Index je danas prenio upozorenje UN-a: gotovo 19,2 milijuna Afganistanaca ove će se zime suočiti s akutnom nesigurnošću hrane, a kao razlog navodi se nedostatak stranog financiranja. Poruka je jasna: svijet je okrenuo leđa pa Afganistanci gladuju.

U istom tekstu, nekoliko odlomaka niže, stoji rečenica koja ruši tu poruku. Glasnogovornica OCHA-e Olga Čerevko kaže da milijuni ljudi ne mogu priuštiti hranu unatoč boljim oborinama i većoj poljoprivrednoj proizvodnji.

Pročitajte to još jednom. Žetva je bolja, a ljudi gladuju jer nemaju novca da kupe hranu. To nije kriza nestašice nego kriza siromaštva. A siromaštvo u Afganistanu ne proizvode suša ni donatori nego država.

Priča o Gulu Ahmadu

Da bismo shvatili kako, upoznajmo jednu obitelj. Gul Ahmad nije stvarna osoba, ali svaka pojedinost njegova života temelji se na stvarnim podacima.

Gul Ahmad je seljak iz provincije Helmand. Do 2022. uzgajao je mak, kao i stotine tisuća drugih afganistanskih seljaka. Nije to bio plemenit posao, ali je hranio obitelj. U travnju 2022. talibani su zabranili uzgoj opijumskog maka. Uzgoj je pao za 95 posto. Prihodi seljaka od prodaje opijuma pali su s 1,36 milijardi dolara u 2022. na 110 milijuna u 2023.

Gul Ahmad prešao je na pšenicu, kao što su mu i rekli. Pšenica donosi djelić prihoda kakve je imao uzgoj maka.

Gulova supruga Mariam do 2021. bila je učiteljica u seoskoj školi. Talibani su ženama zabranili rad u većini zanimanja. Prema UNDP-u, isključivanje žena iz obrazovanja, rada i javnog života stajat će Afganistan 920 milijuna dolara, odnosno 5,8 posto BDP-a, samo u razdoblju od 2024. do 2026.

Mariam danas sjedi kod kuće. Njihova kći Zarghuna htjela je postati medicinska sestra. Ne može, jer djevojke ne smiju u srednju školu. UNICEF procjenjuje da bi Afganistan do 2030. mogao izgubiti 20.000 učiteljica i 5.400 zdravstvenih radnica ako se ograničenja nastave.

Gulov sin Ahmad Shah radio je u Iranu i slao novac kući. Prošle je godine deportiran, kao i oko 2,8 milijuna Afganistanaca vraćenih iz Pakistana i Irana. Kod kuće nema posla. Direktor WFP-a za Afganistan kaže da jednostavno nema dovoljno radnih mjesta za povratnike.

Gulova majka je bolesna i treba lijekove. Pakistan je zatvorio granicu jer talibani odbijaju zaustaviti militante iz pakistanskog talibanskog pokreta (TTP) koji s afganistanskog teritorija napadaju Pakistan. Talibani su zauzvrat zabranili uvoz svih pakistanskih lijekova, iako Afganistan iz Pakistana nabavlja više od 60 posto lijekova. Trgovina između dviju zemalja pala je za 53 posto.

I onda, jednog dana, u Gulovo selo stiže pomoć: vreće brašna sa znakom WFP-a. Ali Gul je Hazara, a selo je hazarsko. Vreće ne stignu do njih. Završe u paštunskom selu preko brda, koje je lokalni talibanski zapovjednik odabrao, ili u vojnom kampu.

Recite sada: je li Gul Ahmad gladan zato što svijet nije poslao dovoljno brašna?

Država koja jede vlastitu pomoć

Posljednji dio priče nije izmišljen. U kolovozu 2025. američki Specijalni inspektor za obnovu Afganistana (SIGAR) objavio je završno izvješće utemeljeno na razgovorima s 90 sadašnjih i bivših američkih dužnosnika, dužnosnika UN-a i afganistanskih humanitarnih radnika. Zaključak je bio nedvosmislen: talibani koriste sva sredstva, uključujući silu, kako bi pomoć završila ondje gdje oni žele, a ne ondje gdje su je donatori namijenili.

Detalji su još gori. Talibani određuju koje humanitarne organizacije smiju djelovati, usmjeravaju pomoć prema paštunskim zajednicama nauštrb manjina i iznuđuju novac od humanitaraca. Prema navodima sugovornika, pojedini dužnosnici UN-a tražili su mito od tvrtki i organizacija za ugovore, u iznosu od 5 do čak 50 posto vrijednosti ugovora.

SIGAR je procijenio da do najugroženijih dođe samo 30 do 40 posto pomoći. Afganistanski humanitarni radnik koji je sudjelovao u izradi izvješća ubijen je jer je otkrio da je hrana iz pomoći preusmjerena u talibanski vojni kamp za obuku.

Već dvije godine ranije SIGAR je zaključio da više nije pitanje preusmjeravaju li talibani pomoć, nego koliko je preusmjeravaju. UN je nakon izvješća priznao da talibani pokušavaju utjecati na distribuciju i ograničavati humanitarni rad.

Od kolovoza 2021. do travnja 2025. Afganistan je primio 10,72 milijarde dolara međunarodne pomoći. Ako je točna SIGAR-ova procjena, većina tog novca nije stigla do onih kojima je bila namijenjena.

Amartya Sen i glad u demokraciji

Ekonomist Amartya Sen, kojeg bismo teško mogli nazvati liberalom, dobio je Nobelovu nagradu dijelom zahvaljujući otkriću koje je promijenilo razumijevanje gladi. U knjizi Siromaštvo i glad (1981.) pokazao je da velike gladi rijetko nastaju zbog stvarnog nedostatka hrane. Nastaju kada ljudi izgube pristup hrani: posao, prihod, pravo na zemlju ili mogućnost trgovine. Bengalska glad 1943. ubila je milijune ljudi u godini kada proizvodnja hrane nije bila osobito niska.

Iz toga je proizašao njegov najpoznatiji zaključak: u funkcionalnoj demokraciji sa slobodom medija nikada nije zabilježena velika glad. Vlada koja odgovara biračima i čija je propast vidljiva na naslovnicama ne može si dopustiti da glasači i njihova djeca umiru od gladi.

Afganistan je savršena ilustracija Senove teze. Hrane, po OCHA-inim vlastitim riječima, ima više nego prošlih godina. Ali država je ženama zabranila rad, seljacima uzela glavni izvor prihoda, granice zatvorila sukobom sa susjedima, a pomoć koja stigne dijeli prema plemenskoj i etničkoj pripadnosti.

Nema izbora, nema slobodnog medija, nema nikoga kome bi vlast morala polagati račune.

Argumenti druge strane

Pošteno je saslušati i argumente suprotne strane.

Djeca u Afganistanu umiru sada, a ne kad talibani padnu. Svaki zatvoreni centar za prehranu znači stvarnu djecu koja neće preživjeti zimu. Trećina takvih centara već je zatvorena ili je obustavila rad, dijelom zbog smanjene strane pomoći. Čak i ako talibani pokradu 60 posto pomoći, preostalih 40 posto spašava živote.

Uz to, nisu za sve krivi talibani. Masovne deportacije iz Pakistana i Irana odluka su tih država, a ne Kabula. Suša i potresi nisu politička odluka. A i Zapad je pridonio krizi: nakon 2021. zamrznuo je više od devet milijardi dolara afganistanskih rezervi i naglo prekinuo pomoć koja je dotad činila oko 40 posto BDP-a i 75 posto državne potrošnje.

Sve je to točno i treba to reći. Ali iz toga ne slijedi zaključak koji UN-ovi službenici i novinari sugeriraju. Ako je ekonomija ovisila o stranoj pomoći za 40 posto BDP-a, tada nije bila ekonomija nego infuzija. Država koja ne može prehraniti vlastito stanovništvo bez trajne strane infuzije, a istovremeno polovici stanovništva zabranjuje da radi, nema problem s novcem, nego s načinom na koji je organizirana.

Više pomoći ne liječi taj problem nego ga financira. Novac koji talibani preusmjere u vojne kampove i lojalna sela dodatno učvršćuje upravo režim koji proizvodi glad.

Humanitarna pomoć može spasiti pojedine živote, i ondje gdje stvarno stiže do gladnih treba je podržati. Ali kao rješenje afganistanske gladi, ona je iluzija. Nijedna količina brašna neće nadoknaditi zabranu rada za milijune žena, ukidanje glavnog izvora prihoda seljaka i zatvorene granice.

Hrane ima, slobode nema

Index i UN pitaju koliko je novca potrebno da Afganistan preživi zimu. To je pogrešno pitanje. Pravo pitanje je zašto zemlja u kojoj ove godine ima više hrane nego prošle ne može prehraniti vlastite građane.

Odgovor nije u Ženevi ni u Washingtonu nego u Kabulu i Kandaharu. Sve dok Gul Ahmadova žena ne smije raditi, kći ne smije učiti, sin nema posla, a pomoć ne stiže u njegovo selo jer je pogrešne etničke pripadnosti, Afganistan će gladovati. Bez obzira na to koliko vreća brašna svijet pošalje.