Malo je povijesnih likova u Hrvatskoj tako temeljito prisvojenih kao Matija Gubec. Desetljećima nam ga se prikazivalo kao pretka klasne borbe, seljačkog Spartaka, čovjeka koji je ustao protiv privatnog vlasništva i najavio ono što će doći 1945. Šenoa mu je dao roman, socijalistička historiografija mitologiju, a brigade i ulice ime. Nedavno je i sindikalni portal Ideje.hr, koji promiče radikalno lijeve ideje, pisao o njemu kao njihovom heroju ili nekome tko "prezire državu".

Problem je što se ta slika teško slaže s onim što su buntovnici zapravo tražili. Kad se pročitaju njihovi zahtjevi, a ne ono što je o njima naknadno napisano, dobiva se nešto posve drugo: pobuna protiv nameta koji nitko nije odobrio, protiv zabrane slobodne trgovine i protiv gospodara koji je bio iznad zakona.

To nije program kolektivizacije. To je, u zametku, ono što bismo danas nazvali program vladavine prava i osobnih sloboda pojedinca.

Zima u kojoj je Hrvatska planula

Buna je izbila potkraj siječnja 1573. i trajala je jedva dva tjedna. Zahvatila je Hrvatsko zagorje, Posavinu i dio štajerskog i kranjskog pograničja — prostor koji nije mario za granice između zemalja Habsburške Monarhije jer su problemi svuda bili isti. Vojno je slomljena 9. veljače na Stubičkom polju, gdje su plemičke dobro opremljene čete razbile slabo naoružane seljačke postrojbe. Vojska je bila pod izravnim zapovjedništvom bana i njegovih kapetana.

Odmazda je bila brutalna i posve u duhu vremena: masovna smaknuća, sakaćenja, javne egzekucije predvodnika. Priča o užarenoj kruni na Markovu trgu vjerojatno pripada kasnijoj predaji više nego dokumentima, ali poruka koju je vlast htjela poslati bila je jasna i bez nje.

Namet bez pristanka

Neposredni ekonomski okidač bio je jednostavan: nameti za kmetove su rasli, a nitko onima koji su ih plaćali nije objašnjavao zašto ni tražio njihov pristanak.

Vlastelini su podizali rentu u novcu i naturi, uvodili nove tlake i izmišljali daće kojih ranije nije bilo. Istodobno je rastao i ratni porez za obranu od Osmanlija - teret koji je, koliko god bio nužan, u praksi padao gotovo isključivo na one koji su ga najmanje mogli podnijeti. Plemstvo je bilo oslobođeno tog poreza; kmet nije.

Ovdje je ključna razlika koju socijalistička interpretacija sustavno previđa. Buntovnici nisu tražili ukidanje poreza. Tražili su da porez bude poznat, ograničen i da se zna kome ide. Razlika između davanja koje je unaprijed određeno i davanja koje gospodar podiže kad mu zatreba nije razlika u stupnju, nego u vrsti. Prvo je porez. Drugo je pljačka s pravnim pokrićem.

Zatvoreno tržište

Drugi sloj problema bio je trgovački. Kroz 16. stoljeće nizom je odluka seljaštvo sustavno istiskivano iz slobodne trgovine: ograničavana im je prodaja vlastitih proizvoda, nametani monopoli vlastele na vino, sol i mlinove, a putovi i mostarine pretvarani u izvor prihoda za one koji su ih kontrolirali.

Učinak je bio točno onakav kakav ekonomska teorija predviđa. Čovjek koji ne smije prodati ono što je proizveo nema razloga proizvoditi više od onoga što mu treba. Zatvaranje tržišta nije samo osiromašilo seljaka - ono je osiromašilo cijelu zemlju, i to u trenutku kad joj je bogatstvo bilo potrebnije nego ikad jer je vodila obrambeni rat na vlastitom pragu.

Kad zakon ne vrijedi za sve

Povod je, kao i uvijek, bio konkretan čovjek. Franjo Tahi, gospodar susedgradsko-stubičkog vlastelinstva, ušao je u posjed preko ženidbenih veza i godinama vodio spor s obitelji Gregorijanec oko toga tko što posjeduje. U tom je sporu prema podložnicima postupao kao prema pokretninama: otimao je imanja, mučio, zlostavljao žene i djecu, a otpor rješavao silom.

Najvažniji dio te priče gotovo se uvijek preskoči. Seljaci se prvo nisu pobunili - prvo su se žalili. Slali su predstavke kralju u Beč. Carske su komisije dolazile na teren, ispitivale, i u više navrata utvrdile da su optužbe utemeljene. A onda se nije dogodilo ništa. Tahi je ostao na svome, zaštićen činjenicom da je pripadao staležu koji je u praksi sudio sam sebi.

Buna 1573. nije bila prvi potez seljaka. Bila je posljednji, nakon što su legalna sredstva iscrpljena i pokazala se kao kulisa. To je onaj trenutak koji će Englez John Locke stotinu godina poslije opisati kao raskid ugovora: kad vlast koja je dužna štititi počne pljačkati, prestaje biti vlast i postaje sila.

Program: sami ćemo ubirati porez

Ono što buni daje pravu težinu nije nasilje, nego to što je imala plan. Prema onome što je zapisano iz iskaza vođa, buntovnici su namjeravali uspostaviti vlastitu upravu u Zagrebu, sami ubirati kraljevski porez i slati ga izravno vladaru, preuzeti obranu granice od Osmanlija i osigurati slobodu prometa i trgovine na putovima kojima su prolazili.

Vrijedi to pročitati još jednom. Nisu tražili ukidanje kralja - tražili su da posrednik nestane. Nisu tražili ukidanje poreza - tražili su da ga ubiru oni koji ga plaćaju i da ide onome tko za njega nešto daje zauzvrat. Nisu tražili konfiskaciju imovine - tražili su sigurnost onoga što već imaju.

To je, u jeziku 16. stoljeća, zahtjev za poreznim pristankom, lokalnom samoupravom, slobodom kretanja i zaštitom vlasništva. Ne treba mnogo dobre volje da se u tome prepozna nešto bliže Bostonu 1773. nego Petrogradu 1917.

Mogući protuargument: Gubec nije čitao Lockea

Pošteno je reći i drugu stranu, jer je jaka.

Gubec nije bio liberal. Nije mogao biti - liberalizam kao doktrina tada nije postojao, a pojam osobnih prava u obliku u kojem ga danas koristimo nastat će tek kroz sljedeća dva stoljeća. Buntovnici su se pozivali na staro pravo, na običaj kakav je navodno bio prije nego što ga je vlastela pogazila. To je restauratorski, a ne emancipatorski argument: ne "želimo slobodu koju nismo imali", nego "vratite nam ono što je bilo".

Ni sredstva nisu bila nevina. Pobunjeničke su čete palile dvorce, pljačkale i ubijale, a nasilje nad plemićkim obiteljima nije bilo ništa selektivnije od nasilja koje je izazvalo bunu. Tko brani načelo da nitko nije iznad zakona, ne može istodobno romantizirati linč.

I konačno: socijalistička interpretacija nije izmišljena ni iz čega. Buna jest bila sukob oko materijalne raspodjele, u društvu u kojem je pravni položaj čovjeka bio određen rođenjem. Čitati je isključivo kroz osobna prava znači učitavati u nju pojmovni aparat kojim njezini sudionici nisu raspolagali.

Što nam ostaje

Sve to stoji - i ništa od toga ne mijenja bit. Kao što nije mogao biti liberal, iz potpuno istih razloga nije mogao biti ni ljevičar, socijalist ili komunist.

Povijesne ličnosti ne treba prisvajati, ali zahtjeve treba čitati onakvima kakvi jesu. A zahtjevi iz 1573. glase: ograničite namet, pustite nas da trgujemo, i neka zakon vrijedi jednako za sve.

Ta tri zahtjeva nisu zastarjela. Promijenili su se samo oblici. Namet koji se podiže bez ozbiljne rasprave o tome čemu služi i dalje je namet bez pristanka. Regulatorne barijere koje malog proizvođača drže izvan tržišta rade isto što su radili vlastelinski monopoli na vino i mlinove. A najveći problem ostaje isti kao i onaj koji je Tahija držao nedodirljivim: sustav u kojem oni koji donose pravila u praksi ne odgovaraju po njima.

Zato Gubec ne pripada ni jednoj ideologiji koja bi ga htjela posvojiti. Pripada mnogo starijoj i jednostavnijoj tradiciji - ljudima koji su u nekom trenutku zaključili da je teret koji nose neopravdan i da im nitko nije objasnio zašto ga nose. Iz te tradicije izrastao je i liberalizam. Ne iz teorije, nego iz ogorčenosti ljudi koji su htjeli živjeti u pravednijem društvu gdje će moći zadržati ono što sami stvore.