Mill je proslavljeni engleski filozof koji je bio šampion obrane nekih osobnih sloboda. Ali nije bio dosljedan...

Engleski filozof i ekonomski teoretičar John Stuart Mill je jedan od najvećih mislioca 19. stoljeća. Njegovo najpoznatije djelo "On Liberty" i danas stoji kao simbol u prostorijama britanske stranke Liberalni demokrati. Mill, poznat kao "šampion razuma", svojim je radom ostavio dubok utjecaj na društvo i politiku zapadnog svijeta ponajviše u 20. stoljeću. Zbog njegovih različitih zalaganja, danas ga podjednako cijene i liberali i socijaldemokrati.

Pa ipak, usprkos njegovom utjecaju, Ludwig von Mises ga je 1927. godine u knjizi "Liberalizam" ovako opisao:

"John Stuart Mill bio je podražavatelj klasičnog liberalizma i, osobito u kasnijim godinama, previše pod utjecajem svoje supruge, pun neostvarivih obećanja. Skliznuo je lagano u socijalizam i postao začetnik zbunjujuće mješavine liberalnih i socijalističkih ideja koje su dovele do propadanja starog engleskog liberalizma i potkopavanja životnog standarda stanovnika Engleske.

Bez temeljitog proučavanja Milla nemoguće je razumjeti događanja tijekom posljednje dvije generacije. Jer Mill je bio veliki zagovornik socijalizma. On je s pažnjom i ljubavlju elaborirao sve argumente koji se danas koriste u korist socijalizma. U usporedbi s Millom svi ostali socijalistički autori - čak i Marx, Engels i Lassalle - gotovo su beznačajni."

Mises je, po običaju, okrutan i provokativan, što je dosljedno s njegovim naukom i teorijom liberalizma. Ali da bismo do kraja razumjeli njegovu kritiku Milla, moramo uzeti nekoliko stvari u obzir.

Prvo, Mises je imao vrlo slično mišljenje o svakom liberalnom filozofu u povijesti koji nije prihvatio institut vlasništva kao jedan od temeljnih stupova slobode. On je dobro shvaćao da Millovo učenje (koje ću malo niže u tekstu temeljitije obraditi) nije socijalizam, ali je također vidio ono što velika većina njegovih suvremenika nije mogla vidjeti: da svaka filozofija koja ne obuhvaća čvrstu zaštitu slobode upravljanja privatnom imovinom nužno vodi k socijalizmu.

Mises je ispravno primijetio Millovo "krivudanje" jer Mill je mijenjao mišljenja ovisno o periodu i bio je podložan raznim vanjskim utjecajima. Iako je sasvim normalno da čovjek uči kroz život i da neke stavove mijenja ili ih nadograđuje kako stječe iskustvo, Mill je pokazao veliku dozu nedosljednosti u vlastitim tezama.

Kod Misesa se to nije dogodilo, on je od početka svoga znanstvenog rada bio beskompromisni branitelj politika slobodnog tržišta i neintervencionizma te je vlastite teze kroz svaki sljedeći rad samo nadograđivao. Mill je, s druge strane, čak i svoje najpoznatije djelo "On Liberty" (O slobodi) objavio u dva različita izdanja jer je kasnije promijenio mišljenja o temeljnim postulatima u ekonomiji.

Utemeljitelj komunizma Karl Marx, koji je bio Millov suvremenik, također nije volio Milla, ali iz suprotnih razloga od Misesa. Marx je kritizirao Millovu obranu individualnih sloboda jer je smatrao da one neizbježno vode do privatnog vlasništva. Dakle, i Marx je shvaćao da individualizam i zaštita osobnih sloboda ne idu bez zaštite privatnog vlasništva, samo Mill u to nije bio siguran.

Mill je bio šampion borbe za individualnost u nekim područjima, npr. u slobodi govora, slobodi ukusa (tako je nazivao slobodu izbora) i po tim pitanjima je apsolutno shvaćao potrebu ograničavanja djelovanja države prema osobnim slobodama. Ali kod ekonomskih pitanja nije mogao držati se istih principa. Pa je postavio (po Misesu pogrešne) premise da radnik i kapitalist (poslodavac) nemaju zajednički interes i da ga nikako ne mogu ni imati. To je bila logična podloga za zahtjeve prema državi da se umiješa u njihov dobrovoljni odnos kako bi zaštitila "interese slabije strane" (radnika) od interesa "jače strane" (poslodavca).

To je savršeni argument za socijalizam i sve kasnije socijalističke zahtjeve, što je Mises odlično primijetio i zbog toga ga je opisao kao maltene najvećeg socijalista. Mises je zapravo predvidio budućnost jer tko bi 1927. godine, kad je njegov "Liberalizam" objavljen, uopće pomislio da će upravo Millovo učenje dovesti do kasnijeg širenja ovlasti države i bezbroj regulacija u ekonomiji? Nitko to nije mogao tada predvidjeti osim Misesa.

Misesova stroga dosljednost klasičnim principima bila je ujedno i možda njegova najveća boljka jer ga je činila isključivim. On je vidio Millove nedostatke u njegovoj nemogućnosti da do kraja prihvati i da se osloni na tržišne zakone u ekonomskim odnosima koji se temelje na nedodirljivosti privatnog vlasništva, i oni su ga "boli u oči", toliko da je zbog tih neslaganja potpuno odbacio sve ostale Millove teorije s kojima se u barem 90 posto slučajeva savršeno slagao. Mises je jednostavno rekao: "Ah, ti ne razumiješ ekonomiju, ne prihvaćaš privatno vlasništvo kao temelj slobode - ti si socijalist. Ćao!". Za razliku od njega, mnogi drugi klasični liberali 20. stoljeća uzeli su od Milla ono što je vrijedilo i njegove prijedloge implementirali u svoju suvremenost.

Na primjer, Milton Friedman je u svome eseju "Uloga države u obrazovanju" objavljenom sredinom 1950-ih pisao o vaučerima u školstvu, odnosno iznio je prijedlog boljeg školskog sustava koji bi se temeljio na individualnoj slobodi izbora, ali bi bio financiran javnim novcem tako da temeljno obrazovanje bude kvalitetnije i jednako dostupno svakom djetetu. Mnoge države diljem svijeta prihvatile su i primijenile njegove prijedloge i Friedman je za to pokupio slavu, ali manje je poznato da je on samo obradio ideju Johna Stuarta Milla.

Mill je prvi pisao o vaučeriziranju školstva. On je, naime, bio veliki zagovornik javnog financiranja obrazovanja, što je za 19. stoljeće bila ipak prenapredna ideja. Jednakost prilika njemu je bila prioritet. Međutim, u isto vrijeme Mill nije vjerovao da bi državne škole mogle pružiti kvalitetnu uslugu kao što to čini privatni sektor zbog sustava tržišne konkurentnosti. Stoga je tražio način kako da obrazovanje bude financirano državnim novcem, ali da uslugu obrazovanja daje privatni sektor i da se zadrži konkurentnost. Tako je nastala ideja o kuponskom obrazovanju iliti vaučerizaciji. Stotinu godina kasnije Friedman je tu ideju samo reciklirao i prilagodio je 20. stoljeću.

To je samo jedna od Millovih odličnih i turboliberalnih ideja koje su pomogle napretku društva i pomažu dan-danas. Kad pričamo o Millu, ne mogu izbjeći njegovu fenomenalnu obranu slobode govora koja je danas, u vrijeme kad se sa svih strana prijeti cenzurom tzv. "govora mržnje" i drugih opasnih stavova, aktualnija nego ikada. Ovako je pisao u djelu "O slobodi":

"Kad bi cijelo čovječanstvo imalo isto mišljenje, a samo jedna osoba mislila suprotno, čovječanstvo ne bi imalo ništa više prava ušutkati tu jednu osobu, nego što bi imala ona, kad bi dobila moć, da ušutka cijelo čovječanstvo."

Za njega nije postojalo opravdanje za ograničenje slobode govora osim jednoga, a to je opravdanje vrijedilo za ograničavanje svake osobne slobode: nanošenje štete drugome. "Država ima razloga intervenirati samo u slučaju kad nekim djelovanjem osoba nanosi štetu drugima...Nanošenje štete samome sebi nije dovoljno dobro opravdanje za intervenciju."

Mill je, dakle, branio pravo pojedinca da radi i stvari koje su možda za njega štetne, dok god ne čini štetu drugima. To je princip slobode koji je usvojen i kasnije, a pokušavamo ga obraniti i dan-danas od raznih etatista koji žele da nas država spasi od nas samih.

Ali, nažalost, već sam spomenuo da Mill nije bio sasvim dosljedan u liberalnim principima. Pa tako nije vjerovao u jednakost i liberalnu demokraciju. Iako je bio veliki pobornik za to da žene dobiju pravo glasa (dijelom i zato što je njegova supruga bila feministica), smatrao je da ne smije glas svakog građanina vrijediti jednako. Po njemu, glas obrazovanijih treba vrijediti više nego glas slabije obrazovanih, a najmanje bi vrijedio glas neobrazovanih osoba.

Još jedno njegovo "lutanje" bilo je to što je opravdavao kolonijalizam. Vjerovao je da Britanci, kao najrazvijeniji narod, imaju dužnost intervenirati u "svijetu divljaka" (kako je nazivao kolonije) i "pomoći im" u razvoju. Da, pod "pomoć" je mislio u smislu doći s vojskom i silom ih okupirati, a onda "preodgajati". To nije nimalo cool, to nije nimalo liberalno i to je jedan od razloga zašto su Milla kasnije mnogi teoretičari kritizirali kao samo djelomičnog liberala koji je potpao pod mnoge loše utjecaje svoga vremena.

Njegov stav prema tadašnjim britanskim kolonijama dao je, međutim, podlogu nekim filozofima 20. stoljeća da brane vojni intervencionizam Amerike u svijetu u drugoj polovini 20. stoljeća i "svrgavanje režima" na Bliskom istoku i u Africi u 21. stoljeću. Mill je nažalost otvorio vrata liberalizma za mnoge antiliberalne stvari koje klasični liberali ne bi prihvatili ni u snu. Većina mu je to oprostila, ali Mises nije. Ako sve to uzmemo u obzir, potpuno je jasan citat iz Misesove knjige s početka ovog članka.

Ipak, i Mill i Mises bili su veliki teoretičari svojih vremena i obojica zaslužuju svoje mjesto u povijesti i teoriji. Usprkos svojoj nedosljednosti i vrludanju, Millova ostavština je i danas itekako vrijedna. Ako ništa drugo, pomaže nam shvatiti kako i kad je došlo do raskola među liberalima i do današnjih zbunjujućih situacija kad neki smatraju liberalizam ljevicom bliskom socijalizmu, a drugi antitezom socijalizma. To je djelo Johna Stuarta Milla, ali nisam siguran da bi on bio ponosan kad bi danas vidio što se zbog toga događa.