Ima jedna zanimljiva politička priča iz ne tako davne hrvatske političke povijesti kojoj mediji i javnost nikad nisu dali dovoljno pažnje, još nije ispričana, a baca novo svjetlo na neke bitne pojedince. Na primjer, činjenica da je Vlado Gotovac prozvao i žestoko kritizirao Antu Markovića, tadašnjeg predsjednika Izvršnog vijeća (vlade) SFRJ, na osnivačkoj skupštini HSLS-a u svibnju 1989. godine.

U zadnje vrijeme često možemo vidjeti i čuti kako se na Gotovca pozivaju političari na hrvatskoj (ili jugoslavenskoj) ljevici, uglavnom dok izražavaju gnušanje prema ponašanju desnice. Promatrajući to, netko bi mogao pomisliti da su oni nasljednici Gotovčevog djela, njegovih ideja i političkih nastojanja. Zato će možda biti novost za dobar dio javnosti saznanje koliko je Gotovac prezirao bivšu državu, njen autoritarni socioekonomski sustav i koliko je težio osamostaljenju Hrvatske.

Marković i reforme

Ante Marković je stupio na funkciju predsjednika jugoslavenske vlade u ožujku 1989. godine kad je država bila u jako teškoj ekonomskoj i financijskoj krizi. Običnim građanima najveće je probleme donosila hiperinflacija koja je iz dana u dan ubrzavala, što znači da su plaće konstantno "kasnile" za rastom cijena i to je bilo prilično frustrirajuće. Ta je inflacija uzrokovana desetljećima ranije, neodgovornom fiskalnom i ekonomskom politikom Jugoslavije još za vrijeme Tita, koja se oslanjala na konstantno zaduživanje bez realnog plana kako će dugove jednom vratiti.

Kad je došlo vrijeme za vraćanje duga, početkom 1980-ih, država nije mogla otplatiti ni prvu ratu. Da bi vraćala rate duga, počela je bjesomučno tiskati dinar, što je dovelo do pada vrijednosti valute i rasta cijena. Pokušaji kontrole cijena uzrokovali su nestašice, a godinama su sasvim normalne bile i redovne redukcije struje ili racionalizacija goriva za vozila.

U takvoj situaciji na scenu stupa Marković, ekonomist novog kova koji nije bio dogmatski ograničen marksističkim idealima, već je bio spreman napraviti velike ideološke kompromise s ciljem očuvanja jugoslavenske ekonomije i države. Marković je, naime, vjerovao da problemi nacionalizma između pojedinih republika proizlaze isključivo iz ekonomske krize. Ako stabilizira ekonomiju, spasit će Jugoslaviju.

Krajem 1989. pred Saveznu skupštinu je donio niz drastičnih mjera za koje je i sam priznao da će, u početnoj fazi, biti bolne i dovesti do značajnog otpuštanja radnika, ali su bile nužne za zaustavljanje hiperinflacije i normalizaciju stanja. Predložio je, a skupština usvojila, otvaranje tržišta novca, kapitala i radne snage, provedbu deregulacije te liberalizaciju oko 90 posto uvoza. Carine na uvoz, koje su dotad iznosile 60 do 100 posto, odjednom su ukinute ili svedene na mizernu razinu. Osim toga, pokrenuo je postupnu privatizaciju i odustanak o društvenog vlasništva, što je značilo de facto odbacivanje socijalizma koji je bio ustavni, temeljni dio, pa čak i u nazivu SFRJ.

Njegove su mjere u svijetu bile dosta popularne u to vrijeme, današnjim rječnikom ljevičari i desničari bi ga trebali zvati "neoliberal" jer to što je on u Jugoslaviji napravio bilo je doslovno kao da sluša savjete Miltona Friedmana. Za taj je plan Marković dobio i zeleno svjetlo Međunarodnog monetarnog fonda koji je za tu svrhu odobrio Jugoslaviji novi kredit.

Markovićeve mjere su dale iznenađujuće brze rezultate. Već početkom 1990. inflacija je drastično srezana i jugoslavenski dinar se ubrzo stabilizirao na razini 1:7 u odnosu na tada najčvršću valutu kojom se već naveliko trgovalo na crno u Jugoslaviji, njemačku marku. To je utjecalo i na radničke plaće koje su odjednom vrijedile dvostruko više nego prije, a nestašice u trgovinama su postale stvar prošlosti.

Na valu osjetnog poboljšanja života prosječnih Jugoslavena, Marković je planirao spasiti Jugoslaviju od propasti koja je bila sve očitija zbog međunacionalnih podjela među republikama. Vjerovao je u demokraciju i višestranačje, znao je da je socijalizam stvar prošlosti i na tim temeljima je osnovao novu stranku za spas Jugoslavije - Savez reformskih snaga Jugoslavije.

Iako je osuđivao "dogmatske komuniste", među njegovim pobornicima često jesu bili komunisti koji su u njemu vidjeli novog Tita, budućeg velikog vođu (o tome pročitajte više u radu Vladimira Filipovića, profesora na Sveučilištu Libertas, objavljenog 2020. u znanstvenom časopisu Politička misao). Nije posve jasno je li i sam Marković sebe vidio kao novog Tita, pogotovo zato što je osuđivao diktatorske manire Saveza komunista kojem je i sam pripadao, ali iz njegovih izjava toga vremena može se pretpostaviti da je vidio sebe kao spasitelja zajedničke države.

Markovićeva je stranka na prvim višestranačkim izborima doživjela debakl u svim jugoslavenskim republikama. Pokazalo se da je njegova fatalna greška bila to što je posve ignorirao težnje pojedinih naroda (poglavito Slovenaca i Hrvata) za samostalnošću, vjera u opstanak države koja je već bila mrtva. Nije vidio (ili nije htio vidjeti) da su čak i neki od njegovih najbližih suradnika u Vladi (npr. ministar obrane Veljko Kadijević) od početka radili sve da se država raspadne. Građanima Slovenije i Hrvatske izlazak iz Jugoslavije je bio glavni cilj iznad svih ekonomskih ciljeva, a u ostalim republikama građani nisu vidjeli njega, koji nije imao ratobornu retoriku, kao primjerenog vođu za period sukoba koji će uslijediti.

Vlado Gotovac o Jugoslaviji i Markoviću

HSLS (u početku se zvao Hrvatski socijalno-liberalni savez) je bila prva nekomunistička politička stranka osnovana u Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata. Na osnivačkoj skupštini HSLS-a govorio je i jedan od njenih osnivača, poznati hrvatski pjesnik i politički disident Vlado Gotovac. Skupština je održana u svibnju 1989. godine, dva mjeseca nakon što je Ante Marković preuzeo funkciju predsjednika vlade SFRJ, znači prije nego što su njegove reforme stupile na snagu.

Gotovac je u svome govoru jasno pokazao kakvu Hrvatsku želi vidjeti u budućnosti. To nije bila republika unutar Jugoslavije, barem ne onakve Jugoslavije kakva je tada bila.

"U ovom trenutku konkretne teme u tom programu predstavljaju pitanja s kojima se susrećemo na vrlo dramatičan način - pitanja Jugoslavije kao države, jugoslavenskih naroda kao naroda koji u uzajamnim odnosima pokušavaju razriješiti neposredne zadaće planetarnog i regionalnog preokreta u kojem sudjeluju. Koje su to zadaće?

Prije svega, to je zadaća da se u državnom i političkom životu svakog naroda slobodno izrazi njegova volja, preko izabranih narodnih zastupnika, volja koja će pokazati što, zapravo, svaki od tih naroda želi sa sobom učiniti. Hrvatski socijalno-liberalni savez stoji na stajalištu da je potrebno osigurati uvjete da se u punoj slobodi izabere zastupništvo našeg naroda – Sabor – koje će, po svom sastavu i po svojim idejama, predstavljati ono najživlje i najsposobnije za rad u ovom trenutku u Hrvatskoj...

...Sabor treba prvi put posve slobodno odlučiti o tome kakva će biti Hrvatska i njezin položaj medu europskim zemljama: što treba imati, kakvo će biti njezino lice, na čemu će se oblikovati, koji su to putovi, materijalni i duhovni, koji će Hrvatsku doista očuvati kao jedinstvenu i neponovljivu jedinicu europskog zajedništva raznolikosti, na koji način i kojim snagama ćemo to učiniti, tko će obaviti izbor, koje će biti njegove središnje točke na koje ćemo se oslanjati u svemu tome.

Hrvatski Sabor treba, ostajemo li još unutar Jugoslavije, od prvog trenutka jasno i razgovijetno postaviti uvjete pod kojima ćemo uopće nastaviti to sudjelovanje u jugoslavenskoj zajednici, s obzirom na činjenicu da je ona u ovom trenutku, prvo, podijeljena u dva velika prostora koji su prihvatili dva različita programa, dvije različite koncepcije. To je zapadna sfera u kojoj vlada povjerenje u parlamentarni sustav, osobne slobode, pravnu državu, civilno društvo, i istočni dio koji u ovom trenutku, u jednom neoboljševičkom konceptu, povezanom s ekstremnim nacionalizmom, vidi mogućnost za provođenje još jedne socijalističke reforme, koja bi ostala u dosadašnjim povijesnim okvirima.

Naravno da je to u cjelini neodrživa pozicija, ali se ona još uvijek može skupo platiti i mi doista već tu cijenu plaćamo. Iz te pozicije, iz njezine imanentne i neizbježne surovosti, iz njezine arogancije, iz njezine nesnošljivosti, proizlazi situacija na Kosovu, koja nas sve vuče natrag i degradira, ne samo simbolično nego i faktički, kroz uništavanje materijalnih dobara koja se tamo troše i propadaju, dobara koja svi mi dajemo, a upotrebljavaju se za represiju ili propadaju u protestima Albanaca neradom, njihovom opstrukcijom i odbijanjem suradnje s kvislinškim režimom. U uništavanju sudjeluju svi koji u ovom trenutku određuju sudbinu Kosova – bilo represijom, bilo otporom.

Taj dvostruki gubitak Jugoslaviju sada, kada je njezina privreda gotovo potpuno razorena, kada su njezine duhovne snage potpuno umrtvljene, kada su svi programi zapravo puke improvizacije, dovodi do ruba dviju katastrofa: katastrofe materijalne i katastrofe regionalnih, međunacionalnih ili nekih drugih sukoba – politički, ideološki, državno i nacionalno motiviranih…

S takvom perspektivom koja je pred nama, s djelomičnim ostvarivanjem njezinih kobnih mogućnosti, hrvatski Sabor mora prekinuti svaki odnos. On mora donijeti odluku da Hrvatska ni u kojem obliku neće sudjelovati ni materijalno ni moralno u događajima koji nas odvode sve dalje od Europe, u balkanske ponore, jer je to apsolutno suprotno onome što su sve stranke u Hrvatskoj prihvatile – bilo one na vlasti, bilo one u opoziciji. To je već sada izraz volje hrvatskog naroda i ta se volja mora poštivati!

Sabor mora, čim se prvi put sastane, donijeti odluku da obustavlja sve oblike pomoći koja bi se mogla na bilo koji način koristiti za represiju na Kosovu.

Istodobno se mora obustaviti pružanje materijalne pomoći institucijama i organizacijama koje nastoje zadržati boljševički poredak u Jugoslaviji.

Dalje: obustaviti svaki odnos s onim saveznim organizacijama koje pokazuju da svojim radom žele zadržati centralističko-unitarističko uređenje Jugoslavije. Bez takvih odluka, Hrvatska ne može samostalno donositi odluke o svom unutrašnjem poretku. Hrvatska sada ne raspolaže s vrijednostima koje stvara, ne donosi samostalno odluke o njima i tako iz dana u dan slabi, ne ispunjava svoj program s kojim je krenula u Europu, odnosno s kojim ovdje hoće obnoviti Europu. A to je naš program!

Hrvatski Sabor konačno mora, kao prvi uvjet za bilo kakvu raspravu, s bilo kim u Jugoslaviji, postaviti niz nacionalnih i ideološko-političkih uvjeta, jer samo ukoliko se ti uvjeti ispune, može se govoriti o slobodnom Saboru, o njegovim slobodnim odlukama."

Gotovac je, dakle, već tada dobro shvaćao da je Jugoslavija bila duboko podijeljena na dva dijela, dvije nepomirljive polutke - jednu koja teži Zapadu i zapadnim vrijednostima, i drugu koja teži još većem boljševizmu. Shvaćao je da je to dugoročno neodrživo i da se Hrvatska mora jasno odrediti kojem polu želi pripasti.

Zatim je prozvao tadašnjeg predsjednika Vlade SFRJ, Antu Markovića, kod kojeg je prepoznao ulogu samoprozvanog "spasitelja Jugoslavije" i novog Tita:

"Hrvatski socijalno-liberalni savez nikako se ne slaže s gospodinom Antom Markovićem koji tvrdi da nam je on darovao slobodu i da mi zato moramo paziti kako je koristimo, jer bi nam je, valjda, on mogao oduzeti?! Gospodin Ante Marković zaboravlja da se za ovu slobodu sedamdeset, osamdeset godina umiralo od Kolime do Stare Gradiške, da su jecaji onih koji su se suprotstavljali teroru, kojemu je i on desetljećima služio, da su jecaji tih ljudi još uvijek u zraku oko nas!

Gospodin Marković bi htio oduzeti vrijednost i dostojanstvo desecima i desecima milijuna ljudi koji su umirali vjerujući u pravu slobodu, u istinsku pravdu, u jedno društvo koje će svakom čovjeku doista dati pravo da bude ono što jest: slobodan, neponovljiv i neprocjenjivo vrijedan za sebe i za svakog oko sebe.

Ali upravo zbog takvih ljudi mi i možemo reći gospodinu Markoviću da niti je ova sloboda njegova, niti su ove novosti njegove! Privatni ton koji on uvodi u politiku, koji pomalo, ali sve više, sliči na firerovski koncept vlasti po kojem je sve što on radi i jedino moguće i jedino pravo, mi nećemo prihvatiti! On treba shvatiti da sada već postoji javnost, ne samo u Hrvatskoj, ali u Hrvatskoj svakako, koja više neće primati lekcije ni od kakvog vođe, ma kako se on zvao i ma kakva bila njegova uvjerenja!

Temeljni pogled na svijet Hrvatskog socijalno-liberalnog saveza isključuje takav ton i takve ljude. Isključuje ih tako da ne umanjuje slobodu, nego je štiti otkrivajući opasnu komičnost takvih ljudi! Jer uistinu je i opasno i komično vidjeti male ljude dok s isturenim vilicama dućeovski viču kako će hapsiti, kako će voditi, kako će stvarati događaje po svojoj volji, itd., itd. Stari je to ton! Njegovo vrijeme je završeno! Mogu oni još mahnuti repom, opasno mahnuti i kobno udariti, ali morat će shvatiti da je to zadnji udarac."

Zanimljivo je još nešto. Današnji ljevičari, koji se vole pozivati na Gotovca kad im to odgovara, odbijaju osuditi zločine koji su počinjeni u bivšoj državi, u ime bivše države, antifašizma i socijalizma. Na primjer Dalija Orešković, samoprozvana liberalka koja je miljama udaljena od bilo kakvog liberalizma, na pitanje može li osuditi totalitarni režim u Jugoslaviji odgovara kako je Jugoslavija bila dobra jer su njeni roditelji "mogli reći da su Hrvati i ići u crkvu". Gotovac, koji je u Jugoslaviji bio dvaput osuđen i zatočen samo zbog njegovih riječi koje se nisu svidjele režimu (a govorio je, usput, o načinu kako je režim dehumanizirao Hrvate predstavljajući ih kao zločince - zvuči poznato?), nije se libio osuditi jugoslavenski totalitarizam:

"Nas, s druge strane, raduje što medu komunistima postoje oni koji su prihvatili povijesne činjenice onakve kakve jesu, koji su spremni prihvatiti političku odgovornost za mijenu i za sve što ona zahtijeva od svakoga od nas. Raduje nas da medu njima postoje ljudi koji su spremni stati pred naš narod – još to nisu učinili, ali ja sam duboko uvjeren da hoće! – jer moraju to učiniti ako uistinu imaju osjećaj odgovornosti za povijest -i reći mu: Oprostite za sve što smo nepravedno, nečasno i surovo učinili! Ispričavajući vam se, istodobno obećavamo da ćemo u uvjetima pune slobode za svakoga od nas nastaviti raditi za tu slobodu, za dobro naroda kojem pripadamo – za Hrvatsku!

Tada, kada to učine, taj zadnji čin neizbježan u povijesnom polaganju računa, i mi ćemo moći mirno reći da s njima više nemamo nikakvih računa. Jer, mi nismo prošli ovaj put slobode da se osvećujemo, izvodimo pred sudove, mi smo sve učinili samo zato da doista promijenimo našu zajedničku sudbinu, sudbinu svih koji pristaju na slobodu svakoga od nas, pojedinačno i zajedno!"

Također, još jedna bitna stavka koja današnjim ljevičarima u Hrvatskoj nedostaje: Gotovac je komunizam tretirao u istom košu kao i nacizam:

"Mi smo bili svjedoci toga, bar mi stariji. Mi smo naučili da ne dopuštamo širenje šarlatanskog korova, da se smijemo činjenicama koje su zato doista smiješne, ali već trenutak kasnije postaju kobne, postaju tragične – i da taj smijeh zato bude otpor, pobuna. Fuhrer je bio smiješan sa svojim prvim govorima i postao je koban za cijelu Europu. Duce je bio komičan u svom trčkaranju, u svojim marševima i postao koban za cijelu Europu. Veliki mrki Sosa, dobrodušni dečko sovjetske Rusije, bio je koljač kakvog povijest ne pamti.

Ne smijemo više dopustiti da netko, zato što je smiješan ili glupav, vulgaran ili šarlatan, promakne našoj pažnji dok osvaja vlast! Poslušajmo jednog velikog i mudrog čovjeka koji je rekao: Korov se, čim se pojavi, čisti! – jer ako mu dopustimo da se samo malo proširi, više ga ne možemo očistiti. Postaje jači od nas! I mi u Hrvatskom socijalno-liberalnom savezu ne govorimo zato da bismo ljude zaveli, da bismo ih stranački vukli čas ovamo, čas onamo… da bismo odmah pobrali njihove simpatije, nego zato da razvijemo osjećaj slobode i snagu za njezinu obnovu."

Dvije različite vizije

Gotovac je bio među onima koji su sanjali hrvatsku državu, samostalnu i izvan Jugoslavije. Poput još nekih velikana iz hrvatske ranije povijesti (npr. Ante Starčevića, Ivana Mažuranića i Stjepana Radića) vjerovao je da narod prvo treba imati političku slobodu da bi pojedinac mogao stvarno biti slobodan.

I Gotovac i Marković bili su liberali (svaki na svoj način) i imali su najbolje namjere. Ali budući da su bili mirotvorci, to nije bilo njihovo vrijeme. Nacionalna mržnja među narodima bivše Jugoslavije već je otišla tako daleko da je ogromna većina tražila one političare koji će više biti "naši", a to je značilo ratoborniji huškači protiv "njih". Svejedno, Gotovac i Marković su imali suprotstavljene vizije o budućnosti Jugoslavije.

Je li današnja Hrvatska onakva kakvu je Gotovac sanjao? Vjerojatno ne posve, ali demokracija i slobodno društvo su procesi koji traju, nije to nešto što se odjednom može uvesti. Trebamo čitati Gotovca, njegove misli nam mogu biti vodilja za izgradnju još bolje, slobodnije i modernije Hrvatske.