Piše: Mario Nakić
Photo: Freepik
5.3.2025.
Piše: Mario Nakić
Photo: Freepik
5.3.2025.
Ne morate biti doktor medicine da biste znali da je svaku bolest, koju je moguće spriječiti, puno bolje spriječiti nego liječiti. Jer kad se osoba razboli, onda stvari mogu postati gadne, liječenje je bolno, a ponekad čak i neučinkovito. Svaka oboljela osoba vjerojatno si misli da je trebala učiniti nešto, možda više paziti na prehranu, kretanje i vježbanje, izbjegavati alkohol, pušenje i druge štetne navike, da bi joj sada bilo puno lakše jer se ne bi trebala boriti s problemima koje bolest sa sobom donosi.
Vrlo je slično i kad se radi o dvije stvari koje nemaju veze s medicinom, ali nanose štetu mnogima - to su inflacija i rat. O tome kako se unaprijed može spriječiti rat u budućnosti, pisat ću drugom prilikom. Ovaj put ćemo o inflaciji.
Inflacija se odražava u rastu cijena potrepština koje svakodnevno kupujemo. Inflacija je opaka jer nam smanjuje kupovnu moć, umanjuje vrijednost našeg rada. Više moramo raditi da bismo mogli kupiti isto onoliko koliko smo mogli prije. I što je još gore, ona je proces koji traje pa već možemo pretpostaviti da će cijene u budućnosti rasti. Ako potraje duže, inflacija postaje rak rana gospodarstva i vodi u siromaštvo, nemire, a može i dovesti do kraha države.
Inflacija ne dolazi sama od sebe i ona nije rezultat trgovačke pohlepe. Već smo ranije utvrdili da trgovci jesu pohlepni, ali nemaju moć dijeljenja novog novca kupcima, onog novca koje bi kupci mogli koristiti da kupe robu i usluge s cijelom većom nego ranije. Taj novi novac dolazi isključivo od države. Država je ta koja kreira inflaciju ako troši više od onoga što je prikupila oporezivanjem.
Rast cijena je samo posljedica. Kad jednom krene, to se više ne može izbjeći. Onaj novac koji je vlada pretjerano potrošila, mora se nekako naplatiti. Inflacija je kao porez na neodgovornu fiskalnu politiku države, samo što ga plaćaju svi, a najviše su pogođeni siromašni i srednji sloj, budući da oni najveći dio svoje zarade potroše na hranu i ostale svakodnevne potrepštine.
Liječenje inflacije je jako bolno. Država može drastično smanjiti svoju potrošnju, ali to znači da će netko biti jako pogođen. Ako značajan dio gospodarstva ovisi o državnoj pomoći ili potrošnji, onda će doći do recesije. Ako država smanji socijalne programe, pogođeni će biti nezaposleni, umirovljenici i drugi korisnici socijalne pomoći. Ako država skreše birokraciju i javni sektor, pogođeni će biti ljudi koji su dobili otkaz u javnom sektoru. Kako god da se okrene, pravo i učinkovito liječenje inflacije je bolno i lako može dovesti zemlju u recesiju.
Rijetko koja vlada će uopće pribjeći takvim metodama iako bi samo one mogle skratiti ili suzbiti inflaciju. Većina će se poslužiti populističkim trikovima poput zamrzavanja cijena. To može kratkoročno utjecati samo na službenu stopu inflacije, ali može i dovesti do još većih problema poput nestašica i zatvaranja trgovina. U najboljem slučaju, ako popis proizvoda sa zamrznutim cijenama nije predugačak, to će samo produžiti proces.
Puno je bezbolnije spriječiti prije nego što do inflacije dođe. Postoji, dakle, prevencija i to bi trebao biti zakon, možda čak i ustavni institut zaštite građana od neodgovorne vladine fiskalne politike. Njemačka ima tako nešto, premda će to sad pokvariti. Ali to je u suštini odlična stvar - ustavom ograničiti javnu potrošnju države i lokalne samouprave, dakle na svim razinama, i tako spriječiti pohlepne političare, kad dođu na vlast, da nanesu štetu svojim građanima.
Prvi korak u prevenciji svakako treba biti građanska svijest. Građani bi prvo trebali shvatiti kako nastaje i otkud dolazi inflacija. Zatim trebaju tražiti od svakog političara koji obnaša vlast da se ponaša odgovorno prema javnom novcu kojim raspolaže. I da to ne bi ostalo na riječima, unijeti to u Ustav, donijeti zakon koji izričito ograničava trošenje javnog novca unutar realnih okvira i kažnjava odgovorne na vlasti ako to prekrše.
Jer inače ćemo imati inflaciju svako malo, s obzirom da nitko ne razmišlja o inflaciji dok sve funkcionira normalno i dok cijene ne rastu. Tek kad cijene počnu ozbiljno rasti, toliko da to obični kupac može primijetiti, onda se ljudi počnu brinuti o tome, ali tada je već kasno.
Kao što se trebamo dovoljno kretati i pravilno hraniti dok smo zdravi baš zato da bismo spriječili pojavu bolesti, tako trebamo i tražiti od političara na vlasti da se ponašaju odgovorno prema javnom novcu onda dok vidljivih problema u ekonomiji nema.