Liječnica Karmen Lončarek, koja u Školi narodnog zdravlja "Andrija Štampar" vodi program upravljanja palijativnom skrbi, ovih je dana za
Index opisala kako u Hrvatskoj umiru teško bolesni.
Nedostaje osoblja i kreveta. Liječnici se ponekad boje povećati dozu opioida pa bol ostaje nekontrolirana. Razgovori o prognozi često se ne vode. Umirući pacijenti prolaze pretrage i zahvate koji im ne donose ništa osim produžene patnje. Lončarek to naziva distanazijom.
Njezin prijedlog je razuman: plaćeni dopust od tri do šest mjeseci za člana obitelji koji njeguje umirućeg. Švedska daje do 100 dana uz gotovo 80 posto plaće, Norveška do 60 dana uz punu naknadu. U Hrvatskoj za teško bolesnog roditelja možete dobiti pet dana neplaćenog dopusta godišnje. Ali postoji "kvaka": skandinavske zemlje puno su bogatije od Hrvatske i mogu si priuštiti štošta što Hrvatska ne može.
Bolja palijativna skrb je nužna. Ali ni najbolja palijativna skrb ne rješava sve. Postoje ljudi kojima ni morfij, ni obitelj uz krevet, ni najljubaznija medicinska sestra ne mogu vratiti ono što im je bolest oduzela: kontrolu nad vlastitim tijelom i životom. Njima hrvatski zakon ne nudi ništa osim čekanja.
Teza ovog teksta je jednostavna. Odrasla, poslovno sposobna osoba u uznapredovaloj fazi neizlječive bolesti treba imati pravo sama odlučiti kada je dosta. Ne država, ne liječnik, ne svećenik i ne obitelj, nego ona sama.
Sustav bez kormilaPalijativnu skrb u Hrvatskoj godišnje
treba oko 46 do 50 tisuća ljudi, a s prosječnom dobi stanovništva od 44,7 godina bit će ih sve više. Zemlja već pet godina nema nacionalni program palijativne skrbi. Prethodni je istekao 2020., a novi se najavljuje i odgađa iz godine u godinu.
Prema
prezentaciji Ministarstva zdravstva iz ožujka 2025., ugovoreno je 47 od 73 planirana koordinatora i 43 od 73 planirana mobilna palijativna tima.
Mobilni timovi pri domovima zdravlja obično imaju jednog liječnika i jednu sestru, rade u jednoj smjeni i često su jedini u županiji.
Tko umire u noći, vikendom ili na otoku, umire bez njih. A tri od četiri osobe kažu da bi posljednje dane htjele provesti kod kuće.
Zakon je pritom jasan samo u jednome: tko pomogne umirućem da skrati muke, ide pred sud. Kazneni zakon propisuje kazneno djelo usmrćenja na zahtjev i sudjelovanje u samoubojstvu. Pasivna eutanazija, odnosno odbijanje liječenja koje produžuje život, u praksi postoji, ali u sivoj zoni koju svaki liječnik tumači na svoj način.
Rezultat je paradoks. Država umirućima ne osigurava dovoljno skrbi da bi umrli bez boli, ali im zabranjuje da sami odaberu umrijeti bez boli. Ne daje ni jedno ni drugo.
Primjeri iz svijetaHrvatska u ovome nije pionir. Ona je zakašnjela.
Švicarska je prva. Kazneni zakon iz 1942. u članku 115. kažnjava pomaganje u samoubojstvu samo ako je učinjeno iz sebičnih pobuda. Sve ostalo je dopušteno. Na toj kratkoj odredbi od osamdesetih godina rade udruge poput EXIT-a i Dignitasa. Liječnik propisuje lijek, a pacijent ga uzima sam. Godine 2023. tako je
umrlo 1.729 stanovnika Švicarske, oko dva posto svih umrlih.
Novi Zeland je najzanimljiviji primjer za liberale. Zakon o izboru na kraju života (End of Life Choice Act) pokrenuo je 2015.
David Seymour, zastupnik i čelnik klasičnoliberalne stranke ACT. Prijedlog je kao privatni zastupnički zakon prošao parlament 2019., sa 69 glasova za i 51 protiv. Zakon je predviđao i obvezujući referendum. U listopadu 2020.
podržalo ga je na referendumu 65,1 posto birača. Na snagu je stupio 7. studenoga 2021.
Novozelandski model je uzak. Pravo ima odrasla osoba s neizlječivom bolešću i očekivanim životom kraćim od šest mjeseci, koja trpi nepodnošljivu patnju i sposobna je donijeti informiranu odluku. Odobriti je moraju dva liječnika. Od 1. travnja 2025. do 31. ožujka 2026. potpomognute smrti
činile su 1,3 posto svih smrti u zemlji. Od stupanja zakona na snagu tim je putem otišlo gotovo 1.700 ljudi.
Seymour je to
opisao rečenicom koju bi mogao potpisati svaki liberal: tisuće ljudi koji bi umrli u mukama sada imaju izbor, dostojanstvo, kontrolu i autonomiju nad vlastitim tijelom, zaštićeni vladavinom prava.
Oregon (SAD) je od 1997. predložak za većinu američkih saveznih država. Danas neki oblik potpomognutog umiranja dopušta 13 država i Washington D.C.
Europa se pomiče. Nizozemska i Belgija eutanaziju dopuštaju od 2002., Luksemburg od 2009., Španjolska od 2021., Austrija od 2022. Portugal je zakon donio 2023., ali se još ne primjenjuje.
Francuska je zakon o pravu na pomoć u umiranju konačno izglasala 15. srpnja 2026., uz istodobni zakon o jačanju palijativne skrbi. Sve australske savezne države uvele su potpomognuto umiranje od 2019. naovamo, a Urugvaj je 2025. postao prva latinoamerička zemlja koja ga je uredila zakonom.
Nije svugdje prošlo. U Sloveniji su birači 2024. na savjetodavnom referendumu podržali zakon, parlament ga je donio, a u studenome 2025. su ga na obvezujućem referendumu odbili s 53,4 posto glasova. U Britaniji je zakon prošao Donji dom, ali ga je Gornji dom zatrpao s više od 1.200 amandmana dok mu nije isteklo vrijeme.
Smjer je ipak
jasan: sve više demokracija priznaje da kraj života pripada čovjeku koji ga živi.
Što kažu podaci?Oregon ima gotovo 30 godina podataka, više od ikoga. Oni ruše nekoliko mitova.
1. Ljudi ne traže smrt zbog novca. U izvješću za 2025. najviše ih je kao razlog navelo gubitak autonomije (89 posto), a zatim nemogućnost sudjelovanja u aktivnostima koje život čine vrijednim i gubitak dostojanstva. Financijske brige navodi tek mali postotak. To nisu odluke očajnih siromaha nego ljudi koji ne žele da im bolest oduzme ono što jesu.
2. Potpomognuto umiranje ne zamjenjuje palijativnu skrb. Čak 92 posto onih koji su 2025. iskoristili zakon bilo je u palijativnoj skrbi, a 80 posto ih je umrlo kod kuće. Izbor nije bio između skrbi i smrti, nego je došao povrh skrbi.
3. Mnogima je dovoljno znati da izlaz postoji. Godine 2025. propisano je 637 recepata, a umrlo je 400 ljudi. Ostali lijek nisu uzeli, ili zato što su umrli od same bolesti, ili zato što ga nikad nisu ni namjeravali uzeti. Sama sigurnost da neće morati trpjeti do kraja smanjuje strah.
4. Nema dokaza o zlouporabi. Oregonska zdravstvena uprava 2025. nije utvrdila nijedan slučaj nepoštivanja zakona. Njezin epidemiolog Tom Jeanne izjavio je da u gotovo 30 godina nisu vidjeli znakove prisile ili zlouporabe.
Poznata
studija Margaret Battin i suradnika iz 2007. u
Journal of Medical Ethics analizirala je podatke iz Oregona i Nizozemske. Nije našla da su starije osobe, siromašni, žene, manjine ili osobe s invaliditetom izloženi većem riziku. Korisnici su u prosjeku bili bolje obrazovani i bolje osigurani od prosjeka.
5. Brojke rastu, ali ostaju male tamo gdje je zakon uzak. U Oregonu i na Novom Zelandu potpomognute smrti čine oko jedan posto ukupnih smrti. U Kanadi, koja ima širi zakon, 2024. ih je bilo 16.499, odnosno oko pet posto smrti. Ta razlika nije slučajna i bit će važna u nastavku.
Zašto je to liberalno pitanje?John Stuart Mill u djelu
O slobodi postavio je načelo koje je temelj liberalnog poretka: jedini opravdani razlog da se vlast upotrijebi protiv volje pojedinca jest sprječavanje štete drugima. Nad samim sobom, nad vlastitim tijelom i umom, pojedinac je suveren.
Ako to načelo vrijedi bilo gdje, vrijedi na kraju života. Umirući čovjek koji traži lijek kojim će skratiti agoniju ne nanosi štetu nikome. Ne traži od države da ubije, nego da ga prestane kažnjavati i da prestane kažnjavati liječnika koji mu želi pomoći.
Tu je i pitanje vlasništva nad sobom. Ako moje tijelo pripada meni, onda mi pripada i odluka o tome koliko ću dugo trpjeti u njemu. Ako pripada državi, Crkvi ili "društvu", onda smo se odrekli temelja na kojem počivaju i pravo na odbijanje liječenja, i informirani pristanak, i sloboda savjesti.
Liberalni teoretičari, od
Johna Lockea pa do danas, uzimaju upravo teoriju vlasništva nad sobom kao temelj za sve ostale teorije o društvu i zakone. To je polazna točka svake liberalne misli.
Europski ustavni sudovi došli su do istog zaključka. Njemački Savezni ustavni sud 2020. poništio je zabranu organiziranog potpomognutog samoubojstva. Presudio je da opće pravo osobnosti uključuje i pravo na samoodređenu smrt te pravo da se pritom koristi tuđa pomoć. Austrijski ustavni sud iste je godine potpunu zabranu proglasio neustavnom pa je Austrija 2022. donijela zakon.
Protivnici često govore o "svetosti života". To je legitimno uvjerenje i svatko ga ima pravo živjeti. Katolik koji vjeruje da smije umrijeti samo prirodnom smrću treba imati pravo na to i nitko ga ne smije prisiliti na suprotno. Ali u liberalnoj demokraciji vjersko uvjerenje jedne skupine ne može postati kazneni zakon za sve.
Kao što je
Ludwig von Mises istaknuo u knjizi
Liberalizam, liberalizam ne uzima ništa od vjernika ni vjere. Pravo na potpomognutu smrt nikome ništa ne naređuje. Ono samo prestaje drugima zabranjivati.
Najjači argument protivNajjači argument protiv nije religijski. Dolazi od udruga osoba s invaliditetom, od dijela palijativnih liječnika i iz iskustva Kanade.
Izbor nije slobodan ako nema alternative. Autonomija pretpostavlja da imate stvarne opcije. Pacijent koji nema palijativni tim, kojem bol nije kontrolirana i kojem obitelj ne može uzeti dopust ne bira između dostojanstvenog života i dostojanstvene smrti. Bira između patnje i smrti. U Hrvatskoj, gdje je ugovoreno tek 43 od 73 planirana mobilna tima, taj prigovor ima posebnu težinu.
Granice se pomiču. Kanada je 2016. dopustila potpomognuto umiranje samo onima čija je smrt bila razumno predvidiva. Godine 2021. pravo je prošireno i na one čija smrt nije predvidiva, ali trpe nepodnošljivo (takozvani Track 2). U ožujku 2027. trebalo bi se proširiti i na osobe kojima je jedina bolest psihička.
Stručno povjerenstvo u Ontariju opisalo je slučajeve u kojima su izolacija i nezadovoljene socijalne potrebe utjecale na odluku. Odbor UN-a za prava osoba s invaliditetom 2025. pozvao je Kanadu da Track 2 ukine.
Osjećaj da ste teret. U Oregonu značajan dio pacijenata navodi strah da će biti teret obitelji. U društvu koje ne štiti ranjive "pravo na smrt" može se neprimjetno pretvoriti u očekivanje.
To su ozbiljni prigovori i liberal ih ne smije odbaciti. Ali treba vidjeti što oni zapravo dokazuju.
Prvi prigovor je argument za bolju palijativnu skrb, a ne protiv izbora. Zakon o potpomognutom umiranju i Lončarekin prijedlog o plaćenom dopustu ne isključuju se. Francuska je ove godine donijela oba zakona istodobno. Hrvatska može isto. Odbiti umirućima izbor dok sustav ne bude savršen znači odbiti ga zauvijek.
Drugi prigovor je argument protiv kanadskog modela, a ne protiv novozelandskog ili oregonskog. Tamo gdje zakon pokriva samo neizlječivo bolesne s kratkom prognozom, nakon 28 godina u Oregonu i pet na Novom Zelandu nema dokaza o pomicanju granica ni o zlouporabi.
Sklizak teren nije prirodni zakon. On je politička odluka, i zakonodavac je može ne donijeti.
Treći prigovor vrijedi ozbiljno shvatiti, ali on dokazuje previše. Ljudi se boje biti teret i kad odbijaju kemoterapiju, i kad potpisuju da ne žele reanimaciju. To pravo im već priznajemo.
Odgovor na rizik pritiska su provjere: dva neovisna liječnika, razdoblje čekanja, procjena sposobnosti odlučivanja, pravo da se odluka povuče u svakom trenutku. Odgovor nije zabrana koja čovjeka koji nije pod pritiskom osuđuje na muke.
Novozelandski model za HrvatskuHrvatskoj ne treba kanadski zakon. Treba joj uzak, jasan i provjerljiv zakon po uzoru na Novi Zeland i Oregon:
- pravo ima samo punoljetna, poslovno sposobna osoba s neizlječivom bolešću u uznapredovaloj fazi i ograničenom prognozom;
- zahtjev mora potvrditi dva neovisna liječnika, uz procjenu sposobnosti odlučivanja i propisano razdoblje čekanja;
- odluku donosi isključivo pacijent, a može je povući u bilo kojem trenutku;
- liječnik koji ne želi sudjelovati ima pravo na priziv savjesti;
- svaki slučaj prijavljuje se neovisnom tijelu, koje svake godine javno objavljuje podatke.
Uz to, Lončarekin prijedlog o plaćenom dopustu treba usvojiti, a nacionalni program palijativne skrbi konačno donijeti. Ta dva zahtjeva nisu suprotstavljena. Oba polaze od istog načela: posljednji mjeseci života trebaju pripadati čovjeku i njegovim bližnjima, a ne birokratskim prazninama.
Novi Zeland je pokazao kako se to radi. Zakon nije pokrenula vlada nego jedan zastupnik tada male klasičnoliberalne stranke, koji je pet godina skupljao glasove. Na kraju su o njemu odlučili građani. Većina ih je, kada je dobila priliku, rekla da želi imati izbor.
Nitko ne želi umrijeti u mukama. Ali danas u Hrvatskoj nitko ni nema pravo to izbjeći. Slobodno društvo ne govori ljudima kako trebaju živjeti. Ne bi im trebalo govoriti ni kako moraju umrijeti.