Trgovci su najavili nova povećanja cijena, što je bilo sasvim očekivano svakome tko razumije ekonomsku politiku i njene posljedice. Nakon najvećeg povećanja plaće u javnom sektoru u povijesti RH i najave novih povećanja, kao i rekordnog povlačenja novog novca iz europskih fondova, bilo bi jako čudno da ne dođe do novog rasta inflacije u Hrvatskoj. Masa ljudi sada ima više novca nego prije i, logično, ljudi troše. Osobna potrošnja u Hrvatskoj je lani povećana skoro 10 posto u odnosu na prethodnu godinu. To je vrlo jasan signal trgovcima da cijene robe široke potrošnje jednostavno moraju ići gore.

Mediji nastavljaju ignorirati izvor inflacije u Hrvatskoj. Po svome starom običaju optužuju trgovce. Političari rade istu stvar. U ovoj zemlji, za razliku od drugih, nema oporbenih političara koji bi jasno i glasno prozvali vladu zbog ekspanzivne javne potrošnje jer ona uzrokuje inflaciju i povećava građanima troškove čineći ih siromašnijima. Kod nas takva kritika u javnosti jednostavno ne postoji. Jedini glas protiv javne potrošnje naći ćete ovdje - na Liberalu - i nisam sretan kad to moram reći.

Vlada RH, naravno, skriva činjenicu da je ona glavni i jedini uzročnik ove nevolje zvane inflacija i, kada ona postane ozbiljna, onda Vlada glumi dobročinitelja i počne se uplitati u cijene. U dogovoru s najvećim trgovačkim lancima vlada određuje popis proizvoda kojima fiksira cijene. Trgovci se, naravno, neće ljutiti - zato što oni imaju načina kako učiniti da ove kontrole cijena ne utječu na njihove prihode. Jednostavno, tu će razliku nadomjestiti većim rastom cijena sličnih proizvoda. Zato ne dolazi do nestašice do koje bi u suprotnom sigurno došlo, ali zato ne dolazi ni do pada inflacije, već upravo suprotno.

Sljedeći put kad se budete pitali zašto su isti proizvodi u Hrvatskoj skuplji nego u Njemačkoj, raspitajte se koliko proizvoda u Njemačkoj ima Vladinu zamrznutu cijenu.

O samoj kontroli cijena ima jako puno dobrih istraživanja i stručnih članaka, a ovaj put ću izdvojiti članak s portala Daily Economy, u kojem je autor Vincent Geloso, doktor ekonomske povijesti i profesor ekonomije na Sveučilištu George Mason, pisao o tome kako kontrola cijena utječe na gospodarstvo i inflaciju.

"Najbolji način da shvatite zašto kontrola cijena ne pomaže je pozvati se na analogiju o termometru i temperaturi koju je koristio Milton Friedman kada je inflacija bila veliki problem tijekom 1960-ih i 1970-ih.

Cijene funkcioniraju poput termometra u vašoj kući. One pokazuju točku u kojoj se količine koje su proizvođači spremni ponuditi tržištu podudaraju s količinama koje potrošači zahtijevaju, na temelju njihovog raspoloživog proračuna.

Monetarna politika je termostat. Ako termometar kaže da temperatura raste, to je ili zato što postoje promjene u gospodarstvu općenito (tj. vanjska temperatura) ili zato što je netko pojačao termostat. Ponekad to može biti mješavina oba čimbenika (tj. labava monetarna politika i šokovi ponude koji se događaju istovremeno). Razlikovati ih nije lak zadatak.

Ljudi koji predlažu uvođenje kontrole cijena zapravo pokušavaju razbiti termometar sprječavajući ga da pokaže temperaturu koja raste i tvrde da je problem riješen.

Ovaj pristup ne rješava temeljni problem, već nam uskraćuje informacije o njegovom opsegu i napredovanju. Sve što radi je stvaranje buke oko cjenovnih signala jer su temeljni čimbenici (tj. monetarna politika, čimbenici koji utječu na produktivnost itd.) nepromijenjeni. Kao takva, činjenica da izmjerene cijene prestaju rasti kada vlada provede kontrolu cijena ne znači da stvarne cijene prestaju rasti. Nešto morate izgubiti! Uz kontrolirane cijene, ljudi moraju ili čekati u redu, trpjeti neki oblik racioniranja, kupovati robu niže kvalitete ili biti prisiljeni uključiti se u prisilnu zamjenu za manje poželjnu robu.

Ekonomski povjesničari dugo su proučavali kontrolu cijena u slučaju Francuske revolucije, mnogih zemalja tijekom i ubrzo nakon Prvog svjetskog rata, edikta cara Dioklecijana iz 301. godine o cijenama, eksperimenata dinastije Song s papirnatim novcem u 13. stoljeću i pokušaja gušenja inflacije kontrolom cijena, pa čak i kontrolom cijena i plaća Nixonove administracije.

Svi oni ukazuju na isto – kontrola cijena ne zaustavlja inflaciju; samo pogoršava stvari. Ako cijene rastu, to je ili zato što je monetarna politika previše labava ili zato što je gospodarstvo pretrpjelo pad produktivnosti. Inflacija se tada se ne može zaobići, a jedina rješenja su pooštravanje monetarne politike ili provođenje reformi koje potiču rast produktivnosti. Sve ostalo je budalaština koja završava ekonomskim bolovima", zaključuje Geloso.