Na temelju poznatih ekonomskih podataka o BDP-u po stanovniku i prosječnoj plaći pokušat ćemo doći do odgovora na pitanje iz naslova.

Raspad Jugoslavije je na više načina bio traumatičan događaj. Naravno, rat u Hrvatskoj i BiH je sigurno najtraumatičniji razvoj događaja odgovoran za mnoge tragične ljudske sudbine i sigurno se radi o najvećem šoku koji je nastao raspadom Jugoslavije. Ali kako je raspad promijenio međusobne odnose gospodarske moći i životnog standarda među bivšim republikama?

Kada se pogledaju različiti statistički podaci o gospodarskoj razvijenosti jugoslavenskih republika, mogu se vidjeti neke podudarnosti s današnjim stanjem, ali i neke bitne razlike.

Slovenija je bila najrazvijeniji dio Jugoslavije, a i danas je najrazvijenija država nastala raspadom bivše Jugoslavije. Kosovo je uvijek bilo najslabije razvijeno, a BiH i Makedonija su bili nešto razvijeniji. U odnosu na prosječni BDP cijele Jugoslavije vidljiva je velika divergencija između relativno bogatih republika Slovenije, Hrvatske i autonomne pokrajine Vojvodine te sve veće nazadovanje BiH, Crne Gore, Makedonije i Kosova. Uža Srbija (bez Kosova i Vojvodine) je stagnirala od 1952. do 1989. u odnosu na prosječni BDP po glavi stanovnika na razini cijele Jugoslavije.

Jasno je da je unatoč centralnom planiranju razvoj Jugoslavije bio neujednačen i sve podijeljeniji na relativnu uspješne (u okvirima Jugoslavije) republike Sloveniju, Hrvatsku i a.p. Vojvodinu te na neuspješne republike BiH, Makedoniju i a.p. Kosovo. Uža Srbija se održavala oko prosjeka iako je i ona polako zaostajala za Hrvatskom i Slovenijom. Srbija je za Hrvatskom u Jugoslaviji tek blago kaskala u gospodarskom rastu, tek za nekih 0,2% razlike u rastu godišnje.



Neujednačeni razvoj je bio problem za državnu vlast koja je htjela stvoriti sliku da se podjednako brine za sve dijelove Jugoslavije. U pitanju je bila i stabilnost same države jer velike razlike u razvijenosti unutar multinacionalne države mogu vrlo lako biti iskra koja će zapaliti druge društvene probleme. Da bi se to spriječilo, stvoren je fond za pomoć nerazvijenim republikama u koji su uplaćivale sve republike, ali su neto primatelji bili BiH, Kosovo, Makedonija i Crna Gora dok su Slovenija, Hrvatska, Srbija i Vojvodina bile neto uplatitelji.

No, ni takvo rješenje nije bilo zadovoljavajuće, bar za one republike koje su bile neto uplatitelji u fond te su često ogranci partije iz Hrvatske i Slovenije prigovarali središnjici da njihove republike previše izdvajaju za pomoć nerazvijenima. Duži period je Slovenija bila najveći uplatitelj u fond relativno njenom stanovništvu i to je stvaralo nezadovoljstva u ograncima Komunističke partije Slovenije. Posebni problem je stvarala činjenica da Hrvatska uplaćuje više od uže Srbije (u većem razdoblju), unatoč tome što je imala daleko manji broj stanovnika, a ne toliko veći stupanj gospodarskog razvoja. To je stvaralo tenzije na relaciji Zagreb-Beograd, posebno u vrijeme krize 80-ih godina.

Hrvatska je tvrdila da uplaćuje u fond nesrazmjerno puno u odnosu na broj stanovnika i gospodarsku razvijenost, posebno u odnosu na Srbiju. Ta situacija je stvarala dojam da Beograd gospodarski iskorištava Hrvatsku (i Sloveniju) dok štedi užu Srbiju te je ojačalo one političke snage koje su zagovarale izlaz Hrvatske iz Jugoslavije. Argument je bio da Hrvatska podnosi prevelik teret pomoći nerazvijenim republikama (BiH, C.G., Makedonija i Kosovo), a uža Srbija sudjeluje puno manje nego što bi s obzirom na broj stanovnika i razvijenost trebala.

Dodatno nezadovoljstvo je stvarala činjenica da unatoč ogromnom kreditiranju od strane Hrvatske, Slovenije, Vojvodine i Srbije nerazvijene republike i pokrajine svejedno sve više zaostaju. Zbog toga se stvarao dojam korupcije unutar samih centralnih vlasti u Beogradu. Prema navodima Mate Crikvenca, dugogodišnjeg direktora Republičkog zavoda za planiranje, Hrvatska je 80-ih izdvajala 1,5% BDP-a za nedovoljno razvijene republike, što otprilike odgovara iznosu BDP-a Zapadne Njemačke koji je dolazio iz SAD-a za pomoć poslijeratnoj obnovi iza 2. svjetskog rata.



Iako su namijenjena sredstva rasla iz godine u godinu, ipak su Kosovo, Makedonija, BiH i Crna Gora sve više zaostajale, što se nastavilo i raspadom Jugoslavije. Raspad Jugoslavije je samo intenzivirao već započeti proces gospodarske divergencije među republikama bivše Jugoslavije. Trenutno prosječna plaća u Sloveniji iznosi oko 1.100 eura, Hrvatskoj 866 eura, Crnoj Gori 511 eura, BiH 450 eura, Makedoniji 399 eura i Kosovu 374 eura. Ta razlika je veća nego u Jugoslaviji, ali nije nekakav novi trend nego nastavak ekonomskog udaljavanja Hrvatske i Slovenije od ostatka bivše Jugoslavije.

Velika razlika između trenutnog stanja i onog u Jugoslaviji je veliko nazadovanje Srbije, koja u Jugoslaviji nije puno zaostajala za Hrvatskom a danas s prosječnom neto plaćom od 424 eura građani Srbije imaju manje od 50% plaće građana Hrvatske. Situacija za Srbiju nije ništa bolja ni mjereno BDP-om po stanovniku (nominalni), koji iznosi 13.300 dolara za Hrvatsku i tek 5.900 za Srbiju.

Očigledno je raspad Jugoslavije relativno najviše naštetio Srbiji. Dva su glavna razloga. Prvi je puno veći pad BDP-a u prvih nekoliko godine 90-ih, kada je Srbija (tada još uvijek Jugoslavija) imala velike probleme s hiperinflacijom i nagomilanim viškovima radne snage. Te probleme iz Jugoslavije su naslijedile Hrvatska i Slovenija, ali su puno brže stabilizirale svoje gospodarstva.

Drugi razlog je politički. Politika u Srbiji je osjetno više bila totalitarna i premrežena korupcijom u odnosu na Hrvatsku. Problemi su bili slični, ali ipak intezivniji. Odsusvo prave političke oporbe, izostanak medijskih sloboda, korupcija i loša monetarna politika (duža i veća hiperinflacija 90-ih te konstantno viša stopa inflacije kasnije) su dodatno unazadile Srbiju u odnosu na Sloveniju i Hrvatsku. Rat na Kosovu i međunarodna izolacija su samo pogoršali ionako teško stanje.

Sve države i pokrajine bivše Jugoslavije su u novo socio-ekonomsko uređenje ušle s teretom starih problema iz Jugoslavije i sve su neiskreno ušle u proces tranzicije iz planske u tržišnu ekonomiju. I dan-danas postoje brojni ostatci Jugoslavije u političkom i ekonomskom životu te se sile koje fetišiziraju Jugoslaviju grčevito bore da zadrže stare socijalističke zablude. To se ne ogleda samo u formalnom institucionalnom uređenju, nego možda još i više u općem društvenom socijalističkom mentalitetu koji je ostao isti, a samo je promijenio predznak iz "jugoslavenski" u nacionalni.

Nacionalni socijalizmi u narodima bivše Jugoslavije su razlog dostizanja, i kasnije prestizanja, od strane država nastalih raspadom SSSR-a. Primjeri za to su brojni, od bacanja 30 milijardi kuna za "spas" brodogradilišta u Hrvatskoj do institucija kao što je "Federalni zavod za programiranje razvoja" u BiH. Nažalost, takvih primjera je jako puno u državama nastalim raspadom Jugoslavije, a bez oštrog prekida s takvim društvenim, pravnim, političkim i gospodarskim praksama sve će države nastaviti zaostajati za ostalim državama u okruženju. Situacija je posebno loša u Srbiji, koja relativno najbrže zaostaje.

Nastavak vjerovanja u stare zablude od prostora bivše Jugoslavije stvara crnu rupu Europe.