Da ne bude zabune, nikako se ne zalažem za uništenje države kao pravno-društvenog okvira u kojem se društvo organizira. Država je stvarnost, nastala povijesnom evolucijom društvenih, antropoloških i gospodarskih odnosa da bi se kroz nju riješili određeni problemi vezani za organizaciju i funkcioniranje društva. Naravno, kad kažem "država", mislim na vrlo širok spektar organizacijskih oblika kroz povijest.

Međutim, iako je država u određenom obliku potrebna, njena prevelika uloga stvara kontraefekt onome čemu je namijenjena, a to je uređenje međusobnih odnosa između milijuna (ponegdje i milijarda) pojedinaca. Zbog toga se mi na Liberalu zalažemo za minarhističku državu, državu „night watchman“, u prijevodu noćnog čuvara koji neće upravljati svim aspektima društveno-ekonomskog života, nego samo određivati određena opća pravila prema kojima će se društveno-gospodarski život odvijati. Država mora čuvati čovjeka kao pojedinca i garantirati njegovu slobodu i pravo na potragu za srećom u obliku kakvom on smatra najpogodnijim za sebe, uz uvjet da pritom ne narušava slobodu drugih.

Današnje države su većinom prevelike s obzirom na svoju sveobuhvatnost i direktnu kontrolu ljudskih akcija, a posebno države kao Hrvatska koja se nalazi relativno nisko na svjetskim ljestvicama osobnih i ekonomskih sloboda. S aspekta ekonomskih sloboda, Hrvatska se nalazi u rangu afričkih zemalja, pa čak i lošije od nekih država s tog kontinenta. Način kojim država ograničava ekonomske slobode je njeno direktno upravljanje gospodarskim procesima, ponudom, potražnjom ili favorizirajući određene gospodarske subjekte u odnosu na druge.

Postoje dva načina na koje država upravlja ponudom proizvoda, usluga, rada i kapitala, i oba su u principu upravljanje ponudom jer je upravljanje potražnjom puno teže i u sasvim kontroliranom društvu. Jedan način je direktna državna kontrola svih resursa, gdje država određuje direktno gdje se, što, kako, koliko i za koga proizvodi. To je „tvrdi“ način i temeljni princip funkcioniranja socijalističkih gospodarstava. Pod socijalistička gospodarstva ne mislim na socijalnu državu kao takvu, koja danas egzistira u svim državama u većem ili manjem intenzitetu, već na prave socijalističke države kao SSSR i države bivšeg istočnog bloka, Sjeverna Koreja, Kuba i Venezuela.

Drugi način nije toliko direktan i rigidan, ali se radi o istom principu centralizirane kontrole nad ponudom. Glavni instrument (ali ne i jedini) kojim se postiže ta „meka“ kontrola su državne licence, odnosno državno dopuštenje za obavljanje određene djelatnosti. To znači da nitko ne smije obavljati određenu djelatnost ako nije zatražio dopuštenje od države i to dopuštenje dobio.

Glavni problem je, naravno, u moći koju državni birokrati dobivaju ne samo nad gospodarstvom, već i nas pojedincem. Država tako de facto ima moć da uređuje odnose na tržištu kroz kontrolu ponude, a dopuštenje za obavljanjem nekog posla. Time kontrola pojedinca nad vlastitom sudbinom da radi u skladu s vlastitim željama i potrebama pada u ruke centralne birokracije i njenih hirova.

Potražnja se ne može ni blizu toliko kontrolirati jer je praktični nemoguće ograničiti ljudske želje, ali i tu postoji svojevrsno licenciranje onoga što bi ljudi trebali željeti, tj. zabranjivanje onoga što državni birokrati odluče da ljudi ne bi trebali željeti raditi, posjedovati ili konzumirati. Jedan od načina na koji se ta kontrola postiže su i porezi, tj. više oporezivanje „nepoželjnog“ ponašanja, bilo direktno kroz višu poreznu stopu ili nameta kao što su trošarine.

Svi će se složiti da je za obavljanje nekih poslova uistinu potrebna određena kontrola u svrhu očuvanja sigurnosti ljudi, ali danas imamo situaciju u kojoj se za najjednostavnije radnje koje su ljudi radili stoljećima, tisućljećima ili pak od samog početka civilizacije, treba imati dopuštenje nekog državnog tijela. Tako je npr. sasvim razumno i logično da se ne može dopustiti svima da obavljaju kirurške zahvate ili savjetuju koje lijekove bolesnici trebaju uzimati (iako i po pitanju lijekova za određene lake i uobičajene bolesti sigurno nije potrebno posebno znanje), ali koja je svrha toga da danas čuvanje ovaca mora biti licencirano? Ili ratarstvo, sport, ribolov, obrtništvo…?

Koja je svrha ideje da se mora tražiti i platiti dopuštenje da se obavljaju djelatnosti koje su ljudi sasvim neovisno radili od prvih dana organiziranih društava? Jesmo li danas postali toliko nesposobniji od svojih predaka da seljak bez kilometara licenciranja, regulative, kontrole i opće birokracije ne smije obavljati najprimarniju djelatnost koja je omogućila nastanak organiziranog društva, koja je temelj svih kasnijih djelatnosti?

Možemo i još dalje u prošlost, u doba prije prvih organiziranih društava, zašto je potreba posebna licencija za lov? Zbog zaštite šumskog fonda? U redu, nema problema, ali to možemo postići zabranom lova osim u posebnim rezervatima i svatko bi u takvim rezervatima trebao imati mogućnost doći i loviti, kao što se dolazi razgledavati nacionalne parkove, i nikakva posebna dozvola ne treba za tu radnju. Naravno da treba pametno upravljati svim resursima, pa tako i takvim rezervatima, i treba pomno nadzirati održivost životinjskog fonda, ali lov kao takav ne zahtjeva nikakve posebne licence, ljudi to rade oduvijek, to su radili i vaši pradjedovi i djedovi, zašto ste vi nesposobniji od njih?

Ne moramo ni toliko bazično gledati na problem licenciranja, definitivno su licence nepotrebne i za gotovo sva obrtnička zanimanja kao frizer, postolar, drvodjelac, tekstilni obrtnik itd. Sve su to djelatnosti koje svi ljudi mogu obavljati sami u vlastitom domu, uz nabavku određene opreme, i nema nikakvog razloga da se te djelatnosti kao profesionalni pozivi i izvor prihoda posebno licenciraju. Specijalizacija je osnova trgovine, osnova ekonomije kao takve, razne obrtničke djelatnosti i poljoprivreda nisu nastale jer ih obični ljudi ne mogu obavljati, nego zbog toga što se puno više svima isplati specijalizirati za jednu djelatnost koju će nuditi drugima u zamjenu za njihovu djelatnost u kojima su se oni specijalizirali. To je obična trgovina i temelj efikasne razmjene.

Naravno, u situaciji kada mijenjamo robu za robu i uslugu za uslugu, govorimo o trampi i to je jako neefikasno jer postoji ogromna asimetrija informacija te očigledni problemi pronalaska osobe koja traži točno to što netko nudi, a posjeduje i voljna je mijenjati točno to što ta prava osoba želi. I tu novac igra vitalnu ulogu jer otklanja te probleme koji postoje u trampi. Ali, od samih početaka čovječanstva, trgovina jedne usluge za drugu je bila nešto sasvim instinktivno. Današnji državni regulatori, kada licenciranjem ograničavaju obavljanje tih najbazičnijih usluga kao što su obrti i poljoprivreda, ustvari negiraju i zatiru jedan do temeljnih instinkta ljudske prirode, trgovinu.

Licenciranje djelatnosti u kojima ne postoji veliki rizik po zdravlje i sigurnost je ništa drugo od totalitarnog ograničavanja ljudske prirode u svrhu nadgledanja i upravljanja društvom da bi se ono lakše kontroliralo i, da, pljačkalo. Jer ne može se pronaći nijedan racionalan razlog zbog kojega npr. sportsku klubovi, udruge, poljoprivrednici, frizeri, drvodjelci (…) moraju imati posebno dopuštenje koje su uvijek plaća nekakvom državnom tijelu, osim da razni državni birokrati i političke elite osiguraju vlastitu egzistenciju i bogatstvo kroz sankcioniranje i parazitiranje produktivnog ponašanja drugih jer sami nisu sposobni za obavljanje produktivnih djelatnosti koje bi drugi pojedinci kupovali.

Ideja da dijete koje je odrastalo u planinama Dalmatinske Zagore ili Like, kada izraste mora zatražiti dopuštenje od državnog birokrata da bi obavljalo ono za što se učilo cijelo svoje djetinjstvo, čuvanje ovaca, je groteskna. Taj birokrat, pa vjerojatno i oni koju su radili na sastavljanju pravnog okvira te licence, sigurno znaju manje o čuvanju ovaca od takve osobe i ponižavaju je zahtijevati od nje da moli za dopuštenje da može raditi ono što radi cijeli život.

U ekonomiji su jako bitni „incentives“, tj. poticaji za rad, stvaranje, organiziranje, djelovanje. Licenciranje definitivno sputava te prirodne ljudske poticaje i tom praksom dobijete stanovništvo kakvo postoji u Hrvatskoj, a to je letargično, nezainteresirano, lijeno, nepoduzetno. Ja sam sasvim siguran da stanovništvo RH u suštini nije takvo, ali država svojim uplitanjem kroz razne kanale, jedan od kojih je licenciranje, namjerno ili nenamjerno sputava zdrav ljudski duh kojemu je prirodno da uvijek teži stvaranju nečeg novog i unaprjeđenju životnih uvjeta za sebe i svoje potomstvo.

Gospodo birokrati, kako bi bilo da nas prestanete sputavati ili vas mi moramo na to prisiliti?