U ponedjeljak, 16. studenoga, Ministarstvo gospodarstva poslijepodne je
objavilo konačne tekstove dvaju pravilnika: o isticanju bazne cijene i o načinu objave cjenika.
Primjenjuju se od utorka, 17. studenoga. Tisuće trgovaca, obrtnika i pružatelja usluga tako su za usklađivanje s konačnim pravilima dobili manje od jednog dana.
Stranka Fokus
nazvala je to "regulatornim nasiljem" i zatražila ukidanje Ministarstva gospodarstva. Može se raspravljati o tom zahtjevu. Ali problem koji su otvorili stvaran je i veći od dvaju pravilnika.
Koliko košta ova konkretna mjera? I koliko Hrvatsku godišnje stoji kultura u kojoj država propis donosi brže nego što ga itko stigne pročitati?
Što se zapravo traži od poduzetnika?Od 17. studenoga trgovci na malo i pružatelji usluga moraju uz trenutnu cijenu isticati i "baznu" cijenu: onu koju je isti proizvod ili usluga imala 10. rujna 2026. Za sve što je u ponudu ušlo kasnije bazna je cijena s prvog dana prodaje, uz obveznu oznaku tog datuma. Tko ima mrežnu stranicu, mora na njoj držati cjenik u strojno čitljivom formatu, XML ili CSV, i ažurirati ga pri svakoj promjeni cijene.
Obveza se više ne odnosi samo na supermarkete i hipermarkete, kao 2025. Proširena je na sve proizvode i usluge: na frizera, autoservis, pekaru i obiteljski restoran.
Vlada kaže da nije riječ o ograničavanju cijena nego o transparentnosti. Državni tajnik
Ivan Rakocija transparentnost je nazvao najvećim saveznikom potrošača. Ministarstvo ističe da je provedeno javno savjetovanje s 866 komentara i da su pravila prilagođena različitim poslovnim modelima.
Ministar gospodarstva Ante Šušnjar
najavio je da inspekcija u početku neće kažnjavati nego upozoravati.
Sve to može biti točno i opet ne odgovara na
glavni prigovor. Savjetovanje je završilo 13. studenoga. Konačni tekstovi objavljeni su 16. studenoga poslijepodne. Primjena je počela 17. studenoga. Između zadnjeg komentara i obveze prošla su četiri dana, a između konačnog teksta i obveze nekoliko sati.
Pravna sigurnost ne mjeri se time je li vlast dobronamjerna, nego time može li građanin unaprijed znati što se od njega očekuje.
Račun od 91 milijun euraMinistarstvo nije objavilo procjenu troška.
Udruga Glas poduzetnika (UGP) tvrdi da je takvu analizu tražila i dobila odgovor da nije provedena. Zato je naručila vlastitu. Izradila ju je Leonarda Srdelić sa Zagrebačke škole ekonomije i managementa, na temelju službene statistike i ankete među poduzetnicima.
Rezultati:- 91,3 milijuna eura u prvoj godini za oko 86.000 poduzeća, po konzervativnoj procjeni. Gornja procjena je oko 155 milijuna.
- Oko 21 milijun eura svake sljedeće godine.
- Najveći dio troška odlazi na utvrđivanje bazne cijene za svaki proizvod i zamjenu oznaka na prodajnom mjestu.
- Samo objava cjenika za poduzeća koja dosad nisu imala mrežnu stranicu stoji 20,6 milijuna eura, odnosno oko 450 eura po poduzeću. 95 posto tog troška snose firme s manje od deset zaposlenih.
- Najmanji poduzetnici relativno su opterećeni do 23 puta više od najvećih.
Odmah se vidi i tko će platiti. Prema
anketi UGP-a, 49 posto poduzetnika planira podići cijene kako bi pokrili nove troškove. Mjera koja bi trebala zaštititi potrošače od poskupljenja tako i sama postaje razlog za poskupljenje.
Vrijedi zastati kod te asimetrije. Konzum ili Lidl imaju informatički odjel koji će XML cjenik generirati automatski. Obrtnik s dvoje zaposlenih nema. Regulacija koja se predstavlja kao obrana potrošača od moćnih trgovaca u praksi jača upravo velike trgovce, jer male guta trošak usklađivanja.
Nije incident nego obrazacBazne cijene nisu izolirani slučaj. One su najnoviji sloj u nizu intervencija u trgovinu.
Kontrola cijena. Zakon o iznimnim mjerama kontrole cijena iz 2025. Vladi omogućuje da određuje najviše cijene, vraća ih na zadanu razinu i propisuje objavu cjenika.
Ograničene cijene vrijede za
stotinjak proizvoda i kategorija. Hrvatska udruga poslodavaca
upozorava da zamrzavanje ne rješava uzroke inflacije, i kao primjer navodi Mađarsku: unatoč ograničenjima ima najvišu trogodišnju prosječnu inflaciju hrane u EU-u, 17,5 posto.
Zabrana rada nedjeljom. Prve neradne nedjelje 2023. promet po svim fiskalnim računima
pao je za 8,6 posto u odnosu na tjedan prije. Vlada se pri uvođenju zabrane pozivala na analizu za koju je
Index kasnije otkrili da ne postoji. Ustavni sud je ranije zabrane već
rušio, između ostalog zato što su jednim trgovcima pogodovale, a drugima štetile.
Nadogradnja europskih propisa. Europska direktiva iz 1998. traži isticanje maloprodajne cijene i cijene po jedinici mjere. Hrvatska je na to dodala baznu cijenu, cjenike u XML-u i obvezu za sve usluge. Takve obaveze nema
nijedna druga članica EU-a.
OECD-ova dijagnoza. U općem
pokazatelju regulacije tržišta Hrvatska je blizu prosjeka OECD-a. Ali OECD posebno naglašava da bi regulacija u trgovini na malo i reguliranim profesijama mogla biti više naklonjena tržišnom natjecanju. Ističe i da je opseg državnog vlasništva prilično velik.
Zajednički nazivnik svih tih mjera nije zla volja. Zajednički nazivnik je metoda: najprije propis, onda (možda) analiza. Kad nema procjene učinka, ne postoji ni trenutak u kojem bi netko morao objasniti zašto korist opravdava trošak.
Koliko Hrvatska gubi svake godine?Preciznu brojku nitko ne zna, jer država sustavno ne mjeri trošak vlastitih propisa. Ali red veličine može se procijeniti iz postojećih istraživanja. Polazište je hrvatski BDP od 93,0 milijarde eura u 2025.
Europska komisija
procjenjuje da je za Hrvatsku 3,3 milijarde eura godišnje ukupan administrativni trošak propisa. To je novac koji građani RH godišnje gube samo zbog birokracije. Prema procjeni iste komisije,
smanjenje tog tereta za 25 posto rezultiralo bi podizanjem BDP-a za 1,4 do 1,8 posto, za Hrvatsku bi to značilo 1,3 do 1,7 milijardi eura godišnje više u džepovima građana i u gospodarstvu.
Ako bismo od izgubljene vrijednosti oduzeli deregulaciju koju je vlada sama
identificirala u svome planu 2024-2025. (103 mjere) i čiji je učinak
procijenila na 364 milijuna eura te dodali UGP-ovu procjenu štete uvođenja baznih cijena, dobivamo da izgubljena potencijalna vrijednost iznosi otprilike između 1,3 i 2,6 milijardi eura ili 1,4 do 2,8 posto hrvatskog BDP-a.
To je između 330 i 670 eura po stanovniku svake godine. Toliko nas košta prekomjerna birokracija i regulacija gospodarstva.
Najjači argument protivBranitelj pravilnika ne bi tvrdio da su troškovi nula. Rekao bi nešto ozbiljnije.
Hrvatska ima stvaran problem s cijenama. HNB je
utvrdio da se hrana u Hrvatskoj poskupljuje brže nego u ostatku eurozone. Hrvatska se ističe po tome koliko se brzo i lako veći troškovi prelijevaju na kupce. Kad tržište slabo disciplinira cijene, informacija je najblaža moguća intervencija. Mnogo je bolja od zamrzavanja.
Transparentnost je tržišno načelo. Tržište radi dobro kad kupci znaju cijene. Strojno čitljivi cjenici omogućuju aplikacije za usporedbu cijena, a te aplikacije pojačavaju konkurenciju. Liberal bi to trebao pozdraviti, a ne napadati.
Trošak po firmi je malen. 91 milijun podijeljen na 86.000 poduzeća daje prosječno oko 1.060 eura u prvoj godini. Uz to, obveza je već dvaput odgođena, savjetovanje je provedeno, a inspekcija će u početku samo upozoravati.
Prva dva argumenta imaju težinu i ovaj ih tekst ne odbacuje. Ali iz njih slijedi drugačija politika od ove.
Ako je cilj usporedba cijena u trgovini hranom, cjenici velikih lanaca to rješavaju. Obveza se odnosila samo na njih od 2025. Proširivanje na svakog frizera i autoservis ne pojačava konkurenciju među supermarketima. Samo dodaje trošak onima koji ionako nemaju tržišnu moć.
Prosjek od 1.060 eura skriva ono najvažnije: teret je 23 puta teži za najmanje. Mjera koja troškovno pogoduje velikima nije pro-konkurentska, čak i kad se tako predstavlja.
Najzad, to što inspekcija neće odmah kažnjavati nije odgovor na pravnu nesigurnost. To je njezino priznanje. Ako propis ne može biti proveden od dana kad stupa na snagu, onda nije trebao stupiti na snagu tog dana.
Što od Fokusovog prijedloga ima smislaFokus predlaže tri stvari. Vrijedi ih ocijeniti jednu po jednu, neovisno o tome tko ih predlaže.
1. "Jedan novi propis, dva ukinuta." Dobar instinkt, slaba mjera.
Broj propisa nije isto što i njihov trošak. Jedan pravilnik o baznim cijenama stoji više od deset zastarjelih koje nitko ne primjenjuje. Pravilo bi trebalo brojati eure, a ne članke: svaki novi trošak za gospodarstvo mora biti pokriven ukidanjem barem dvostruko većeg postojećeg troška.
2. Bez nadogradnje europskih propisa. Ovo je najjači prijedlog. Kad Hrvatska ide dalje od direktive, mora javno objasniti zašto. Bazne cijene za sve usluge školski su primjer pravila koje nitko u Bruxellesu nije tražio.
3. Ukidanje Ministarstva gospodarstva. Politički je glasno, ali promašuje problem. Ovlasti bi prešle na neko drugo ministarstvo, a s njima i navike. Problem nije adresa nego metoda.
Hrvatskoj ne treba novi zakon da bi promijenila metodu. Već ima
Zakon o instrumentima politike boljih propisa. Trebalo bi ga početi shvaćati ozbiljno, uz nekoliko jednostavnih pravila:
- Nema obveze bez procjene troška. Ako ministarstvo ne zna koliko propis stoji, ne smije ga donijeti.
- Minimalni rok prilagodbe. Za svaku novu obvezu poduzetnicima barem tri do šest mjeseci od objave konačnog teksta.
- Test za male poduzetnike. Ako je mali poduzetnik relativno opterećen višestruko više od velikog, propis se mora prilagoditi ili ukinuti za male.
- Rok trajanja. Svaki propis nastao kao "iznimna mjera" automatski prestaje važiti nakon određenog vremena, osim ako ga Sabor izričito ne produlji.
Klasični liberal ne traži državu bez pravila. Traži pravila koja su opća, unaprijed poznata i stabilna, jer samo tada čovjek može planirati vlastiti život i posao. Pravilnik koji stupa na snagu dan nakon objave krši sva tri uvjeta, a država koja tako propisuje ne štiti potrošača od trgovca. Štiti sebe od vlastite odgovornosti, a račun šalje obojici.