Ako još nekome to ranije nije bilo jasno, prije dva dana je moralo postati jasno svima da je mit o antifašizmu u Hrvatskoj došao do svoga kraja. Na antifašističke skupove u četiri hrvatska grada došlo je ukupno tek desetak tisuća ljudi, i uz maksimalnu medijsku promidžbu. Vođe novinarskih udruženja i sindikata bile su u organizaciji, mediji su o tome pilili tjednima i danima pozivajući ljude na "ustanak", nakon 80-godišnje indoktrinacije kroz državno obrazovanje, u zemlji koja službeno i deklarativno slavi i praznuje antifašizam - to je, blago rečeno, debakl.

Moramo pretpostaviti da neki, unatoč svemu, nisu bili u mogućnosti doći na skup. Uzmimo da je takvih 10 puta više od onih koji su došli. Dolazimo do brojke 100 tisuća. To je i dalje jako malo, to je oko 3 posto odraslog stanovništva Republike Hrvatske. Na to se svela antifa populacija u ovoj zemlji.

Ne trebamo žaliti jer antifašizam je cijelo vrijeme služio kao plašt za lijeve i često vrlo loše politike. Vidjeli smo to i po porukama sa samih skupova. Koriste antifašizam da bi opravdali uvoz radikalnog islamizma i terorizma u Europu, negiranje hrvatske državnosti i uopće nacionalnog identiteta. Skup s takvim anarhističnim porukama ne bi bio dozvoljen u Jugoslaviji, a vjerujem da bi maršal Tito organizatore rado poslao u zatvor ili, vjerojatnije, ludnicu.

U Hrvatskoj su takvi skupovi dozvoljeni, kao i mnogi drugi, i to je pozitivno. To znači da je Hrvatska sada već zrela demokracija i može tolerirati glas onih koji se protive samom njenom postojanju. Takvi su dio svakog slobodnog društva.

U očaju zbog propasti jedne ideje koja se skoro cijelo stoljeće čuvala kao tekovina revolucije "poput oka u glavi", medijski protagonisti su odlučili maksimalno dramatizirati i dovesti stvar do usijanja. Doslovno. Ivanka Toma, kolumnistica Jutarnjeg lista, zaziva nasilje i likvidacije:

Tomi to nije čudno, ona se ne pita kako je moguće od malih skupova doći do nasilja na ulicama i likvidacija. Ona to proriče poput Nostradamusa. Zapravo, ona to priželjkuje.

I nije u tome usamljena. Čini se da je to dio šire propagandne akcije antifašista kroz medije i društvene mreže. Aleksandra Kolarić, koja nikad nije preboljela izbacivanje iz SDP-a, očekuje da će "uskoro biti fizički napadnutih i možda stradalih". Kolarić to izražava sa žaljenjem, ona Hrvatsku vidi "kao voćku poslije kiše", samo s nasiljem. Kako slatko!

Što nam to govori? Radikalna ljevica se priprema za ulične sukobe. Nije bitno s kim niti protiv koga, oni priželjkuju krv.

Ne bi to trebalo iznenaditi nikoga tko prati njihove aktivnosti. Sve aktivnosti - od sabotiranja "molitelja" na trgu preko sabotaže izraelskih kulturnih djelatnika u Hrvatskoj pa do ovih antifa skupova - popraćeni su prepoznatljivim militantnim folklorom: ratni bubnjevi, zviždaljke, poklici, marš.

Obični ljudi ne marširaju. To radi vojska. Marš je uvijek prikaz fizičke sile i spremnosti na nasilje. Marš se organizira kako bi se pokazalo drugoj strani da nema zajebancije; da je tu spremna divizija za fizičke obračune. Umotajte to u kakav god celofan želite - "za toleranciju", "za imigrante", "protiv fašizma", pa čak i "protiv nasilja" - to je i dalje militaristički folklor jedne vrlo ratoborne skupine koja iskazuje spremnost za nasilje.

Zašto bi danas u Hrvatskoj, jednoj od najsigurnijih zemalja u svijetu, netko priželjkivao nasilje i likvidacije?

Mislim da je razlog čisto politički. Dugovječni (nadam se ne i doživotni) premijer Andrej Plenković nije ostavio ljevici drugog prostora osim ulice. Preuzeo je praktički sve umjerene lijeve politike i provodi ih u djelo. Ljevica u Hrvatskoj se ne može zalagati za socijalnu državu kad ju imamo; ne može se zalagati za visok minimalac kad smo po tome već rekorderi ovog dijela Europe; ne može se boriti protiv slobode poduzetništva kad ju je HDZ i u tome nadmašio; izaberite porez za koji bi se ljevica u Hrvatskoj mogla zalagati - HDZ ga je već uveo.

Politički prostor lijeve oporbe je sveden na nulu. Preostaje samo ulica i vraćanje u 1941. Jedini spas za vlastiti opstanak vide u destabilizaciji države. To bi mogli postići poticanjem unutarnjih nemira i provociranjem desnice. Hrvatski nacionalizam je - o tome sam podrobnije pisao ovdje - osjetljiv poput pahuljice, tako da ovdašnje desničare nije teško isprovocirati. To je jedina stvar koja antifama trenutno ide na ruku i to je karta na koju igraju.

Za destabilizaciju države potrebno je da dođe do krize, a za to imaju Maju Sever koja već ima bogato iskustvo u izazivanju krize u susjednoj Srbiji. Međutim, Hrvatska nije Srbija, nije ni približno slična. Ovdje im mogu na ruku ići samo manje skupine navijača koje su i dosad pokazivale želju da agresivno ponašanje sa stadiona prenesu na ulice. Hoće li to biti dovoljno za ostvarenje većeg uličnog sukoba sa žrtvama? Mislim da ne.

Radikalna ljevica će zasigurno pokušavati zaoštriti situaciju što je više moguće, dramatizirat će to preko svojih medija do krajnjih granica i nastavit će s marševima u nadi da će se nešto veće dogoditi. Ti marševi će biti sve slabije posjećeni jer ljudi počinju shvaćati da je sve vezano za njih prijevara.

Ako ne dođe do većeg incidenta koji bi izazvao krizu u zemlji, morat će na koncu potiho kapitulirati. Prava promjena, međutim, dogodit će se tek onda kad se ova država jasno i nedvosmisleno ogradi od bivšeg režima i kad počne tretirati sve bivše totalitarne tvorevine na isti način, a to uključuje i NDH i SFRJ. Ovo što sada gledamo posljednji su trzaji čuvara socijalističke revolucije, da spase ostavštinu Jugoslavije i Tita. Mislim da su tu bitku već izgubili.