Grad Pula, na čelu s SDP-ovim gradonačelnikom Peđom Grbinom, ove je godine odlučio da Advent mora biti "pristupačniji". Ugostitelji u adventskim kućicama morat će u ponudi imati barem jedan proizvod po ograničenoj cijeni: hot dog, hamburger ili bakalar za najviše 5 eura, kuhano vino, toplu čokoladu ili kakao za najviše 3 eura, čaj ili vodu za 2 eura, a fritule, palačinke ili božićne kolačiće za 3 eura po porciji.

Zamjenik gradonačelnika Siniša Gordić objasnio je da je riječ o jednom proizvodu koji ugostitelji moraju imati u ponudi, a za sve ostalo cijene određuju sami. Grad slijedi primjer Poreča, koji to radi već godinama.

Mediji su odluku uglavnom pohvalili. Tko ne bi htio jeftinije fritule?

Problem je u tome što cijenu fritula ne određuje ugostitelj, nego, velikim dijelom, sam Grad.

Maksimalna cijena za fritule, ali ne i za kućice

Istog dana kada je objavio maksimalne cijene hrane i pića, Grad je, preko Javne ustanove Pula Film Festival, raspisao javni poziv za zakup adventskih kućica. Kućice se dodjeljuju usmenom licitacijom, koja će se održati 6. studenoga u kinu Valli.

Početne cijene zakupa iznose od 2.500 do 3.000 eura u Titovom parku, od 3.000 do 6.000 eura ispred Arene i 6.500 eura za lokacije kod velikog klizališta u Areni.

To su početne cijene. Na licitaciji se cijena može samo povećati.

Grad je, dakle, za vlastite usluge odabrao suprotan model od onoga koji nameće ugostiteljima. Za fritule je odredio najvišu cijenu. Za kućice je odredio najnižu, a sve iznad prepustio je nadmetanju.

Ugostitelji moraju biti "pristupačni", a Grad smije zaraditi koliko god tržište može podnijeti.

Advent traje od 29. studenoga do 6. siječnja, nešto više od pet tjedana. Ugostitelj koji za kućicu kod Arene plati 6.500 eura ili više, prije nego što proda ijednu kobasicu, mora pokriti oko 1.200 eura zakupa tjedno, odnosno više od 170 eura dnevno. K tome dolaze roba, struja, oprema, plaće, doprinosi i porezi.

Sve to mora biti ugrađeno u cijenu svake fritule, svake čaše kuhanog vina i svakog hamburgera.

Može li se hamburger prodati za pet eura?

Gastro portal Plava kamenica izračunao je da samo meso za hamburger od 150 grama kvalitetne govedine stoji najmanje 2 do 2,50 eura, a s pecivom, sirom, umakom i dodacima trošak proizvodnje iznosi 3,50 do 4 eura. To je prije zakupa, rada i poreza.

Veleprodajna cijena bakalara je 30 do 50 eura po kilogramu. Big Mac u McDonald’su, koji iza sebe ima globalni lanac nabave i ekonomiju razmjera kakvu nijedna adventska kućica nema, stoji 5,80 eura. Više od pulske granice.

Ugostitelj, dakle, ima nekoliko mogućnosti. Može prodavati proizvod s ograničenom cijenom uz gubitak. Može smanjiti porciju i kvalitetu dok proizvod ne postane isplativ, što pravila dopuštaju do propisane minimalne količine. Ili, najvjerojatnije, može gubitak na jednom proizvodu nadoknaditi višim cijenama svih ostalih.

To je već najavio jedan ugostitelj: kobasicu od 100 grama, rekao je, ne može realno prodati za 5 eura, pa će zadržati prošlogodišnje cijene i dodati hot dog po propisanoj cijeni.

Rezultat se može predvidjeti. Na svakoj kućici stajat će jedan mali, jeftini proizvod, dovoljan da se ispuni uvjet natječaja. Sve ostalo prodavat će se po cijeni koja pokriva zakup, troškove i gubitak na "socijalnom" proizvodu.

Građanin koji kupi kuhano vino za 3 eura platit će razliku kad svom djetetu kupi kobasicu, a ugostitelj koji je pošteno računao morat će dići cijene onoga što se prodaje najviše.

Ekonomisti to zovu unakrsnim subvencioniranjem. Na tržnici se to zove: nitko ne radi u gubitak.

Tko to sve plaća?

Postoji i drugi učinak koji se rjeđe spominje. Ugostitelji koji se natječu za kućice nisu naivni. Oni će ograničenje cijena uračunati u svoje ponude na licitaciji. Ako je očekivana zarada manja, i ponude za zakup bit će manje. Dio troška ograničenja, dakle, Grad će platiti sam, kroz niže prihode od zakupa.

To pokazuje koliko je mjera besmislena. Ako je cilj bio niže cijene, Grad je imao jednostavniji alat od propisivanja cijena fritula: mogao je sniziti zakupnine. Niži fiksni troškovi ugostitelja omogućili bi niže cijene svih proizvoda, ne samo jednog. Konkurencija između kućica dodatno bi ih spuštala. Ali tada bi Grad morao priznati da je dio visokih adventskih cijena posljedica njegovih vlastitih zakupnina.

Umjesto toga, odabrao je mjeru koja izgleda dobro u naslovima, ne košta ga gotovo ništa i odgovornost za cijene prebacuje na ugostitelje. To nije politika cijena. To je politika dojma.

Argument Grada

Pošteno je čuti i drugu stranu.

Grad bi rekao da je javni prostor javno dobro i da Grad ima pravo postaviti uvjete pod kojima ga iznajmljuje. Advent je gradska manifestacija za sve građane, uključujući umirovljenike i obitelji s niskim primanjima, koji si ne mogu priuštiti kobasicu od 10 eura.

Licitacija je, s druge strane, najtransparentniji način dodjele kućica i osigurava da prihod ide u gradski proračun, a ne u džepove onih s boljim vezama. Poreč sličan model primjenjuje godinama i Advent nije propao.

Sve to je djelomično točno. Licitacija je doista poštenija od dodjele po vezama, a Grad ima pravo postaviti uvjete. Ali licitacija i ograničenje cijena međusobno se poništavaju. Grad ne može istodobno izvući najveću moguću zakupninu i očekivati najnižu moguću cijenu.

Ako mu je stvarno stalo do pristupačnosti, mora se odreći dijela prihoda. Ako mu je stalo do prihoda, mora prihvatiti da će cijene to odražavati.

Pokušaj da ima oboje vodi upravo onome što će se dogoditi: jednom simboličnom proizvodu i skupljem svemu ostalom.

Ništa novo

Ograničavanje cijena nije nova ideja. Pokušavali su je rimski carevi, francuski revolucionari i socijalistička Jugoslavija, a u Hrvatskoj je Vlada posljednjih godina ograničila cijene sedamdesetak proizvoda u trgovinama.

Rezultat je uvijek isti: kada država propiše cijenu ispod troška, proizvod nestaje, smanjuje se ili postaje lošiji, a trošak se prelije na nešto drugo.

Pula je napravila mali, adventski primjer te stare lekcije. Fritule će biti jeftinije, porcije manje, a kobasice skuplje. Grad će reći da je zaštitio građane. Građani će, kao i uvijek, platiti razliku.