Visina poreza nije ključno pitanje. Puno je važnije kako se taj novac troši i što od njega dobivamo.

Je li oporezivanje pravedno? Ako smo prihvatili temeljne vrijednosti zapadne civilizacije, a nepovredivost privatnog vlasništva je jedna od njih, onda se nijedan sustav u kojem se nekome uzima dio imovine bez njegovog/njezinog pristanka ne može svrstati u pravedno. Bez obzira na to što će onaj tko redistribuira taj novac učiniti s njim, čak i ako ima najpoštenije i najplemenitije namjere, ostaje činjenica da je riječ o uzimanju dijela tuđe privatne imovine bez svojevoljne, dobrovoljne privole te osobe.

John Locke, engleski filozof iz 17. stoljeća kojega mnogi s pravom nazivaju ocem liberalnog društvenog poretka, napisao je da je sve što čovjek stekne, bilo nasljeđivanjem ili tijekom života proizvevši svojim umom i vlastitim rukama - bez sumnje njegovo i pripada samo njemu. Tako je ukoliko se čovjek svoga vlasništva ne odrekne dobrovoljno, odnosno ukoliko svojevoljno ne pristane pod uvjetima koji mu odgovaraju svoje vlasništvo, nasljedstvo ili proizvode svojih ruku dati drugome. Prema tome, svako oporezivanje i državna distribucija imovine krši ovo jednostavno pravilo privatnog vlasništva. Pa ipak, isti taj Locke je zagovarao državu koja ima pravo oporezivati svoje građane, kao naknadu za usluge koje služe isključivo u svrhu zadržavanja i zaštite njihovih prava i sloboda.

Dakle, oporezivanje ne može biti pravedno ni u kojem slučaju, ali je nužno za funkcioniranje civilizacije i modernog slobodnog društva. Kod poreza nije pitanje treba li on postojati ili ne, već koliko on treba iznositi i kako će se taj novac trošiti.

Ne postoji jedinstveni stav liberala po tom pitanju, ali liberali u principu teže tome da porezi previše ne opterećuju slobodu rada i poduzetništva kako bi gospodarstvo moglo prosperirati, da ne koče investicije i inovacije, zapošljavanje itd. Porezi moraju biti dovoljni za financiranje javnih servisa koji služe građanima i gospodarstvu i to je to. Sve iznad toga je previše.

Pitanje visine poreza i načina oporezivanja rada i kapitala (flat ili progresivni porez) čak nije toliko bitno koliko je bitno kako se javni novac troši i kolika je efikasnost javnog servisa. Neke države imaju iznimno visoke porezne stope, poput skandinavskih zemalja koje oporezuju rad i do 56 posto, ali kod njih sustav funkcionira i većina nema problema s tolikim porezom zato što osjećaju da za taj novac dobivaju nazad ono što im treba za život, rad i ulaganje. Od njihovog poreza na dobit i dohodak financira se i javno školstvo i zdravstvo koje je, recimo, u Švedskoj vaučerizirano pa su zadržali sistem konkurentnosti privatnog sektora čak i u tim područjima.

U Hrvatskoj, s druge strane, za financiranje zdravstva imamo posebni državni fond u koji se uplaćuje posebni doprinos iz svake plaće, što je zapravo dodatni porez, tako da naš porez na dohodak, ako uključimo mirovinski i zdravstveni fond, iznosi više od skandinavskih zemalja. A usluge koje za taj novac dobivamo - znate i sami kakve su. Nema konkurentnosti, sve je centralizirano, država je apsolutni monopolist, a njena birokracija je toliko troma da se svaka i najmanja promjena implementira teško ili nikako. Nema napretka.

Kažu da su porezi cijena koju plaćamo za život u civiliziranom društvu. Ja se s time slažem, ali samo u slučaju ako su oni koji odlučuju o redistribuciji javnog novca svjesni toga što je civilizirano društvo. Kada poduzetnik A mora platiti porez da bi se tim novcem financirao poduzetnik B (primjer je Uljanik), onda to nije ni pravedno ni pošteno. Takav sustav se teško može nazvati civilizacijom.

Porezni novac se nikako ne bi smio koristiti za bilo kakvo subvencioniranje pojedinaca u privatnom sektoru jer u tom slučaju ljudi na vlasti direktno biraju pobjednike i gubitnike na tržištu. To je kršenje temeljnih ljudskih prava, i to direktno hrvatskog Ustava koji jamči slobodu poduzetništva. Nema slobode bez jednakosti, kao što je još davno primijetio Locke. Dakle, ako nisu svi poduzetnici na tržištu jednako tretirani, onda nema ni poduzetničke slobode, a to je kršenje Ustava. U takvoj situaciji gubi se svaki moralni argument za oporezivanje u Hrvatskoj.

Nemam ništa protiv da se porez troši na financiranje policije, obrane, pravosuđa, socijale, pa čak ni školstva i zdravstva. Ali nije isto troši li se novac tako da stvara što veći broj ovisnika o socijalnoj pomoći ili isključivo kao prva pomoć. Jer kada se socijalna država širi nauštrb gospodarstva, onda to nije dobra ni opravdana potrošnja javnog novca. Takva potrošnja je na duge staze neodrživa jer će zakočiti razvoj i proizvesti siromaštvo.

Školstvo i zdravstvo su sektori ključni za uspostavljanje društva jednakih prilika, a to bi trebao biti cilj u 21. stoljeću. Međutim, moramo znati da nije državna usluga jedini način kako se može trošiti javni novac. Moguće je financirati školstvo i zdravstvo javnim novcem, a ponudu usluga otvoriti privatnom sektoru, tako da se zadrži kompetitivnost slobodnog tržišta i na tim područjima. To kod nas nedostaje i zato svi ovi sektori pucaju po šavovima, plus nema nikakve odgovornosti među onima koji odlučuju o potrošnji javnog novca.

Političari u Vladi i Saboru bi trebali biti svjesni da oni odlučuju o potrošnji novca koji je država uzela građanima za jamstvo da će štititi njihova prava i slobode. Kad bi postojao mehanizam koji će ih natjerati da na taj način gledaju na svaku odluku o javnoj potrošnji, onda mislim da nitko u javnosti ne bi ni postavio pitanje opravdanosti oporezivanja. Ovako, to će uvijek biti vruća i bolna tema za građane RH i ujedno razlog za napuštanje ove zemlje u potrazi za pravednijim i poštenijim društvom.