Dana 9. kolovoza 1965. premijer jedne male otočne države rasplakao se pred televizijskim kamerama. Lee Kuan Yew upravo je potpisao sporazum kojim je Singapur izbačen iz Malezije. Nazvao je to "trenutkom tjeskobe". Konferencija za medije je prekinuta.
Šezdeset godina kasnije Singapur je po BDP-u po stanovniku prema kupovnoj moći druga najbogatija zemlja na svijetu. Nema nafte, nema plina, nema rudnika, nema zemlju pogodnu za poljoprivredu. Nema ni vlastite vode.
Ovo je priča o tome kako se to dogodilo.
Nitko nije na tom otoku vidio budućnost
Singapur nije izborio neovisnost. Dobio ju je protiv svoje volje.
Godine 1963. ušao je u Maleziju zajedno s Malajom, Sjevernim Borneom i Sarawakom. Lee Kuan Yew smatrao je spajanje pitanjem opstanka: bez malezijskog tržišta mali otok nije imao budućnost.
Ali savez je od početka škripao. Lee je tražio "malezijsku Maleziju", jednaka prava za sve rase. Vlada u Kuala Lumpuru gradila je "malajsku Maleziju". Ekstremisti iz vladajuće stranke UMNO tražili su Leejevo uhićenje. Nakon 23 mjeseca Singapur je bio vani.
Polazni položaj bio je očajan:
- Siromaštvo: BDP po stanovniku oko 500 dolara.
- Nezaposlenost: prosječno 14 posto.
- Stanovanje: 70 posto kućanstava živjelo je u teško prenapučenim uvjetima, a trećina stanovnika u slamovima na rubu grada.
- Obrazovanje: polovica stanovništva bila je nepismena.
- Resursi: nikakvi. Hranu, vodu i gorivo uvozio je.
Uz to, oko otoka bili su veći i neprijateljski susjedi: Indonezija je tada vodila oružanu konfrontaciju s Malezijom, a Singapur je bio kineski grad u malajskom moru. Malo tko je 1965. davao Singapuru više od nekoliko godina.
Tri arhitekta
Singapur se obično pripisuje jednom čovjeku, Lee Kuan Yewu, premijeru od 1959. do 1990. On je bio politički graditelj: držao je zemlju na okupu i davao joj smjer. Ali ekonomski nacrt napisala su dvojica manje poznatih ljudi.
Goh Keng Swee, ministar financija, a kasnije obrane i obrazovanja, u Singapuru se naziva "ekonomskim arhitektom". Vodio je industrijalizaciju.
Pod njegovim vodstvom močvara u Jurongu postala je prvo industrijsko područje u zemlji. Zanimljiv detalj: upravo je Goh 1965. pregovarao o odvajanju od Malezije. Lee je tek desetljećima kasnije, pišući memoare, otkrio da Goh nikad nije ni pokušao izboriti labaviju federaciju, kako mu je bilo naloženo. Od početka je tražio čist raskid.
Albert Winsemius, nizozemski ekonomist, došao je 1961. na čelu misije Ujedinjenih naroda. Singapur je tada imao 50.000 nezaposlenih. Winsemius je preporučio industrijalizaciju i osnivanje jedne agencije koja će privlačiti strana ulaganja, Odbora za gospodarski razvoj (EDB). Ostao je savjetnik singapurske vlade do 1984.
Najpoznatiji mu je savjet bio simboličan: ne rušite kip britanskog osnivača grada, Stamforda Rafflesa. Strani ulagači moraju vidjeti da nova država ne mrzi Zapad i neće nacionalizirati njihovu imovinu.
To je bila ključna odluka. Većina postkolonijalnih država tih je godina tjerala strani kapital, nacionalizirala i gradila domaću industriju iza visokih carina. Singapur je napravio suprotno.
Recept u četiri sastojka
1. Slobodna trgovina bez iznimaka. Singapur je praktički slobodna luka. Oko 99 posto uvoza ulazi bez carine, a carine postoje samo na nekoliko proizvoda poput alkohola, duhana, automobila i goriva. Uz to ima 27 sporazuma o slobodnoj trgovini, s Amerikom, EU-om, Kinom, Indijom i Japanom. Singapur ne štiti nikoga od konkurencije. Zato nema ni industrije kojoj bi zaštita trebala.
2. Strani kapital kao saveznik, a ne prijetnja. EDB je od 1961. imao jedan zadatak: dovesti strane tvrtke. Umjesto da vlada sama gradi tvornice, ponudila je ulagačima zemlju, infrastrukturu, obrazovanu radnu snagu i predvidiva pravila. Prvo su došle tekstilne tvornice, zatim elektronika, kemija, financije i farmaceutika.
3. Vladavina prava za ulagače. Singapurski sudovi u trgovačkim sporovima smatraju se brzima, nepotkupljivima i pouzdanima. Vlasništvo je zaštićeno. Heritage Foundation prema indeksu ekonomske slobode za 2026. stavlja Singapur na prvo mjesto u svijetu, s 84,4 boda, ispred Švicarske i Irske.
4. Nulta tolerancija korupcije. Kolonijalni Singapur bio je korumpiran, osobito policija. Leejeva vlada postavila je tri stupa: neovisan ured za istrage korupcije (CPIB) sa širokim ovlastima, stroge kazne i plaće ministara usporedive s privatnim sektorom. Od 1994. ministarske plaće vezane su formulom uz zarade vrhunskih bankara, odvjetnika i inženjera.
Ideja je jednostavna: tko je dobro plaćen, ne treba mito, a tko uzme mito, ide u zatvor. Godine 2024. na zatvor je osuđen S. Iswaran, ministar prometa uhićen dok je još bio u vladi. Na Transparencyjevu indeksu percepcije korupcije za 2025. Singapur je treća najmanje korumpirana država na svijetu, s 84 boda.
Ništa od toga nije tajna. Sve je to Adam Smith opisao 1776. Singapur je samo bio jedna od rijetkih zemalja koje su ga doslovno poslušale.
Siromaštvo resursima kao prednost
Ekonomisti poznaju "prokletstvo resursa": zemlje bogate naftom ili rudama često su siromašnije, korumpiranije i manje slobodne od onih koje nemaju ništa. Kad bogatstvo dolazi iz zemlje, a ne iz ljudi, vlast se bori za kontrolu nad rentom, a ne za produktivnost građana.
Singapur je bio zaštićen od tog prokletstva jer nije imao što podijeliti. Nije bilo naftnih polja oko kojih bi se otimale elite. Nije bilo velikih zemljoposjednika ni seljaka koji bi tražili subvencije i carine na uvoznu hranu. Nije bilo ni domaće teške industrije koju bi trebalo spašavati. Zato je slobodna trgovina u Singapuru bila politički jeftina: nije bilo moćne skupine koja bi lobirala za protekcionizam.
To je srž onoga što se često previdi. Singapur nije bogat unatoč tome što nema resursa. Velikim dijelom je bogat upravo zato.
Još je zanimljivije kako je iskoristio tuđe pogreške. Dok su susjedi gradili industrije iza visokih carina, multinacionalne tvrtke tražile su regionalnu bazu u kojoj neće plaćati carine na ulazne dijelove i u kojoj pravila ne ovise o raspoloženju ministra.
Singapur im je to ponudio. Danas, s mrežom od 27 trgovačkih sporazuma, tvrtka sa sjedištem u Singapuru ima povlašten pristup tržištima na koja bi došla teže iz same Kine ili Indonezije. Tuđi protekcionizam postao je singapurska komparativna prednost.
Ni vode nije imao, pa dio vode i danas uvozi iz Malezije. Nedostatak ga je natjerao da uči, uloži i bude predvidljiv. Bogatstvo nije bilo u tlu. Bilo je u pravilima.
Tamna strana: neliberalni Singapur
Singapur je dokaz da ekonomska sloboda stvara bogatstvo. Nije dokaz da ona sama stvara slobodno društvo.
Mediji. Na RSF-ovu indeksu slobode medija za 2026. Singapur je 123. od 180 zemalja. Po pravnom okviru za novinare je 164., među najgorima na svijetu. Dva najveća medijska kućišta, Mediacorp i SPH Media, vezana su uz državu. Političari vladajuće stranke desetljećima su tužbama za klevetu financijski iscrpljivali oporbu i kritičare.
Smrtna kazna za drogu. Singapur je 2025. pogubio 17 ljudi, gotovo dvostruko više nego godinu prije, 15 od njih zbog droge. Do kraja rujna 2026. bilo je već 19 pogubljenja, sva zbog droge.
Za trgovinu s više od 15 grama heroina ili 500 grama kanabisa propisana je smrtna kazna. U travnju 2026. obješen je čovjek zbog uvoza kilograma kanabisa. Uz to postoji i kazna batinanjem, koju sudovi izriču i za nenasilna djela poput vandalizma.
Homoseksualnost. Ovdje treba biti precizan. Singapur je u studenom 2022. ukinuo članak 377A kaznenog zakona, koji je spolne odnose među muškarcima kažnjavao s do dvije godine zatvora. Ali istodobno je promijenio ustav kako sudovi ne bi mogli osporavati definiciju braka kao zajednice muškarca i žene. Istospolni parovi nemaju nikakvo pravno priznanje.
Politika. Ista stranka, PAP, vlada neprekidno od 1959. Izbori su redoviti i u tehničkom smislu pošteni, ali oporba se natječe na terenu koji je već nagnut.
Ništa od toga Liberal ne preporučuje. Klasični liberal ne može prihvatiti da država vješa čovjeka zbog onoga što drugi odrasli ljudi dobrovoljno kupuju. Ne može prihvatiti ni da vlast odlučuje što novine smiju pisati. Ekonomska i osobna sloboda nisu dva različita načela. To je isto načelo: vlasništvo nad sobom.
Dakle, kada pričamo o Singapuru, ne pričamo o idealnom paketu. Postoje singapurske politike na koje bi se svaka druga država mogla ugledati; i postoje one koje nikako ne bi trebalo prepisivati.
Najjači argument protiv: je li to uopće slobodno tržište?
Američki ljevičar Matt Bruenig provokativno pita: koliko je Singapur zapravo kapitalistički? Brojke su neugodne za svakog tko Singapur prikazuje kao laissez-faire raj.
Zemlja. Država posjeduje više od 90 posto zemlje. Godine 1960. imala je 44 posto. Ostatak je stekla desetljećima prisilnih otkupa.
Stanovanje. Više od 80 posto stanovnika živi u stanovima koje je izgradila državna agencija HDB. "Vlasništvo" nad stanom zapravo je 99-godišnji najam, nakon kojeg se stan vraća državi.
Tvrtke. Preko državnog fonda Temasek vlada je 2012. imala udio od najmanje 20 posto u 20 tvrtki koje su činile 37 posto vrijednosti singapurske burze.
Štednja. Obvezni mirovinski fond CPF uzima do 37 posto plaće, a velik dio tog novca usmjeren je na kupnju državnih stanova.
Industrijska politika. EDB nije samo čekao ulagače. Birao je sektore i nudio poticaje.
Prigovor je točan u činjenicama. Singapur nije Hong Kong iz Friedmanovih predavanja. Ali iz njega ne slijedi zaključak koji ljevica želi izvući.
Prvo, singapurske državne tvrtke posluju komercijalno, u tržišnoj konkurenciji, bez zaštite i bez spašavanja. MMF ih opisuje kao tvrtke vođene na konkurentnoj, komercijalnoj osnovi. To nije Uljanik ni 3. maj.
Drugo, državno vlasništvo nad zemljom u Singapuru bliže je idejama Henryja Georgea i Thomasa Painea nego Karla Marxa. Država prikuplja rentu od zemlje umjesto da oporezuje rad i kapital. Otprilike polovica državnih prihoda dolazi od zemlje, na ovaj ili onaj način. Milton Friedman porez na vrijednost zemljišta nazvao je "najmanje lošim porezom".
Treće, CPF nije socijalna država nego osobni račun. Svatko štedi za sebe. To je prisila, i liberal je ne može voljeti, ali bliža je čileanskom modelu nego hrvatskom sustavu međugeneracijske solidarnosti u koji svi zaposleni građani uplaćuju, a nitko nema jamstvo da će uloženi novac ikad vidjeti.
Pošten zaključak je ovaj. Singapur je slobodan ondje gdje je to za rast najvažnije: u trgovini, kretanju kapitala, zaštiti ugovora i borbi protiv korupcije. Ondje gdje nije slobodan, njegova država ponaša se kao discipliniran investitor, a ne kao politički plijen. Upravo to drugo je ono što je najteže kopirati.
Bogatstvo je u pravilima
Singapur je 1965. imao sve razloge za propast: bio je malen, siromašan, okružen neprijateljima, bez vode i bez resursa. Danas je među najbogatijim zemljama svijeta. Taj put nije prešao zahvaljujući nafti, stranoj pomoći ili zaštiti domaće industrije. Prešao ga je otvaranjem: prema trgovini, prema stranom kapitalu i prema pravilima koja vrijede jednako za ministra i za uvoznika.
Za Hrvatsku su pouke neugodno jasne.
1. Bogatstvo ne dolazi iz tla nego iz institucija. Hrvatska ima more, obalu i turizam. To je blagoslov, ali i iskušenje: renta od prirode lako postaje zamjena za produktivnost.
2. Državne tvrtke mogu biti uspješne samo ako nisu politički plijen. Temasek ima disciplinu investitora. Hrvatske državne tvrtke prečesto imaju disciplinu političke stranke.
3. Korupcija nije kulturna sudbina. Kolonijalni Singapur bio je korumpiran. Postao je čist jer je vlast odlučila da će korupcija biti skupa, a poštenje dobro plaćeno.
4. Sudovi su infrastruktura. Ulagač se ne boji poreza koliko se boji neizvjesnosti. Brz i pouzdan sud vrijedi više od bilo kojeg poticaja.
Ali Singapur nas uči i nečemu drugome. Država koja zna ekonomiju ne zna nužno granice. Vlast koja je dovoljno jaka da iskorijeni korupciju, dovoljno je jaka i da utiša novine i objesi čovjeka zbog kilograma kanabisa. Liberal ne bira između bogatstva i slobode. Traži oboje, jer je sloboda trgovine samo jedan izraz šireg načela: da čovjek pripada sebi.
Singapur je dokazao da prva polovica tog načela funkcionira. Druga polovica još čeka svoj dokaz.