Bio je barun, sudac, vinogradar i pisac skandaloznog romana o haremu. Dvadeset godina pisao je knjigu koju je Crkva stavila na popis zabranjenih, a američki očevi osnivači citirali su je češće od Biblije. Gotovo svaki demokratski ustav na svijetu, uključujući i hrvatski, nosi jednu njegovu ideju: vlast se ne smije držati u jednim rukama. Ovo je priča o Montesquieuu.
Prosjak na krštenju18. siječnja 1689. u dvorcu La Brède kraj Bordeauxa u Francuskoj rodio se sin u staroj plemićkoj obitelji. Na krštenje su, prema obiteljskoj predaji, doveli neobičnog kuma: prosjaka sa sela. Dijete je trebalo cijeli život pamtiti da su mu siromasi braća.
Odrastao je u čovjeka koji je sigurnost običnih ljudi pred moćnima postavio u središte svoje političke misli. Za njega je politička sloboda značila mir u glavi: osjećaj da te nitko ne može uhititi, opljačkati ni osuditi samo zato što je jači.
Sudac kojem je bilo dosadnoCharles-Louis de Secondat školovao se kod oratorijanaca u Juillyju, a pravo je studirao u Bordeauxu. Godine 1715. oženio se Jeanne de Lartigue, protestantkinjom s dobrim mirazom. U katoličkoj Francuskoj, trideset godina nakon što je Luj XIV. zabranio protestantizam, to nije bila sitnica.
Godinu dana kasnije umro je njegov stric i ostavio mu dvije stvari: titulu baruna de Montesquieua i službu predsjednika u Parlamentu Bordeauxa. Parlament u Francuskoj tada nije bio parlament u današnjem smislu nego visoki sud, a sudačke službe kupovale su se i nasljeđivale kao kuće.
Montesquieu je dakle postao sudac nasljedstvom i sudački mu se posao nije osobito sviđao. Priznao je da razumije pitanja, ali ne i postupak. Više ga je zanimala znanost. U akademiji u Bordeauxu čitao je radove o jeci, o bubrežnim žlijezdama i o tome zašto su neka tijela prozirna. Bio je i ozbiljan vinogradar. Vino s njegovih imanja prodavalo se Englezima, a on je s ponosom govorio da je njegov uspjeh kao pisca pomogao prodaji vina.
Perzijanci u ParizuGodine 1721. u Amsterdamu je anonimno objavljena knjiga
Perzijska pisma. Dvojica Perzijanaca, Usbek i Rica, putuju u Pariz i pišu pisma kući o čudnim običajima Francuza.
Bila je to satira u kojoj je Francuska gledana očima stranaca. Kralj
Luj XIV. opisan je kao čarobnjak koji podanike uvjerava da papirnati novac vrijedi kao zlato. Papa je drugi čarobnjak, koji ljude uvjerava da su tri jedno i da kruh nije kruh. Parižani obožavaju modu, krevete i razgovore o ničemu. Najpoznatiji je trenutak kad se Rica pojavi u perzijskoj odjeći, a cijeli Pariz bulji u njega. Kad se presvuče u francusko odijelo, odjednom nitko ne primjećuje da postoji. Jednom kad netko sazna tko je, Pariz se pita: "Kako netko može biti Perzijanac?".
Pitanje je bilo ozbiljnije nego što se činilo. Montesquieu je pokazao da je ono što izgleda prirodno često samo navika i da i naši običaji drugima izgledaju čudno.
Knjiga ima i drugu, mračniju liniju. Dok Usbek u Parizu filozofira o slobodi, kod kuće drži harem žena koje čuvaju eunusi. Kako vrijeme prolazi, harem se raspada u pobunu, kazne i krv. Na kraju se njegova omiljena žena Roxane ubija otrovom i ostavlja mu pismo: "Mogla sam živjeti u ropstvu, ali uvijek sam bila slobodna. Tvoje zakone preoblikovala sam prema zakonima prirode, a moj je duh ostao zauvijek neovisan."
Harem je bio metafora despotizma. Vlast koja počiva na strahu i nadzoru ne proizvodi poslušnost nego pobunu, licemjerje i propast. A čovjek koji o slobodi lijepo piše može kod kuće biti tiranin.
Knjiga je postala senzacija. U godinu dana doživjela je desetak izdanja i lažnih pretisaka. Svi su znali tko ju je napisao, a Montesquieu je to službeno poricao.
EngleskaGodine 1726. prodao je sudačku službu i otišao u Pariz. Godine 1728. ušao je u Francusku akademiju, a zatim je krenuo na putovanje koje je trajalo tri godine: Beč, Mađarska, Venecija, Rim, Napulj, njemačke države i Nizozemska.
Najvažnija postaja bila je Engleska, gdje je proveo gotovo dvije godine (1729.–1731.). Ondje ga je primio kralj, postao je član Kraljevskog društva i primljen je u masonsku ložu. Sjedio je na galeriji parlamenta, čitao novine i razgovarao s političarima.
Engleska ga je zbunila i očarala. Zemlja je bila puna stranačkih svađa, žestokih novina i političkih pamfleta, a ipak je bila stabilnija i slobodnija od Francuske. U bilješkama je zapisao da je Engleska "trenutno najslobodnija zemlja na svijetu", jer ondje "nitko ne može naštetiti ni jednom čovjeku ako ne krši zakon".
Montesquieu se pitao kako je to moguće, a dvadeset godina tražio je odgovor.
RimPrvi korak bila je knjiga
Razmatranja o uzrocima veličine Rimljana i njihove propasti (1734.). Rimljani nisu propali zbog sudbine ili Božje volje, tvrdio je, nego zbog uzroka koji se mogu razumjeti: republika koja je postala carstvo osvajanjem, vojske odane generalima umjesto zakonu i građani koji su slobodu zamijenili za kruh i igre.
Najvažnija je izjava u knjizi otprilike ova: nije sreća ta koja vlada svijetom. Postoje opći uzroci, moralni i fizički, koji djeluju u svakoj državi i podižu je, održavaju ili ruše.
Bio je to početak onoga što danas zovemo političkom sociologijom: ideje da se države mogu proučavati kao što se proučava priroda.
O duhu zakonaU jesen 1748. u Ženevi je, ponovno anonimno, objavljeno djelo u dva sveska:
O duhu zakona. Montesquieu je na njemu radio dvadeset godina. Pri kraju je gotovo oslijepio pa su mu tajnici čitali izvore i pisali po diktatu.
Djelo nije bilo traktat u današnjem smislu nego golem, raspršen katalog ljudskih zakona: rimskih, kineskih, perzijskih, japanskih, germanskih, engleskih i francuskih. Zanimalo ga je zašto različiti narodi imaju različite zakone i kakvi zakoni pripadaju kakvim društvima. Zakoni, pisao je, nisu proizvoljne zapovijedi. Oni su "nužni odnosi koji proizlaze iz naravi stvari" i ovise o vladavini, klimi, tlu, vjeri, trgovini, običajima i broju stanovnika. Upravo je to "duh zakona".
U dvije godine knjiga je doživjela više od dvadeset izdanja.
Voltaire je napisao da je ljudski rod izgubio svoje naslove plemstva, a Montesquieu ih je pronašao i vratio mu ih.
Tri vrste vladavine, jedna užasnaMontesquieu je vladavine podijelio drukčije od Aristotela. Nije ga zanimalo samo tko vlada, nego i na čemu vlast počiva.
1. Republika, u kojoj vlada narod ili njegov dio, počiva na vrlini, odnosno na ljubavi prema domovini i zakonima.
2. Monarhija, u kojoj vlada jedan, ali prema utvrđenim zakonima, počiva na časti: ambiciji, ponosu i želji za ugledom plemstva i staleža.
3. Despotizam, u kojem vlada jedan bez zakona, po vlastitoj volji i hiru, počiva na strahu.
Despotizam je za njega bio najgori oblik vladavine i ujedno opasnost koja vreba svaku drugu. Opisao ga je jednom od najpoznatijih slika u povijesti političke misli:
"Kad divljaci iz Louisiane žele voće, posijeku stablo u korijenu i uberu plod. To je despotska vladavina."Despot ne ulaže, ne štedi i ne gradi. Uzima sve odmah jer ne zna hoće li ga sutra imati. Isto čine i njegovi podanici: ne sade, ne grade i ne trguju, jer ne znaju hoće li im sutra uzeti sve. Despotizam stoga ne uništava samo slobodu nego i bogatstvo. Država straha je siromašna država.
Despotizam je kod Montesquieua opisan na primjeru "orijentalnih" carstava: Perzije, Turske, Kine i Mogulskog Carstva. Pravi cilj, međutim, bila je Francuska.
Luj XIV. pretvorio je francusku monarhiju u nešto opasno blisko despotizmu: kralj je ukinuo sazivanje Generalnih staleža, slomio plemstvo i proglasio se izvorom svakog zakona.
Poruka je bila jasna i čitatelji su je razumjeli. Ako monarhija ukine posredna tijela koja ograničavaju vladara, postaje despotizam s ljepšim manirama.
Sloboda nije ono što mislitePrije nego što je objasnio kako zaštititi slobodu, Montesquieu je morao objasniti što ona jest.
Većina ljudi, pisao je, slobodom smatra sudjelovanje u vlasti, pravo da nose oružje ili mogućnost da rade što hoće. Montesquieu je odbacio sve tri definicije. Sloboda nije raditi što hoćeš, jer ako bi svatko radio što hoće, nitko ne bi bio slobodan. Sloboda je pravo da se radi sve što zakon nije zabranio.
Važnija je druga definicija, koja je i danas temelj liberalne misli:
"Politička sloboda građanina jest onaj mir duha koji proizlazi iz uvjerenja da je svatko siguran. Da bi se ta sloboda imala, vladavina mora biti takva da se nijedan građanin ne mora bojati drugoga."Montesquieu političku slobodu dakle ne mjeri time koliko ljudi glasa ni tko vlada, nego time koliko se građanin boji. Demokracija u kojoj se ljudi boje policije, poreznika ili većine nije slobodna. Monarhija u kojoj čovjek mirno spava jer zna da ga nitko ne može kazniti bez zakona i suda može biti slobodnija.
Trodioba vlastiKako onda osigurati da se nitko ne mora bojati? Montesquieu je odgovorio rečenicama koje su promijenile svijet:
"Vječno iskustvo pokazuje da je svaki čovjek koji ima vlast sklon zloupotrebi; ide dokle god ne naiđe na granice. Tko bi to rekao! I samoj vrlini potrebne su granice. [...] Da se vlast ne bi mogla zloupotrijebiti, potrebno je da, rasporedom stvari, moć zaustavlja moć."Ključno je ono "rasporedom stvari". Montesquieu se nije uzdao u dobre vladare, mudre savjetnike ni moralne propovijedi. Nije pitao kako na vlast dovesti dobre ljude nego kako urediti vlast da zli ljudi ne mogu napraviti previše štete. Rješenje nije u karakteru vladara nego u arhitekturi institucija.
U poglavlju o engleskom ustavu (knjiga XI., poglavlje 6.), najutjecajnijem poglavlju političke teorije modernog doba, opisao je tri vlasti:
- zakonodavnu, koja donosi zakone,
- izvršnu, koja ih provodi, vodi upravu, vojsku i vanjsku politiku,
- sudbenu, koja kažnjava zločine i rješava sporove.
Zatim je napisao:
"Kad su u istoj osobi ili istom tijelu zakonodavna i izvršna vlast spojene, nema slobode, jer se može bojati da isti monarh ili isti senat donosi tiranske zakone kako bi ih tiranski provodio. Nema slobode ni ako sudbena vlast nije odvojena od zakonodavne i izvršne... Sve bi bilo izgubljeno kad bi isti čovjek ili isto tijelo uglednika, plemića ili naroda vršilo te tri vlasti."Nije bio prvi koji je o tome razmišljao.
Aristotel je razlikovao funkcije vlasti,
Polibije je hvalio mješovitu rimsku vladavinu, a
John Locke razlikovao je zakonodavnu i izvršnu vlast. Montesquieu je međutim prvi jasno izdvojio sudstvo kao treću, neovisnu vlast i prvi sve to povezao u sustav u kojem svaka vlast drugu ograničava: parlament podijeljen u dva doma, izvršna vlast s pravom veta, suci koji ne ovise ni o jednoj ni o drugoj.
O sucima je napisao rečenicu koja se i danas citira u svakoj raspravi o sudstvu: suci trebaju biti samo "usta koja izgovaraju riječi zakona". Sudac ne smije stvarati zakon po vlastitoj volji, a vladar ne smije suditi.
Trgovina kao civilizacijska tekovinaMontesquieu je jedan od prvih velikih mislilaca koji je trgovinu vidio kao civilizacijsku snagu.
"Gotovo je opće pravilo da gdje god postoje blagi običaji, postoji trgovina; i da gdje god postoji trgovina, postoje blagi običaji. [...] Prirodni učinak trgovine jest da vodi miru. Dva naroda koja trguju međusobno postaju međusobno ovisna."Kad su ljudi upućeni jedni na druge, kad jedni drugima prodaju vino, sukno i žito, rat postaje skup, a predrasude se troše. Trgovina, pisao je, liječi razorne predrasude. To je ideja koju će
Benjamin Constant razviti u tezi o duhu osvajanja, a
Adam Smith u
Bogatstvu naroda. Ideja da trgovina vodi miru, a mir trgovini, i danas je temelj Europske unije.
Montesquieu je napisao i jednu od najpametnijih rečenica o porezima:
"Ništa ne treba više uređivati mudrošću i razboritošću od onog dijela koji se oduzima podanicima i onoga koji im se ostavlja."Kasnije je dodao i opasno točno opažanje: najveći porezi mogu se ubirati u slobodnim zemljama jer ljudi pristaju plaćati za slobodu. Despotije pak mogu ubirati malo jer podanici nemaju što dati. To je argument koji današnji liberali rado zaborave: slobodne zemlje mogu biti i najviše oporezovane, što dokazuju današnji primjeri u Skandinaviji.
Protiv mučenja i lomačaMontesquieu je bio i jedan od prvih kritičara kaznenog prava svog vremena.
Tražio je da kazne budu razmjerne zločinu. Ako je kazna za krađu jednaka kazni za ubojstvo, pisao je, lopov će ubiti svjedoka. Kritizirao je mučenje kao način ispitivanja osumnjičenika.
Naglašavao je da je sloboda najugroženija kad su zakoni o kaznenim djelima nejasni. Mladi talijanski pravnik
Cesare Beccaria 1764. je objavio
O zločinima i kaznama, knjigu koja je pokrenula reformu kaznenog prava diljem Europe, i u njoj je Montesquieua izričito naveo kao uzor.
Jedno od najsnažnijih poglavlja
Duha zakona zove se
Najponiznija predstavka inkvizitorima Španjolske i Portugala. Povod je bilo spaljivanje 18-godišnje židovske djevojke na lomači u Lisabonu. Montesquieu govori glasom Židova koji se obraća inkvizitorima:
"Živite u stoljeću u kojem je prirodno svjetlo življe nego što je ikada bilo. [...] Ako netko u budućnosti bude htio reći da su u stoljeću u kojem živimo narodi Europe bili civilizirani, navest će vas kao dokaz da su bili barbari."Za vjersku je toleranciju tražio jednostavno pravilo: ne prisiljavati nikoga, ni na prijelaz, ni na odricanje.
Ironija koju pogrešno tumačeU
Duhu zakona postoji poglavlje koje se i danas krivo citira. U njemu Montesquieu nabraja argumente kojima bi Francuzi "opravdali" ropstvo Afrikanaca:
"Šećer bi bio preskup kad ne bismo dali da biljku koja ga daje obrađuju robovi. [...] Oni koji su u pitanju crni su od glave do pete i imaju tako spljošten nos da ih je gotovo nemoguće žaliti. [...] Nemoguće je da pretpostavimo da su ti ljudi ljudi, jer kad bismo ih smatrali ljudima, počeli bismo vjerovati da ni mi nismo kršćani."To nije rasistička obrana ropstva nego satira, jednako kao
Defoeov Najkraći put s disidentima. Montesquieu argumente robovlasnika dovodi do apsurda kako bi pokazao njihovu sramotnost. Ropstvo je drugdje izričito osudio kao suprotno naravi i kao nešto što kvari i roba i gospodara. Abolicionisti su to poglavlje citirali desetljećima.
Ironija je, kao i Defoeu, i njemu naštetila. Poglavlje se i danas pojavljuje na internetu kao "dokaz" Montesquieuova rasizma, istrgnuto iz konteksta.
Zabranjena knjigaDuh zakona naišao je na snažan otpor. Jansenistički i isusovački časopisi napali su ga kao bezbožnu knjigu. Sorbona je pripremala osudu. Godine 1751. Katolička crkva stavila je knjigu na Popis zabranjenih knjiga. Montesquieu je 1750. objavio
Obranu Duha zakona, duhovit i oštar odgovor kritičarima.
Unatoč tome, u Europi je knjiga postala obavezno štivo.
Katarina Velika pisala je da je njegova knjiga njezin molitvenik i doslovno je prepisivala dijelove u svoje
Upute za novi ruski zakonik.
Fridrik Veliki čitao ju je s olovkom u ruci.
KrajMontesquieu je posljednje godine proveo gotovo slijep, između La Brèdea i Pariza. Pisao je, bilježio i kušao vino. Govorio je da nikad nije imao tuge koju sat čitanja ne bi otklonio.
U siječnju 1755. u Parizu ga je napala groznica. Prema predaji, isusovački ispovjednik na samrti je od njega tražio da mu preda rukopise i ispravke
Perzijskih pisama, kako bi uklonio opasna mjesta. Vojvotkinja d'Aiguillon, njegova prijateljica, navodno ih je zaključala i nije dala. Montesquieu je umro 10. veljače 1755., u 66. godini.
Na sprovod je, prema često citiranim izvještajima, od velikih imena prosvjetiteljstva došao samo
Denis Diderot.
Ostavština: od Philadelphije do ZagrebaPravi utjecaj Montesquieua počeo je nakon njegove smrti.
U Americi je postao najcitiraniji politički pisac ere osnivanja države. Kad su američki
očevi osnivači 1787. pisali ustav, njegov je nauk bio doslovno ugrađen u strukturu: Kongres s dva doma, predsjednik s pravom veta, Vrhovni sud neovisan o objema vlastima.
James Madison u 47. broju
Federalista naziva ga "slavnim Montesquieuom", "proročištem koje se uvijek konzultira i citira" o diobi vlasti. Madisonova rečenica iz 51. broja, da ambicija mora biti suprotstavljena ambiciji, čisti je Montesquieu.
U Francuskoj je
Deklaracija o pravima čovjeka i građanina iz 1789. u članku 16. upisala: "Društvo u kojem jamstvo prava nije osigurano niti je dioba vlasti utvrđena nema ustava."
U Hrvatskoj je Ustav u članku 4. propisao: "Državna vlast ustrojena je na načelu diobe vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu..." Isti članak dodaje da načelo diobe vlasti uključuje i "oblike međusobne suradnje i uzajamne provjere nositelja vlasti". To su gotovo Montesquieuove riječi, napisane 1990. u Zagrebu.
Pošteno: četiri prigovoraPrvi: bio je aristokrat koji je branio svoje povlastice. Montesquieu je kao jamstvo slobode u monarhiji vidio "posredna tijela": plemstvo, svećenstvo, gradove i parlamente, odnosno sudove u kojima su sjedili plemići poput njega. Napisao je: "Nema monarha, nema plemstva; nema plemstva, nema monarha." Kritičari s pravom ističu da je on, kupoprodajni sudac nasljedne službe, branio sustav u kojem se pravda kupovala i nasljeđivala.
Drugi: krivo je razumio Englesku. Englezi nikad nisu jasno razdvojili tri vlasti. Već u njegovo vrijeme premijer
Robert Walpole vodio je vladu iz parlamenta i parlamentom upravljao preko većine, mita i položaja. Dom lordova bio je i zakonodavno tijelo i najviši sud. Montesquieu je, kažu kritičari, opisao idealnu Englesku koja nije postojala.
Treći: teorija klime. Montesquieu tvrdi da klima oblikuje karakter naroda i vlast: vruće podneblje rađa lijenost i despotizam, a hladno hrabrost i slobodu. Teza je pojednostavljena, ponekad gotovo smiješna, i služila je kasnije za opravdavanje kolonijalnih predrasuda. U nekim poglavljima prihvaća i da u vrućim zemljama ropstvo možda ima "prirodne razloge", iako ga načelno osuđuje.
Četvrti: "orijentalni despotizam". Njegove slike Perzije, Turske i Kine bile su više karikature napisane za europske čitatelje nego stvarni opisi. Neki ga smatraju jednim od izvora europskog stereotipa o nepromjenjivom, ropskom Istoku.
Prvi prigovor ima osnovu, ali promašuje bit. Montesquieu je branio "posredna tijela" ne zato što su bila savršena, nego zato što su bila jedine prepreke apsolutnoj vlasti. U Francuskoj Luja XIV. nije bilo slobodnih izbora, slobodnog tiska ni ustavnog suda. Postojali su samo plemići, gradovi i sudovi koji su se mogli oduprijeti kralju. Danas ulogu tih tijela imaju neovisni mediji, lokalna samouprava, sveučilišta, udruge i sindikati. Montesquieuova je ideja preživjela plemstvo.
Drugi prigovor je točan, ali gotovo nevažan. Možda je Englesku idealizirao, ali je model koji je iz nje izvukao postao stvaran. Amerikanci su 1787. sagradili državu koja je razdvajala vlasti strože nego Engleska ikad. Ideja ne mora biti točan opis da bi bila dobar nacrt.
Treći i četvrti prigovor treba prihvatiti. Montesquieu je bio čovjek svog vremena, s predrasudama svog vremena. Teorija klime nije prošla test i ne treba je braniti. Ali treba primijetiti da je i tu, na svoj način, postavio pitanje koje je moderno: kako uvjeti, geografija, ekonomija i povijest oblikuju institucije. Odgovor mu je bio loš, ali pitanje je bilo dobro.
Država koja ne vjeruje vladarimaMontesquieu nije bio demokrat ni revolucionar. Ne bi se snašao ni u jednoj modernoj stranci. Bio je plemić, sudac i vlasnik vinograda, i nije bio ni idealist ni sanjar.
Ipak je ostavio jednu od najvažnijih ideja moderne politike, a ona je u biti jednostavna i duboko nepovjerljiva prema svakoj vlasti: ne treba se nadati dobrim vladarima, nego treba urediti vlast tako da ni loši ne mogu napraviti previše štete.
Ta ideja je liberalna u najboljem smislu riječi. Ne pita tko treba vladati - kralj, narod, većina ili stručnjaci, nego koliko vlasti itko smije imati i tko će ga zaustaviti kad prijeđe granicu. Odgovor je da je ne smije imati nitko u potpunosti i da granice postavljaju druge vlasti, neovisni sudovi, zakoni koji vrijede za sve i građani koji se ne moraju bojati.
Svaki put kad parlamentarna većina, koja je ujedno i vlada, pokušava nadzirati sudove, imenovati poslušne čelnike neovisnih institucija ili mijenjati pravila igre usred utakmice, Montesquieuovo pitanje ponovno postaje aktualno. Hrvatski Ustav ga je prepisao u članak 4. Na političarima i građanima je da ne ostane samo na papiru.
Montesquieu je o tome napisao rečenicu kojom bi svaki ministar pravosuđa trebao početi radni dan:
"Nema okrutnije tiranije od one koja se provodi pod zaštitom zakona i u ime pravde."