Kad je Skupština grada Zagreba donijela odluku o zabrani ustaških obilježja i pokliča u objektima u gradskom vlasništvu, neki su se političari i komentatori s desnice pobunili da je riječ o pokušaju kršenja slobode govora. I mi smo na Liberalu primili više upita da obradimo ovu temu na taj način - kao ljevičarsku borbu protiv slobode govora.

Problem je samo u tome što su isti ti političari i komentatori samo par dana ranije opravdavali ili čak podržavali pritiske maskiranih batinaša na organizacije srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, kako bi otkazali ili bar odgodili najavljene kulturne manifestacije. Opravdavali su to time da se srpski kulturni događaji u Hrvatskoj ne bi smjeli održavati baš u mjesecu studenom, kad je po njima vrijeme posebnog pijeteta prema hrvatskim žrtvama iz Domovinskog rata.

Dakle, dolazimo do apsurda - oni koji sustavno rade na tome, ili podržavaju, cenzuru u hrvatskom javnom prostoru i otkazivanje kulturnih događanja koja se iz bilo kojeg razloga njima ne sviđaju, s druge strane pozivaju na poštivanje slobode govora - onda kad su njima dragi događaji na meti zabranitelja i cenzora.

Rado bih pisao o totalitarističkim sklonostima jugoslavenske ljevice - što, zapravo, često radim - ali ovaj put želim istaknuti opasnosti koje dolaze od ovakve frustrirane desnice. Hrvatski nacionalizam je ipak veća prijetnja osobnim slobodama, pa i opstanku same države Hrvatske, od bilo kakve ljevice.

Nedavno sam vidio objavu na X-u hrvatskog europarlamentarca Tomislava Sokola (HDZ) koji je istaknuo neke razlike između srpskog i hrvatskog nacionalizma, pritom nazvavši hrvatski nacionalizam "slobodarskim". Iako hrvatski i srpski nacionalizam doista imaju bitne razlike, nijedan od njih nije pozitivan, a kamoli slobodarski.

Srpski nacionalizam je kopiran od ruskoga, prožet imperijalizmom. Temelji se na staroj ideji krvi i tla (koju su nacisti najviše popularizirali, ali oni nisu njeni začetnici niti ekskluzivni vlasnici). Kada teoriju krvi i tla kombinirate s idejom da su svi južnoslavenski narodi potekli od Srba, dobit ćete srpski nacionalizam.

Ljudi koji u to vjeruju moraju doći do zaključka da svi ti ostali narodi, koji potječu od Srba, ali to ne shvaćaju, trebaju biti na neki način "prosvijetljeni" ili naučeni onome što je ispravno, netko ih treba uputiti u to tko su, što su i komu pripadaju. Ako oni to neće usvojiti milom (a obično neće), onda ih valja u to uvjeriti silom. I tako dobijemo agresije i ratove na Balkanu.

Dok takva ideologija u Srbiji prevladava, jedini način da Srbi žive u miru je dok nisu dovoljno bogati i moćni da mogu pokretati agresiju na svoje susjede.

Hrvatski nacionalizam je drukčiji. Nema tolike povijesne mitove ni imperijalističku komponentu, nema potrebu uvjeravati druge narode da prihvate preobraćenje na hrvatski identitet. Ali ima neke druge boljke koje mogu biti opasne za samu Hrvatsku i Hrvate.

Hrvatski nacionalizam pati od kompleksa malog naroda, od duge povijesti pod tuđinskom čizmom. Kroz povijest, hrvatski nacionalizam se razvio isključivo kao otpor tuđinskoj vlasti, bila ona turska, austrijska, mađarska, talijanska, njemačka, srpska, jugoslavenska... Stotinama godina razvijao se kao intelektualni i ponekad fizički otpor tlačiteljima ili onima koje su šire narodne mase smatrale tlačiteljima.

Kroz sva ta vremena, hrvatski nacionalizam je bio slobodarski jer se temeljio na ideji oslobođenja hrvatskog naroda kako bi onda bilo moguće ostvariti i osobne slobode; bio je često usko vezan s liberalizmom (npr. kod Ante Starčevića i Ivana Mažuranića). Kao što je Mažuranić u 19. stoljeću primijetio: ne može pojedinac biti slobodan ako njegov narod nije. Borba za hrvatsku autonomiju, za veće ovlasti hrvatskog sabora i ujedinjenje hrvatskih zemalja, za očuvanje hrvatskog jezika i kulture pod stranom vlašću, često je bila baš borba za slobodu.

No, što se s takvim nacionalizmom događa kada njegov primarni cilj - sloboda naroda, odnosno osnivanje samostalne hrvatske države - bude ostvaren? Po nekom prirodnom slijedu, takav nacionalizam bi u uvjetima moderne hrvatske države morao izgubiti svoju svrhu. Trebao bi se transformirati u nešto što funkcionira za dobrobit društva; u borbu za veće osobne slobode, dakle najbolje bi bilo transformirati ga u čisti klasični liberalizam.

To bi se vjerojatno dogodilo da živimo u nekom pametnom i prosvijećenom društvu, koje je u stanju vidjeti cilj i svrhu svoje nacije. Nažalost, ne živimo u takvom društvu. U ovom društvu, onaj stari nacionalizam, koji je služio očuvanju hrvatskog identiteta skroz do ostvarenja svoga cilja, nije nestao. Vraća se i jača, metastazirao je u sve veći pokret koji bezglavo baulja - bez novog cilja.

Djelomično je to rezultat činjenice da Hrvati nikad, do 1990-ih, nisu imali samostalnu i vlastitu državu, koju u potpunosti mogu krojiti prema vlastitim željama. Pritom govorim o nacionalnoj državi u modernom smislu, u kakvu ne ubrajam ono što je bilo prije 1000 godina dok nacije nisu postojale.

Dakle, imamo državu koja u miru treba osigurati što bolji prosperitet svojih građana. To bi trebalo biti to, zar ne? Ali onaj duh nacionalizma sada traži načine da se iživi, u uvjetima kakve do 1990-ih nije imao. Sada se mora javno pokazati, ljudi imaju potrebu biti dio te mase i pokazivati "Vidi koliko nas ima!". To je prva faza. Paradiranje na Thompsonovim koncertima je tek početak.

Nastavak gledamo u realnom vremenu - parade maskiranih batinaša s bakljama, navijački huligani - potaknuti nacionalističkim duhom - sele s tribina na ulice, počinju zastrašivati manjine i sve koje ne smatraju dovoljno Hrvatima. To vrlo lako može prijeći u paradu nasilja jer sama kultura takvog nacionalizma je prožeta slavljem nasilja.

Nacionalizam treba neprijatelje da bi opstao. Hrvatski nacionalizam je naviknut na to da je državna vlast tuđinska. Kada više nema tuđinske vlasti, protiv koga će se boriti? Sada mu nedostaje tuđinska vlast protiv koje će se boriti. Mora se boriti protiv vlastite države.

To je, vjerujem, vrlo zbunjujuće za sve Hrvate koje je obuzeo nacionalistički duh. Oni sami sad gledaju i traže krivce, traže skupinu koju će okriviti kako bi duh nacionalizma živio dalje.

Srbi se čine kao najlogičnija meta jer s njima su Hrvati zadnjima vodili rat. No, malo je Srba u Hrvatskoj i s vremenom će tražiti nove mete. Što manja i ranjivija skupina - to je meta privlačnija. Sve se može uzeti kao objašnjenje - na primjer, nisu smjeli to govoriti baš na taj datum, ne smiju to obući baš ovaj mjesec.

Hrvatski nacionalizam je jedan od najosjetljivijih -izama na svijetu, jako lako ga je uvrijediti. Hrvatski nacionalisti su pahuljice, ljudi koji imaju toliko "svetinja", da im može povrijediti osjećaje doslovno bilo što. Ponekad je samo ime i prezime dovoljno da povrijedi njihove osjećaje.

To su baš gadni kompleksi, koji nisu sukladni sa slobodom. Zato gospodin Sokol nije u pravu - hrvatski nacionalizam danas nema veze s idejom slobode. Upravo suprotno, on je najveća zapreka slobodi u Hrvatskoj. Jer društvo je slobodno onoliko koliko se njegovi pripadnici omraženih manjina osjećaju sigurno.

Sloboda je univerzalna i ne može se shvaćati parcijalno, samo na neke pojedince ili samo na dio društva. Ako želite kreirati društvo u kojem ćete slobodno moći govoriti i raditi samo vi i vaši istomišljenici, to neće biti slobodno društvo nego tiranija. Slobodno društvo doslovno znači da svaki pojedinac može, dok ne ugrožava druge, misliti, govoriti i raditi što smatra ispravnim za sebe. To uključuje svakoga, pa i etničke manjine, i strance.

Hrvatski nacionalizam, koji pati od vječnog kompleksa ugnjetavanog naroda, dok se ne reformira ili transformira u nešto sasvim drugo, bit će glavna boljka hrvatske države, a može dovesti društvo i do ozbiljne krize. Dok je ovakav, on je prepreka slobodi za hrvatskog čovjeka, slobodno društvo i državu.