj gripi. Posao je opisao kao gori od skupljanja lešina sa ceste, i to iz razloga koji zaslužuje stalno mjesto u raspravi o javnom sektoru: prva dva mjeseca imao je i po sto poziva dnevno, a zadnja dva mjeseca - nula.

Nijedan poziv. Dolazio je na posao šest dana tjedno, po deset sati, ukupno šezdeset sati tjedno, i sjedio ne radeći ništa. Kad je pitao nadređenog može li se smisliti neka alternativa, dobio je odgovor da gleda YouTube i da ga pusti na miru.

Da ne poludi, donio je sintesajzer na posao i napisao šest pjesama.

Kolega ga je nagovarao na TikTok. Reid je otvorio njegov profil, vidio sto tisuća pratitelja, pogledao videe i zaključio da su loši. Zaključak je bio praktičan: ako on može sto tisuća, ja mogu milijun.

Videoklipovi s glazbom nisu prošli. Prošao je video o njegovom kamionetu - s 300 pratitelja skočio je na 75.000. Onda videi o autima. Onda video o Yugu, koji je u Americi prodan u stotinama tisuća primjeraka i koji je, kako kaže, izazvao nešto što Mercedes nikad ne bi: navalu strastvenih komentara s Balkana.

Otpjevao je pjesmu na "balkanskom jeziku" i sa 100.000 skočio na 250.000 pratitelja. I tu se našao pred izborom: raznio je vlastiti profil. Imao je stotinu tisuća Amerikanaca koje je razumio i koji su govorili njegov jezik, a odjednom 150.000 ljudi s Balkana.

Test je proveo hladnokrvno. Nastavio je objavljivati svaki dan o autima, uz jedan balkanski video tjedno. Nakon dva mjeseca pogledao je brojke: taj jedan video imao je više pregleda, lajkova i interakcija nego svih sedam ostalih zajedno.

Četiri mjeseca nakon prvog balkanskog videa - u trenutku kad još nije znao pokazati Hrvatsku, Sloveniju i BiH na karti - pozvali su ga u Sloveniju, sve plaćeno. Trideset videa u dva tjedna skupilo je deset milijuna pregleda u zemlji od dva milijuna ljudi. Na najavljenom susretu s publikom u trgovačkom centru čekao ga je red. Na tom putovanju nije zaradio ni euro. Odluka mu je ipak bila jasna: slavan sam, novac ću već smisliti.

Dvije godine, 130.000 eura i dugovi

Prodao je sve u Americi, sletio u Beograd, kupio Yugo i krenuo.

U godinu dana spavao je na više od 200 različitih adresa. U jednom gradu rijetko je ostajao dulje od dva dana. Pravilo je bilo jedno: jedan video dnevno, bez iznimke. I mora biti dobar - ako nema pregleda, kriv je on, a ne algoritam.

Prihod je dolazio gotovo isključivo od oglasa. Nazvala bi ga tvrtka iz Ljubljane dok je on u Skopju, ponudila tisuću ili dvije za reklamu, i on i poslovni partner Petar sjeli bi u Yugo i vozili. Na tom su autu napravili 80.000 kilometara. Odvezli su ga do Francuske i do Istanbula. Relaciju Beograd–Ljubljana prešli su dvadesetak puta. Auto se kvario, ali ih, kaže, nijednom nije ostavio na cesti.

Ključni uvid je medijski i pošten je: patnja je bila sadržaj. Pokvarena svjetla, vožnja uz baterijsku svjetiljku, iscrpljenost - to je ono što je videoklipove činilo gledljivima.

Financijski ishod nakon dvije godine: zaradio je oko 130.000 eura i ostao bez novca. Menadžeru 20 posto, partneru 10 posto plus plaća - preko trideset posto odmah otpada. Pa stan u Zagrebu za više od tisuću eura mjesečno u kojem gotovo nikad nije bio. Sam to opisuje savršeno: prve godine bio je beskućnik koji živi iz Yuga, druge godine bio je beskućnik koji živi iz Yuga - ali s unajmljenim stanom.

Na kraju: oko 4.000 eura duga i oko 7.000 na računu.

Kuća za 5.000 eura

Plan za ljeto 2025. bio je kupiti šator, otići u šumu i pisati scenarije.

Prijatelj iz Zagreba rekao mu je da mu to zvuči grozno i ponudio kuću u Zagorju. Cijena: 5.000 eura. Reid je imao 7.000. Kupio ju je ne vidjevši je i potrošio još oko tisuću eura na kamp-opremu i suhu hranu.

Namjera nije bila renovacija. Namjera je bila očistiti je i preživjeti ljeto u betonskoj kutiji. Vojno iskustvo mu je, kaže, dalo dovoljno za to.

Prvi video - bez oznake "prvi dio", jer nastavak nije bio planiran - skupio je desetke milijuna pregleda. Do osmog nastavka kuća je bila čista i serijal je trebao završiti. Do tog trenutka udvostručio je broj pratitelja na svim platformama.

A onda se dogodilo ono što ni on nije očekivao: susjedi su počeli dolaziti. Nije ih poznavao, ali oni su znali tko je on i znali su tu kuću. I radili su besplatno.

Model koji je iz toga nastao vrijedi zapisati, jer je, ekonomski gledano, prilično elegantan:

- Patreon - publika financira sirovi materijal. Prvi mjesec donio je oko 10.000 eura.
- Sponzori - daju proizvod umjesto novca: crijep, pločice, kuhinju, kupaonicu, klimu.
- Susjedi - rade. Isprva besplatno, jer novca nije bilo; kasnije su plaćeni.
- Publika - dobiva seriju koju vrijedi gledati.

Reid inzistira da to nije bila dobrotvornost nego razmjena u kojoj svi dobivaju, i sam navodi zašto je upalilo baš njemu: bio je stvarno švorc, stvarno u dugovima, stvarno je spavao na kamp-krevetu u betonu punom paukova. Bilo je iskreno. Ljudi su mu pomogli jer mu je pomoć doista trebala.

Brojke na kraju: kuća 5.000 eura, renovacija 75.000 eura u novcu, još oko 100.000 u vrijednosti sponzorskih proizvoda, plus besplatan rad. Ukupno oko 175.000.

Pitanje voditelja bilo je izravno - vrijedi li kuća toliko?

Odgovor je bio jednako izravan: ne, vjerojatno ne vrijedi ni pola toga.

I tu Reid iznosi rečenicu koja cijelu priču vraća na zemlju. Da nije snimao sadržaj, to bi bila glupa odluka: loša investicija, loša lokacija i, iskreno, prilično loša kuća. Lokaciju je odabrao upravo zato što je najgora. U nekretninama je prvo pravilo lokacija; u proizvodnji sadržaja prvo pravilo je drama. Da je kupio stan u Zagrebu, to bi mogao svatko.

Logistika je bila onakva kakva se iz videa ne vidi: 700 metara uzbrdo, više puta dnevno, dok mu sponzor nije dao quad. Struje nema, vode nema. U međuvremenu je kupio još četiri jeftine kuće i bunker, koji sad pretvara u stvarnu kuću za stalno stanovanje - jer kuća od 5.000 eura je izvrstan vikend, ali nemoguć dom.

Jedan detalj vrijedi izdvojiti. Lokalni dječaci dolazili su pomagati i Reid im nikad nije platio - namjerno. Htio je da rad ostane dobrovoljan. A njihova nagrada, kaže, bila je bolja od novca: sutradan bi u školi svi razredni kolege već vidjeli video i njihov rad u njemu. Ponos na obavljeni posao, tvrdi, nije isto kad si plaćen.

Birokracija: dio koji bi trebalo pustiti u svakom ministarstvu

Na pitanje kako uspoređuje slobodu u Južnoj Dakoti s onim što je zatekao ovdje, Reid je odgovorio bez oklijevanja: ništa mu nije bolje u Americi osim birokracije.

Njegova teza nije da su Hrvati korumpirani. Teza je obrnuta i puno neugodnija: birokracija stvara korupciju, jer postoje zakoni koji ne bi trebali postojati i pravila koja se moraju poštovati, a ne bi ih smjelo biti.

Konkretni primjeri:

Carina na poštarinu. Ako naruči nešto iz SAD-a za sto dolara i plati pedeset dolara dostave, carina se obračunava i na dostavu. Ne samo na proizvod - na trošak prijevoza.

Porezna. Kaže da mu je iznimno teško plaćati ljude i radnike, da Hrvati stalno upadaju u probleme s Poreznom i da ne zna je li problem u visini poreza ili u načinu vođenja sustava - ali da je riječ o golemom ograničenju slobodne trgovine.

Građevinske dozvole. Ovdje je posebno oštar jer je u poziciji da to zna iz prve ruke. Svi govore o bespravnoj gradnji, a činjenica je, kaže, da su pravila izrazito stroga, izrazito spora i skupa. On ne pokušava zaobići propise - pokušava sve napraviti ispravno, a napraviti ispravno je gotovo nemoguće.

Kad je javno rekao da ne može dobiti struju za bunker, komentari su mu odgovorili jednoglasno: daj mito.

Njegova reakcija na to je najbolji dio cijelog razgovora. Ne ljuti ga mito. Ljuti ga to što je toliko normalizirano da svi - uključujući i službenike koji pišu pravila - znaju da su ta pravila apsurdna.

I onda rečenica koju bi vrijedilo uokviriti: ljudi kažu da bi sve bilo u redu kad bi se zakon jednako primjenjivao na sve. Nije istina, kaže Reid - kad bi se zakon jednako primjenjivao na sve, država bi se urušila, jer zakona i pravila ima previše.

Povjerenstvo kojeg nije bilo

A onda dolazi priča zbog koje je i sam rekao voditelju neka je izvuku u zaseban isječak.

U studenom je donesen propis po kojem osoba izvan EU koja želi otvoriti tvrtku mora dobiti odobrenje posebnog povjerenstva. Bez obzira na to čime se bavi.

Reid je prijavu predao u prosincu, mjesec dana nakon stupanja pravila na snagu.

Povjerenstvo još nije bilo osnovano.

Zakon je propisivao da moraš dobiti odobrenje tijela koje nije postojalo. Trebalo je pet mjeseci da ono zaživi. Sve to vrijeme on je zvao, raspitivao se, tražio bilo kakav način da stvar riješi. Odgovor je uvijek bio isti: zakon je jasan, treba odobrenje povjerenstva. Kojeg povjerenstva? Tog.

Odobrenje je napokon stiglo prošlog mjeseca - zajedno s, kako kaže, još 50 milijuna papira koje treba ispuniti.

U međuvremenu je otvorio tvrtku u Estoniji. Sve online. Bez problema.

Njegov sažetak toga zaslužuje doslovan prijenos: htio je otvoriti tvrtku u Hrvatskoj, htio je ovdje plaćati porez, htio je poticati hrvatsko gospodarstvo, graditi posao, obnavljati nekretnine i zapošljavati radnike. Država mu je to učinila toliko teškim da je tvrtku otvorio u Estoniji.

Na izravno pitanje bi li nekome preporučio pokretanje posla u Hrvatskoj, odgovorio je jednako izravno: ne bi.

Što bismo iz toga trebali izvući?

Prvo, to nije priča o poreznoj optimizaciji. Estonija u ovoj priči nije porezni raj nego dostupna usluga. Razlika između Zagreba i Tallinna ovdje nije u stopi poreza nego u tome tretira li država registar kao servis ili kao rampu.

Drugo, njegova tvrdnja da birokracija stvara korupciju nije puko gunđanje stranca. To je standardna postavka teorije javnog izbora: svako diskrecijsko odobrenje je renta. Kad je potpuno pridržavanje propisa praktično nemoguće, provedba postaje selektivna - a selektivna provedba je poluga. Nije slučajno da najviše mita ima ondje gdje je najviše obaveznih pečata.

Treće, i najvažnije: Justus Reid je najbolji mogući slučaj. On je poznat, voljen, ima publiku od nekoliko milijuna ljudi, novac za odvjetnika i iskrenu želju da ostane. Ako takav čovjek na kraju popuni obrazac u Tallinnu, što se događa s nekim tko nema ništa od toga?

Vrijedi, doduše, zadržati i protuargument koji sam Reid nehotice nudi. Isti čovjek koji se žali na sporost dozvola s ponosom je registrirao automobil bez motora u državi u kojoj gine najviše tinejdžera u prometu. Pravila postoje s razlogom i teza nije da ih ne treba. Teza je da propis koji se ne može poštovati nije propis nego alat. To je uža i jača pozicija od "manje države" i upravo je zato uvjerljivija.

Ono što nije htio kritizirati

Zanimljivo je što Reid, nakon svega, odbija kritizirati ljude.

O Hrvatima govori s čuđenjem koje ne zvuči kao laskanje: ljudi su sjajni, hrana je sjajna, a podršku, pomoć i prihvaćanje kakve je ovdje dobio, kaže, ne vjeruje da bi dobio igdje drugdje na svijetu. Ono što traži od države je isto ono što već dobiva od susjedstva.

Ima i jednu kulturnu opasku koja pogađa u živac. Južna Dakota ima viši BDP, više prosječne plaće i višu kvalitetu života od Hrvatske - a on je ovdje vidio više Porschea, Lamborghinija i Ferrarija nego ondje, i to ne malo više. Kod njega se bogatstvom ne razmeće; ako mu netko pohvali košulju, reći će da je bila na sniženju. Ovdje je, primjećuje, obrnuto - i vidio je ljude koji žive u kući bez fasade, a voze novi BMW.

Ali čak ni tu ne ide do kraja. Priča kako je partnerovoj djevojci na pitanje može li dobiti čašu vode odgovorio da su čaše u onom ormariću, a sudoper je tamo - što je njegovog partnera zaprepastilo. Objašnjava zašto: u njegovoj kulturi gostoprimstvo stvara osjećaj duga, i zato je neugodno.

A onda zaključuje rečenicom koju bi mnogi doseljenici trebali prepisati: iskreno mu je draže kako se to radi kod kuće, ali ne misli da bi se hrvatski mentalitet trebao mijenjati. To što je njemu neugodno ne znači da je krivo. Ne želi biti stranac koji se pojavi i "popravlja" Hrvatsku, jer smatra da je nepristojno doći u tuđu kuću i objašnjavati ljudima kako trebaju živjeti.

Šteta što ista suzdržanost nije bila primijenjena na ono što stvarno treba popraviti - ali to, kako je sam rekao, nije problem kuće. To je problem sustava.