Odlomak iz knjige "Kritika intervencionizma" (1929)

Nazivi su nebitni; ono što je bitno je sadržaj. Pojam "socijalni" ili "društveni liberalizam" zvuči čudno budući da se socijalizam i liberalizam međusobno isključuju. Ali navikli smo na takvu terminologiju. Na primjer, socijalizam i demokracija nepomirljivi su u konačnoj analizi, no ipak postoji u teoriji stari koncept "socijalističke demokracije", koji je contradictio in adjecto.

Ako danas škola Brentano, koja je usvojila sindikalizam, i neki "umjereni" etatisti označavaju svoj pokret kao "socijalni liberalizam", ne treba podići terminološki prigovor. Ali moramo se usprotiviti - ne iz političkih razloga, već u interesu znanstvenih i logičkih misli - što ovaj pojam pokušava povezati liberalizam i socijalizam. To dopušta nazivanje "liberalnim" onoga što je suprotno svemu što povijest i društvena znanost definiraju kao liberalno.

Činjenica da i u Velikoj Britaniji, kolijevci liberalizma, ova semantička zbunjenost također postoji ne može nam biti izgovor da se pridružimo praksi. Njemački ekonomist Heinrich Herkner ("Sozialpolitischer Liberalismus", 1925) je u pravu primijetivši da svetost privatnog vlasništva nije dogmatski usidreni cilj liberalizma, nego sredstvo za postizanje krajnjih ciljeva. On griješi, međutim, kada kaže da je to "samo privremeno".

Na kraju krajeva, krajnji ciljevi liberalizma i socijalizma su u suglasju. Ideologije se razlikuju upravo u tome što liberalizam gleda na privatno vlasništvo u sredstvima proizvodnje kao najprikladnije sredstvo za postizanje cilja dok socijalizam gleda na javnu imovinu kao najprikladnije sredstvo.

Ova razlika u dvama programima, i to samo ona, odgovara povijesti misli tijekom 19. stoljeća. Njihovi drugačiji stavovi o problemu imovine u proizvodnji razdvajaju liberalizam od socijalizma. Zbunjujuće je to predstavljati na bilo koji drugi način.

Socijalizam je, prema Herkneru, "ekonomski sustav u kojem društvo organizirano u državi izravno preuzima odgovornost za postojanje svih svojih članova. Kao ekonomski sustav zasnovan na zadovoljavanju nacionalne potrebe, a ne stvaranju profita, cijelu proizvodnju i distribucijski proces predaje u ruke javne vlasti, zamijenivši privatnu imovinu u proizvodnim sredstvima".

Njegova definicija nije precizna, ali je jasna. Herkner tada nastavlja: "Ako se taj sustav može ostvariti liberalnim sredstvima, bez sile i kršenja zakona, i ako to ne bi moglo samo poboljšati materijalne uvjete ljudi, nego i osigurati veću mjeru individualnih sloboda, onda se protiv njega ne bi mogao podnijeti prigovor s liberalnog gledišta."

Dakle, kada parlament raspravlja pitanje nacionalizacije, liberali, prema Herkneru, mogli bi glasovati za takvu odluku ako se ona provede "bez prisile i kršenja zakona" i ako ona po njihovom mišljenju može donijeti materijalnu dobit društvu.

Čini se da Herkner vjeruje da je stariji liberalizam zagovarao privatno vlasništvo samo zbog sebe, a ne zbog društvenih posljedica. Kao Wiese i Zwiedineck, on pogrešno interpretira i stariji i moderni liberalizam. Prema Herkneru, "Dok je stariji liberalizam smatrao privatno vlasništvo kao prirodnu zakonsku instituciju čija je zaštita osim one individualne slobode bila prva dužnost države, suvremeni liberalizam naglašava sve više snažno društveni faktor u imovini...Privatno vlasništvo se više ne brani individualističkim razlozima, nego razmatranjima društvene i ekonomske podobnosti." Suvremeni liberalizam, također, zagovara privatnu imovinu na temelju "društvene prikladnosti".

Ne možemo si ovdje uzeti zadatak ispitati kako su neliberalne teorije branile prirodni zakon koji je trebao obraniti privatnu imovinu kao prirodni fenomen. Ali, trebalo bi biti poznato da su stariji liberali utilitaristi (često ih zbog toga kritiziraju) i da je po njima bilo samo po sebi razumljivo da ne može nijedna društvena institucija i nijedna etička vlada zagovarati ništa sama za sebe ili iz razloga od posebnog interesa, već se može braniti samo na temelju društvene prikladnosti. To ne znači da se liberalizam kreće prema socijalizmu ako moderni liberalizam zahtijeva privatno vlasništvo u proizvodnim sredstvima zbog svoje društvene korisnosti, i to ne radi sebe niti zbog interesa vlasnika.

"Privatna imovina i baština", nastavlja Herkner, "dovodi do povećanja neiskorištenog dohotka. Liberalizam suosjeća s naporima socijalista da se suprotstave tom neutemeljenom dohotku u interesu pravde i ravnopravnosti prilika za sve članove društva."

Činjenica da "neutemeljeni" dohodak potječe iz privatne imovine je očita kao što siromaštvo (poverty) dolazi od riječi pauvreté. Zapravo, "neutemeljeni" dohodak dolazi od kontrole nad sredstvima proizvodnje. Tko se suprotstavlja "neutemeljenim" prihodima, mora se suprotstaviti privatnoj imovini u sredstvima za proizvodnju. Prema tome, liberalizam ne smije ići u takve pothvate. Ako ipak to učini, više nije liberalizam.

Što je, prema Herknerovom mišljenju, liberalizam? Njegov odgovor je ovo:

"Liberalizam je svjetonazor, vrsta religije, vjere. To je vjera u prirodno dostojanstvo i dobrotu čovjeka, u njegovu sudbinu, u njegove sposobnosti da raste kroz svoje moći iz prirodnog razloga i slobode, pobjede pravde i istine. Bez slobode nema istine. Bez istine ne može biti trijumfa pravde, napretka, a napredak znači da su kasnije faze uvijek poželjnije od prethodnih faza. Kao što sunčevo svjetlo i kisik znače organski život, razum i sloboda znače intelektualni razvoj. Niti pojedinci, klase, narodi, niti rase ne smiju biti smatrani pukim sredstvima za svrhe drugih pojedinaca, klase, nacije ili rase."

To je sve vrlo lijepo i plemenito, ali nažalost toliko općenito i nejasno da se može odnositi još i na socijalizam, sindikalizam i anarhizam. Njegova definicija liberalizma nema presudni sastojak, naime, a to je društveni poredak koji je izgrađen na privatnoj imovini u sredstvima proizvodnje.

Ne može nas iznenaditi što se s takvim neznanjem o liberalizmu Herkner također uspio pretplatiti na gotovo sve zablude koje dolaze u modu. Među ostalima: "Za razliku od starijeg liberalizma koji je usmjeren uglavnom na uklanjanje ograničenja i ometanja, moderni liberalizam [odnosno socijalni liberalizam] ima pozitivan, konstruktivan program."

Da je Herkner otkrio privatnu imovinu u sredstvima proizvodnje kao temeljni sastojak liberalizma, bilo bi mu poznato da liberalni program nije ništa manje pozitivan i konstruktivan nego bilo koji drugi. To je mentalitet službene dužnosti - koji je, prema školi Brentano, bio "najzvučnija ideja Organizacije za društvena pitanja" - i koji smatra konstruktivnom i pozitivnom samo onu ideologiju koja zahtijeva veći broj političkih ureda, dužnosnika, birokrata...A onaj tko nastoji smanjiti broj državnih posrednika automatski se etiketira kao "negativni mislilac" ili "neprijatelj države".

I Herkner i Wiese izričito naglašavaju da liberalizam nema veze s kapitalizmom. Passow je pokušao pokazati da su "kapitalizam", "kapitalistički ekonomski poredak" i slično "dvosmisleni pojmovi", politički slogani koji se, uz samo nekoliko izuzetaka, objektivno ne mogu klasificirati i razumjeti kao činjenice ekonomskog života. Umjesto toga, oni ih jesu koristili kad bi kritizirali, optuživali ​​i osuđivali pojave koje su više ili manje pogrešne.

Ako se zauzme takva pozicija, jasno je da onaj tko cijeni liberalizam, bez obzira na to kako ga definira, traži da se zaštiti od etiketa koje se smatraju pogrdnim, klevetničkim i uvredljivim (npr. kapitalist). Međutim, ako se slažemo s Passowovim promatranjem većine autora koji su izrazu "kapitalizam" dali određeno značenje, njegovu ulogu u razvoju i širenju većih poduzeća, onda moramo priznati da su liberalizam i kapitalizam usko povezani. Jer realno, liberalizam je taj koji je stvorio ideološke uvjete koji su izazvali modernu veliku industrijsku proizvodnju. Ako bismo trebali upotrijebiti pojam kapitalizam kako bismo utvrdili ekonomsku metodu koja organizira gospodarsku aktivnost prema izračunu kapitala, opet ćemo doći do istog zaključka.

Ali bez obzira kako definirali kapitalizam, razvoj kapitalističkih metoda proizvodnje bio je moguć samo unutar okvira društvenog poretka izgrađenog na privatnoj imovini u sredstvima proizvodnje. Stoga se ne možemo složiti s Wieseovom tvrdnjom da je bit liberalizma bio zasjenjen "njegovom povijesnom slučajnošću da se preklapa s kapitalizmom."

Ono što čini da kapitalizam izgleda "neprirodno", prema Wieseu, jest "njegova neosjetljivost prema patnji, brutalna borba za porobljavanjem ljudi."

Ti izrazi dolaze iz starog registra socijalističkih pritužbi na zla kapitalizma. Oni otkrivaju pogrešno tumačenje prirode i supstance društvenog poretka koji se temelji na privatnom vlasništvu. Ako, u kapitalističkom društvu, kupac nastoji kupiti neko gospodarsko dobro gdje god je to najmanje skupo, bez obzira na druga razmatranja, on ne djeluje kao netko "neosjetljiv prema patnji". Ako se određeno poduzeće uspješno natječe s poduzećem koje radi manje ekonomski uspješno, to nije "brutalna borba za porobljavanje ljudi". Postupak u ovome slučaju nije nepoželjan ili "rast" kapitalizma, i neželjenog liberalizma. Baš naprotiv! Što je kompeticija jača, to bolje služi svojoj društvenoj funkciji za poboljšanje gospodarstva i dobrobiti građana.

Da je vozač zaprežnog vozila zamijenjen željeznicom, tkalac mehaničkim strojem, obučar tvornicom cipela, dogodilo se zahvaljujući liberalizmu. I kada su male brodovlasnike s plovilima zamijenjenili veliki brodovi, kada je nekoliko desetaka mesara zamijenjeno klaonicom, nekoliko stotina trgovaca robnom kućom, to nije "porobljavanje bližnjih".

Dakle, slika onoga što žele stvoriti uopće nije potpuna, čak i ako gledamo isključivo na britansko društvo u zenitu kapitalizma dok je liberalizam bio vodeći put. Danas je popularno kriviti kapitalizam za sve što se nekome ne sviđa. Doista, tko je još uvijek svjestan onoga što bi izgubio da nema "kapitalizma"? Kada veliki snovi ne uspiju, kapitalizam se odmah tereti. To može biti pametna ideja za stranačku politiku, ali u znanstvenoj raspravi se treba izbjegavati.