Tvrdio je da se nakladnici i urednici ne boje države nego javnog mnijenja. Takav intelektualni kukavičluk, tvrdio je, pokazuje opće slabljenje zapadne liberalne tradicije.

George Orwell nije polagao puno nade da će slobodni mediji razotkriti laži totalitarista. Njegov esej "Sloboda tiska" bio je zamišljen kao predgovor Životinjskoj farmi, ali je objavljen tek 1972. Orwell je otkrio da je Ministarstvo informiranja Ujedinjenog Kraljevstva (MOI) (osnovano tijekom Drugog svjetskog rata) savjetovalo Orwellovog izdavača da ga ne objavi u Životinjskoj farmi jer bi to bilo "uvredljivo prema ruskim Sovjetima".

Orwellova je teza bila da su novinari, a ne vlada, glavni cenzori:

"Glavna opasnost za slobodu misli i govora u ovom trenutku nije izravno uplitanje Ministarstva ili bilo kojeg državnog tijela. Ako se izdavači i urednici trude da određene teme ne budu tiskane, to nije zato što se boje kaznenog progona, već zato što se boje javnog mnijenja. U ovoj je zemlji intelektualni kukavičluk najgori neprijatelj s kojim se pisac ili novinar mora suočiti."

Današnji kukavički novinari potisnuli su priče o laptopu Huntera Bidena, sumnjama u učinkovitost maski i zaključavanja, sigurnosnim pitanjima o cjepivu protiv kovida, zabrinutosti da cjepiva nisu spriječila prijenos, pitanjima o politici SAD-a u Ukrajini i izazovima ortodoksiji globalnog zatopljenja.

Dok je Bidenova administracija zavrtala ruke kompanijama društvenih medija da cenzuriraju obične ljude, nije morala cenzurirati novinare. Orwell je napisao: "Nepopularne ideje mogu se prešutjeti, a nezgodne činjenice zatamniti, bez potrebe za bilo kakvom službenom zabranom."

On je objasnio: "U bilo kojem trenutku postoji ortodoksija, skup ideja za koje se pretpostavlja da će ih svi ljudi ispravnog razmišljanja prihvatiti bez pitanja. Nije baš zabranjeno reći ovo, ono ili ono, ali se to 'ne smije' reći... Svatko tko osporava prevladavajuću ortodoksiju biva ušutkan s iznenađujućom učinkovitošću. Istinski nemoderno mišljenje gotovo se nikad ne čuje pošteno, ni u popularnom tisku ni u stručnim časopisima."

U sljedećem paragrafu Orwell je oslikao portret našeg vremena kroz ono što je nazivao "sovjetskom Rusijom":

"U ovom trenutku ono što prevladavajuća ortodoksija zahtijeva je nekritičko divljenje sovjetskoj Rusiji. Svi to znaju, gotovo svi se ponašaju prema tome. Svaka ozbiljna kritika sovjetskog režima, svako otkrivanje činjenica koje bi sovjetska vlada radije zadržala skrivenima, ne može se ispitati. A ova nacionalna zavjera da se dodvori našem savezniku odvija se, zanimljivo, u pozadini istinske intelektualne tolerancije. Jer iako vam nije dopušteno kritizirati sovjetsku vladu, barem ste razumno slobodni kritizirati našu vlastitu."

Orwella nije iznenadilo "služništvo s kojim je veći dio engleske inteligencije progutao i ponavljao rusku propagandu", iako "nisu imali izravan pritisak da krivotvore svoja mišljenja".

Moć velike farmaceutske industrije već je bila problem prije gotovo osamdeset godina. Orwell je primijetio: "Notorno je da se o određenim temama ne može raspravljati zbog 'stečenih interesa'. Najpoznatiji slučaj je reketiranje patentnih lijekova."

Unatoč dizanju uzbune, Orwell dodaje kvalifikativ svojoj podršci slobodi govora:

"Ako intelektualna sloboda, koja je nedvojbeno bila jedno od obilježja zapadne civilizacije, uopće nešto znači, to znači da svatko ima pravo govoriti i tiskati ono za što vjeruje da je istina, pod uvjetom da to što govore i tiskaju ne čini ostatku zajednice neku ozbiljnu i mjerljivu štetu."

Danas, naravno, Google i drugi koriste štetu kvalifikatoru zajednice za cenzuriranje legitimnih razlika u mišljenjima.

Kao što je Hayek upozorio u "Putu u ropstvo", Orwell je također upozorio: "Samo, ili uglavnom, književna i znanstvena inteligencija, upravo oni ljudi koji bi trebali biti čuvari slobode, počinju je prezirati, kako u teoriji tako i u praksi."

Danas autoritarci tvrde da brane demokraciju, ali to čine neliberalnim sredstvima. Orwell je promatrao te taktike i izvijestio o "rasprostranjenoj tendenciji da se tvrdi da se demokracija može obraniti samo totalitarnim metodama. Ako netko voli demokraciju, glasi argument, mora slomiti njezine neprijatelje ne birajući sredstva."

Među neprijateljima koje je trebalo slomiti bili su "oni koji je ‘objektivno’ ugrožavaju širenjem pogrešnih doktrina." Današnji cenzori također koriste ovaj argument - tzv. "dezinformacije".

Još gore, Orwell objašnjava kako su intelektualci opravdavali Staljinove čistke tvrdeći da su "heretička mišljenja žrtava ... 'objektivno' naštetila režimu, pa je stoga bilo sasvim ispravno ne samo masakrirati ih, već i diskreditirati ih lažnim optužbama."

Orwell je uočio rast entuzijazma za staljinističku Rusiju i tvrdio je da je to "samo simptom općeg slabljenja zapadne liberalne tradicije". Upozorio je: "Ako potičete totalitarne metode, moglo bi doći vrijeme kada će se koristiti protiv vas umjesto za vas."

Može li zapadna civilizacija preživjeti neliberalizam koji je Orwell uočio? Orwell je sumnjao:

"Intelektualna sloboda je duboko ukorijenjena tradicija bez koje bi naša karakteristična zapadna kultura mogla postojati samo dvojbeno. Od te tradicije vidno se okreću mnogi naši intelektualci. Oni su prihvatili načelo da knjigu treba objaviti ili potisnuti, hvaliti ili osuđivati, ne prema njezinim zaslugama, već prema političkoj podobnosti. A drugi koji zapravo ne zastupaju ovo stajalište pristaju na to iz čistog kukavičluka."

Zatim je napisao: "Ako sloboda uopće nešto znači, to znači pravo da se ljudima kaže ono što ne žele čuti." Danas nam novinari i intelektualci govore da sloboda izražavanja nije bitna; umjesto da bude uvjet za napredak civilizacije, sloboda izražavanja je prijetnja "demokraciji". Takvim uvjerenjima, upozorio bi Orwell, stvaramo vlastitu distopiju.

Izvor: Američki institut za ekonomska istraživanja (AIER), autor: Barry Brownstein