Češka slovi za najstabilniju ekonomiju Europe i zemlju s najnižom stopom nezaposlenosti u Europskoj uniji (samo 2 posto). Portal Novac Jutarnjeg lista objavio je članak o rastu plaće u toj zemlji koji je logično uslijedio kao rezultat osobito niske stope nezaposlenosti i nedostatka radne snage. Česi danas primaju u prosjeku neto plaću gotovo 1.000 eura, prestigli su Španjolsku i Portugal. Uz rast BDP-a od 3 do 5 posto godišnje Češka ubrzanim korakom, uz Estoniju, grabi prema standardu Zapada.

Zanima vas kako Češkoj uspijeva ono što Hrvatskoj nikako ne polazi za rukom?

Uspjeh Češke nije došao preko noći. Riječ je o gotovo 30 godina tranzicije. Za nju je najzaslužniji Vaclav Klaus, ekonomist i političar koji je bio prvi premijer Češke nakon raspada Čehoslovačke (1992-1996), a potom i predsjednik države (2003-2013). Klaus je konzervativac koji voli liberalizam u ekonomiji, jako dobro razumije ekonomsku problematiku. Tijekom početka reformi 1990-ih slovio je kao veliki antikomunist, učio je od Friedmana i Hayeka, a uzor mu je bila Margaret Thatcher. Klaus je privatizirao kompletnu češku ekonomiju tijekom prve četiri godine, postavio je jedinstvenu poreznu stopu (flat tax) od 15 posto za sve, a ukupno porezno opterećenje u Češkoj je i dan-danas ostalo znatno niže od europskog prosjeka i od prosjeka OECD-a. Kao što možemo vidjeti na sljedećoj slici, najveći opseg reformi proveden je tijekom njegove vlade početkom 1990-ih.


Izvor: Rudolf Kučera, Semantics of Economic Reform in Czechoslovakia

Klaus je ukinuo tisuće regulacija u trgovini i vodio vrlo mudru monetarnu politiku kako bi ukrotio inflaciju uslijed otvaranja tržišta. Češka je uspjela preorijentirati svoju razvijenu industriju prema Zapadu i privući velika ulaganja zbog svojih komparativnih prednosti - niski porezi, slaba regulativa i relativno jeftina radna snaga. Međutim, u početku je takva politika nailazila na veliki otpor ne samo među oporbenim političarima, nego i u intelektualnim krugovima. I Česi su se bojali kapitalizma i globalizacije, ali oni su imali hrabrosti i prave ljude na čelu zemlje koji su imali dovoljno volje da provedu tranziciju do kraja. Prenosim prijevod njegovog teksta, objavljenog na stranicama Cato instituta, u kojem opisuje početak 1990-ih i s kakvim su se problemima suočili.

Kolaps komunizma u Češkoj (tada Čehoslovačkoj) 1989. godine stvorio je veliku euforiju među češkim narodom i jedinstvo u cijeloj zemlji. Kao reformatori, tada smo znali da je to jedinstvo eksplicitno negativno. Ljudi su bili ujedinjeni "protiv nečega", a ne "u prilog nečemu". Srećom, to je bilo dovoljno da bismo mogli tražiti put prema naprijed. Danas se čini gotovo nezamislivim, ali za većinu ljudi alternativa komunizmu u našoj zemlji nije bila kapitalizam. Tražio se i promicao utopijski "treći put".

Zagovornici trećeg puta suprotstavili su se uspostavi političkih stranaka, branili su takozvanu "nepolitičku politiku" i inzistirali na iznimnoj ulozi intelektualnih i kulturnih elita u vođenju zemlje. Njihova je neokolektivistička vizija društva odbijala liberalnu demokraciju. U biti, promotori trećeg puta zagovarali su "postdemokraciju".

Zagovornici trećeg puta nisu htjeli promijeniti tadašnji gospodarski sustav; htjeli su samo produbiti perestrojku. Željeli su realizirati ideju konvergencije ekonomskih sustava socijalizma i kapitalizma kakva se mogla vidjeti u nekim zapadnim zemljama šezdesetih godina 20. stoljeća. Nisu imali povjerenja u tržište. Umjesto toga, vjerovali su u prosvijetljeno gospodarsko središte koje bi, uz pomoć popularnih menadžerskih prijedloga, mudro organiziralo gospodarstvo. Htjeli su privatizirati samo male tvrtke, a veće dati na upravljanje radnicima. Bojali su se prodaje "obiteljskog srebra" stranim kapitalistima.

Kad je riječ o vanjskoj politici, predlagatelji trećeg puta namjeravali su Češku republiku pretvoriti u most između Istoka i Zapada i stvoriti novi svijet koji bi eliminirao pogreške oba svijeta. Istodobno su željeli ukinuti Varšavski pakt i NATO pakt. Oni su bili idealisti bez realpolitičkog razumijevanja vanjske politike i zapravo su ismijavali dugoročne nacionalne interese Češke Republike.

Potrebno je zapamtiti da sukob u to vrijeme nije bio između autentičnih reformatora s jedne strane i apologeta za stari red ili bivših komunističkih dužnosnika s druge strane. Komunisti su vrlo dobro znali da su izgubili pa zbog toga nisu imali, ili su imali vrlo male političke ambicije - barem u kratkom roku. Komunisti nisu imali nikakav utjecaj na raspravu u vrijeme kada je počela češka gospodarska transformacija.

Oni koji su ometali temeljiti remont češkog gospodarskog sustava pripadali su dvjema utjecajnim skupinama. Prva skupina sastojala se od komunističkih reformatora šezdesetih godina prošlog stoljeća, koji su bili protjerani iz Komunističke partije nakon sovjetske invazije 1968. godine. Njihova je želja bila provedba njihovog dvadesetogodišnjeg reformskog programa. Drugu skupinu činili su antikomunistički disidenti iz kulturne i intelektualne sfere. Na čelu s Václavom Havelom, mojim prethodnikom kao predsjednikom Češke, ova je grupa htjela stvoriti nešto novo - nešto bez nedostataka bilo liberalne demokracije ili komunizma. Svijet, oni su mislili, trebao bi biti upravljan od strane izabrane nekolicine. Smatrali su da su tržišne snage ponižavajuće. Nije slučajno što je g. Havel rekao da je "nevidljiva ruka počinila razne vidljive zločine".

Druga, relativno mala skupina ljudi nije se bojala reći da je cilj preobrazbe u Češkoj bio kapitalizam i parlamentarna demokracija. Ta skupina je znala da je potrebno reći gdje želimo ići, objasniti kako doći do cilja i uvjeriti češku javnost da se krene u tom smjeru. Ta skupina, čiji sam bio dio, potaknula je usvajanje Scenarija za ekonomsku reformu Federalnog sabora tadašnje Čehoslovačke u jesen 1990. Kompromisni dokument, Scenarij za ekonomsku reformu, sadržavao je glavne potrebne politike za likvidaciju institucije središnje planske ekonomije, a ne samo na djelomične prilagodbe koje su zagovarali drugi. Naše su politike uključivale ukidanje tisuća naloga i zabrana, čime su češki i strani subjekti ušli na tržište, liberalizaciju cijena i vanjske trgovine te privatizaciju državnih poduzeća.

Cijelo vrijeme smo imali na umu dva neophodna preduvjeta za uspjeh ekonomske transformacije: makroekonomsku stabilnost i postupno stvaranje infrastrukture potrebne za funkcioniranje tržišta. Svi mi, koji smo tada razmišljali o ekonomskim reformama, znali smo da je potrebno poduzeti sve te korake istodobno. Nismo smatrali niti jedan od njih manje važnim od ostalih. Međutim, koliko god nevjerojatno bi to moglo zvučati danas, morali smo se boriti za svaku rečenicu u Scenariju za ekonomsku reformu.

Znali smo da ništa ne treba čekati jer euforija koja je uslijedila nakon propasti komunizma ne bi imala neograničeno vrijeme i prostor za nepopularne i bolne korake. Znali smo da je bilo potrebno iskoristiti privremeno slabljenje drugih interesnih skupina koje, kako je Mancur Olson objasnio, u normalnim okolnostima ometaju promjenu i promiču svoje posebne interese. Znali smo da je svaka temeljita promjena u slobodnom demokratskom društvu pravi proces, a ne vježba iz primijenjene ekonomije. Takav se proces ne može konstruktivno provoditi u sporim etapama. (Dakle, savjet koji je dao Joseph Stiglitz - da smo trebali učiniti transformaciju postupno kao što su Kinezi učinili - smiješno.)

Također smo morali izbjeći djelomičnu reformu jer djelomična reforma stvara nove neravnoteže koje štete gospodarstvu kao cjelini. Stoga je bilo neophodno poduzeti veliki korak i stvoriti "kritičnu masu" koja je zahtijevala reforme kako se ne bismo vratili u prošlost.

Znali smo da ne smijemo destabilizirati ekonomiju, a time i milijune života ljudi. Morali smo smanjiti inflaciju kao i neizbježne gubitke proizvodnje - od kojih su neki, nažalost, nepovratno izgubljeni. Pokušali smo postići najbolji mogući oblik ekonomske J-krivulje. Kad bismo napravili vlastiti Tobinov indeks kolike je gubitke češko gospodarstvo pretrpjelo tijekom privatizacije, uvjeren sam da bi bio najpovoljniji među svim zemljama tranzicije.

Ključ za smanjenje gubitaka tranzicije bio je oprezna fiskalna politika - posebice proračunski višak 1990. godine - i oprezna monetarna politika. To nam je omogućilo da izbjegnemo rizike koji proizlaze iz liberalizacije cijena i vanjske trgovine, spirale s cijenama i tečajne spirale. Može se reći da smo ih i izbjegavali - pogotovo kada smo tražili ispravnu stopu devalvacije čehoslovačke krune krajem prosinca 1990. - nismo spavali nekoliko noći.

Naposljetku, učinili smo samo ono što nam je dopušteno raditi društvenim i političkim konsenzusom tog vremena. Ali to je daleko od onoga što smo sanjali i smatrali najboljim. Slijede ostale evolucijske, ali ne i revolucionarne promjene, a sustav će biti usklađen u budućnosti i u okviru zamršenog procesa parlamentarne demokracije. (Mislim da su mnogi koji su nas kritizirali nisu ni razumjeli s kakvim izazovima smo se susretali i još uvijek ne razumiju oni koji nas danas kritiziraju.)

Tijekom godina kritizirani smo zbog liberalizacije cijena u monopolističkoj ekonomiji. Ali znali smo da je takva monopolistička struktura glavni razlog za paralelnu liberalizaciju vanjske trgovine. U osnovi, morali smo uvesti natjecanje. Rezultati su dokazali našu hipotezu, a naša zemlja imala je najnižu stopu inflacije svih zemalja u kojima su cijene liberalizirane.

Također smo kritizirani zbog opsega devalvacije krune, ali naša stopa devalvacije osigurala je naš glavni cilj - ravnotežu platne bilance. Također smo pobijedili u borbi s Međunarodnim monetarnim fondom kada smo odbili prihvatiti još veću devalvaciju koju je zagovarao MMF. Tečaj je preživio na razini koju smo izabrali u prosincu 1990. sljedećih šest dugih godina.

Prihvatili smo dominantnu doktrinu u to doba koja je tvrdila da je fiksni tečaj kao jedino moguće sidro oštro fluktuirajuće transformirajuće ekonomije - iako sam se bojao takve mjere. Željeli smo liberalizirati cijene i trgovinu i utvrditi tečaj nakon toga. Izgleda dobro. Nažalost, nakon nekoliko godina, propustili smo trenutak kada smo trebali napustiti fiksni tečaj. Ta pogreška djelomično je bila odgovorna za probleme tečaja iz 1997. godine (Smatram zabavnim nedavne kritike da sam promovirao fiksni tečaj u to vrijeme, ali ni danas ne žele popraviti naš tečaj prihvaćanjem eura. Stopa je bila ključni element stabilizacije našeg gospodarstva, a danas bi mogla dovesti do destabilizacije našeg gospodarstva.)

Štoviše, potaknuli smo privatizaciju tvrtki dok smo pronalazili kupce, a ne, kako su htjeli neki od naših kritičara, tek kad postane sigurno isplativo. Da smo čekali financijsko spašavanje, tranzicija bi bila zaustavljena. Pozivi na odgodu početka transformacije dok se ekonomske institucije i vladavina prava ne usavrše (to se nikada ne dogodi) bili su također pogreška. Znali smo da su institucije i zakonodavstvo endogeni, a ne egzogeni. Stoga smo znali da će se morati postupno razvijati. Pristali smo da, što se brže dogodi, to bolje, ali smo također priznali da institucije i vladavinu prava ne može stvoriti nekoliko reformatora u uredu.