Ovo je otac slavenskog liberalizma, zovu ga 'češki Bastiat'

Karel Havliček (1821-1856) bio je češki ekonomist, političar, novinar, poduzetnik i pjesnik. Svoj kratki život potpuno je posvetio borbi za slobodu govora, edukaciji naroda o važnosti slobode tržišta te otporu centralističkoj vlasti u Beču. Ekonomisti diljem svijeta danas ga nazivaju ocem slavenskog liberalizma i "češkim Bastiatom", referirajući se na poznatog francuskog autora Frederica Bastiata koji je živio otprilike u isto vrijeme i bavio se vrlo sličnim poslovima kao Havliček, samo u drugom dijelu Europe.

Karel je rođen 1821. u selu Borova blizu gradića Deutschbroda koji je sredinom prošlog stoljeća upravo u njegovu čast preimenovan u Havličekov Brod, što dovoljno govori koliki je trag ostavio u češkoj povijesti. Nakon srednje škole 1838. godine upisuje studij filozofije u Pragu. Nakon dvije godine mijenja smjer i prebacuje se na teologiju, no ubrzo shvaća kako se njegovo slobodoumno razmišljanje ne uklapa u život klera pa ostavlja fakultet i počinje se sam učiti jezike slavenskih naroda te povijest Poljske i Rusije. U to vrijeme pao je pod utjecaj ideje panslavizma i postao rusofil. Panslavisti su u carskoj Rusiji vidjeli prirodnog vođu slavenskih naroda, a prirodne neprijatelje u Austrijancima. Češka je u to vrijeme bila sastavni dio Austrougarske monarhije. Nakon odlaska u Moskvu 1843. gdje je proveo godinu dana, duboko se razočarao vidjevši kako ruska aristokracija tretira vlastiti narod. Vratio se u Prag i postao austro-slavist, što znači da se zalagao za federaciju slobodnih i jednakopravnih naroda unutar austrijskog carstva.

Havličekovi liberalni stavovi doveli su ga do toga da postane neprijatelj u očima predstavnika apsolutističke monarhije. Borio se protiv njihovih autoritarnih principa, cenzure i represije nad Česima. Branio je slobodu govora i otvoreni kriticizam politika i ideja. Monarhija je uzvratila optuživši ga više puta za prekršaje protiv strogih zakona koji su regulirali tisak. Novine koje je Havliček pokrenuo, "Narodne vijesti", morale su se prestati tiskati u siječnju 1850. godine. Na tu odluku Beča Havliček je odgovorio: "Mi smo toliko liberalni da nećemo nikada optužiti naše protivnike da su heretici zbog njihovih mišljenja".

Nije ga to pokolebalo. Bio je ustrajan da se politička i ekonomska misao o slobodnom društvu čuje pa je ubrzo pokrenuo novi list, "Slav", koji je službeno zadovoljio sve državne regulacije nametnute iz Beča, ali je Havliček u njima ipak objavljivao svoje stavove koliko god snažne je mogao unatoč zakonima. Većinom se fokusirao na edukaciju čitatelja o ekonomiji slobodnog tržišta.

Politička misao

Havliček je bio jedan od suradnika Františeka Palackog, "oca češke nacije i demokracije". Obojica su shvaćali povijest kao sukob između vanjskih autoriteta i slobodnog, unutarnjeg razuma. Slobodno razmišljanje, smatrali su, vodi ravno do individualnog samoodređenja svakog pojedinca, koje je bilo u suprotnosti s njemačkim gledištem nacionalne države kao najvišeg autoriteta i utjelovljenja najvećeg kolektivnog dobra. Za Havličeka, pojedinac je bio potpuno izgubljen i denigriran u kolektivističkoj perspektivi mase.

Havličekov koncept individualizma vrlo je blizak engleskom filozofu iz 17. stoljeća, Johnu Lockeu, pioniru klasično liberalne misli. "Sloboda nije neograničeno bezakonje, već prirodna individualnost u koju se niti jedan autoritet ne bi smio miješati - niti u osobna pitanja ni u slobodne radnje građana", pisao je Havliček.

Ekonomska misao

U Havlíčekovo vrijeme, ranoj industrijskoj revoluciji, mnogi su ljudi vjerovali da strojevi i tvornice uzimaju radna mjesta radnicima. On je u potpunosti shvatio da strojevi mogu prouzročiti pad nekih specifičnih industrija ili vrsta proizvodnje, ali je, kao što je to učinio i Bastiat, shvatio da je priča daleko šira od samo onih koji gube posao zbog strojeva.

"Svaka je tvornica bila štetna za određene obrtnike, ali je bila korisna za svaku osobu koja je prije toga kupovala njihovu skupu robu", napisao je. Tvrdio je da je uspjeh tvornica bio jasan znak da je broj ljudi koji su imali koristi od postojanja tvornica premašio broj onih koji su zbog njih imali teškoće. To je bio ključ rasta proizvodnje i napretka.

Potrebna je slobodnotržišna klima, tvrdio je Havlíček, kako bi se potpuno iskoristilo postojanje tvornica. To je uključivalo smanjenje ili ukidanje zabrana i tarifa za stranu robu. Oni poduzetnici kojima ograničenja odgovaraju, koji su zahtijevali protekcionističku politiku, za njega su bili vrsta aristokracije jer je aristokracija uvijek bila povezana sa zlouporabom političke i pravne moći države.

"Vidimo kako neki naši poduzetnici postaju bogatiji u sjeni protekcionizma, zbog monopola, a ne zbog njihove sposobnosti da služe ljudima", napisao je.

Dakle, što je uzrok bogatstva i ekonomskog napretka prema Havlíčeku? "Bogatstvo i napredak dolaze iz slobode i vladavine prava. Svatko radi za sebe i nitko nije prisiljen dijeliti svoje dobitke, svi traže svoj posao; nijedan zakon i uprava nisu nepotrebni jer su obvezujući za svakoga." To su, prema Havlíčekovu mišljenju, bili korijeni prosperiteta Sjedinjenih Američkih Država.

Havlíček je koristio englesku zakonsku regulaciju kukuruza (carine na uvoz zrna) kao primjer pogrešne gospodarske politike: "Pravila kukuruza uzrokovala su ekstremni porast cijena kukuruza. Kao rezultat toga, ljudi su kupovali manje kruha te su se slabije hranili. U isto vrijeme, aristokracija je postala bogatija."

Sloboda, tvrdi Havlíček, nužan je preduvjet ekonomskog prosperiteta, kao i mira u društvu. "Ovo će možda zvučati čudno, ali mir i sigurnost zaštite imovine svakog pojedinca su obilježja slobodnih zemalja".

Karel Havlíček također je upozoravao društvo na opasnosti od komunizma. Iz njegove liberalne perspektive, bilo je neprirodno živjeti u društvu bez privatnog vlasništva nad imovinom. Smatrao je da je moguće da pojedine skupine ljudi dobrovoljno žive prema komunističkim načelima, iako bi to bila "glupa" ideja. Svako postupanje silom prema ljudima, u smislu oduzimanja njihove imovine, značit će trenutačnu katastrofu.

Čak je tvrdio da je svaka apsolutistička vlada, bez obzira na ideologiju, zapravo bila komunistička vlada zbog nedostatka jamstva privatne imovine. "Apsolutistička vlada oduzima pod krinkom poreza, izvlaštenja, itd., vlasništvo drugima i nitko ne može prosvjedovati. Vlada preuzima imovinu pojedincima i daje je svojim pristašama, zajedno s drugim povlasticama. Nije li to komunizam?"

Prerani kraj

U studenom 1851. Havliček je ponovno optužen da krši zakon o tisku. Njegove liberalne ideje i tvrdoglava borba za slobodu bili su glavni razlozi zašto se ponovno našao pod udarom bečke vlasti. Iako ga je lokalni sud oslobodio optužbi, mjesec dana kasnije policija ga je uhitila bez ikakvog objašnjenja ili optužbe i deportirala u gradić Brixen u južnom Tirolu, Austrija, bez mogućnosti da ga napusti. Našao se praktički u kućnom doživotnom zatvoru. Ubrzo su mu dozvolili da se kod njega presele žena i kćer.

Živjeli su zajedno do 1854. kad se njegova supruga razboljela od tuberkuloze. Usprkos svim problemima, Havliček je nastavio pisati i u egzilu. Na humorističan način opisao je svoje uhićenje i putovanje u Brixen u knjizi "Tirolsko kukanje" kao i parodiju etatizma u knjizi "Baptizam svetog Vladimira". Najteže trenutke života proveo je pišući satiru i parodiju, vjerojatno tako olakšavajući sebi teške dane u azilu. U proljeće 1855. njegova supruga je umrla, što ga je dotuklo mentalno i fizički pa je nekoliko mjeseci kasnije i on umro, također od tuberkuloze. Imao je samo 34 godine.

Usprkos kratkom životu, Karel Havliček je bio velika inspiracija mnogim Česima tijekom proteklih preko 150 godina. Smatra ga se začetnikom češkog modernog novinarstva, a njegovi tekstovi se i danas smatraju moćnom obranom klasično liberalnih vrijednosti. "Osoba poput Havličeka ne mijenja svoja uvjerenja. Opasnost leži u njegovoj olovci", napisao je policijski službenik u Brixenu nakon njegove smrti.

Zbog njegovih misli i ideja te načina kako ih je izražavao, neki ga čak smatraju revolucionarom i simbolom češkog nacionalnog otpora bečkoj represiji. Međutim, on je revolucionar samo u nenasilnom, intelektualnom smislu. Ovako je to sam opisao:

"Ja sam neprijatelj oružane revolucije. Vjerujem u revoluciju u glavama i u srcima, zato što needucirana nacija u krvavoj revoluciji nikada neće steći slobodu i vladavinu prava, nego će se ponovno naći u raljama despotizma."

Autori: Tomaš Nikodym, Lukaš Nikodym, Lawrence W. Reed
Originalno objavljeno na stranicama Zaklade za ekonomsku edukaciju - FEE.org