Vezani članci:
Lekcija za kolumniste Faktografa: Razlika između činjenice i hipoteze
Kadija te tuži, kadija ti sudi: Ovako izgleda proces žalbe Facebooku protiv Faktografa
Novinarstvo je spalo na najnižu granu, a novinari glume žrtve. Zašto?
Faktograf opet napao Liberal. Njihova vlastita publika ih je satrala
Plenković si je umislio da je on GONG
Faktograf nije uspio pobiti nijednu činjenicu objavljenu na Liberalu
Faktograf promijenio službenu istinu: Od četvrtka Zagreb nema više uhljeba od Londona
Most i Možemo vode možda najbesmisleniju raspravu ikada
Faktograf opet širi dezinformacije: Jesu li mjere štednje u krizi stvarno ʼdokazano lošeʼ?
GONG protiv transparentnosti i efikasnosti javnog sektora
Faktograf širi neutemeljeni strah od imigranata. Ne, radna imigracija ne smanjuje cijenu rada!
Faktograf se čudi što EU financira portale koji kritiziraju EU dužnosnike
Tko širi lažne vijesti - Liberal ili Faktograf?
Mrsić i Faktograf obmanjuju javnost: Hrvatski minimalac nije ʼna začelju EUʼ
Kad počinje ljudski život? Hrvatski mediji protiv znanosti
Hrvatska javna uprava je toliko loša da je i radikalne ljevičare pretvorila u neoliberale
Oni bi se j..., ali da im ne uđe
Što je Kolinda rekla krivo o Jugoslaviji?
Tko više laže o Švedskoj - Jutarnji ili Faktograf?
Netolerantni ljevičari opet zagovaraju prisilu. Pustite roditelje i djecu da odluče!
Zašto Hrvatska treba privatizirati zdravstvo
Faktograf: ni F od fakta
Dok se drugovi u Hamburgu bore s kapitalizmom, hrvatski proleteri šute
Ovako Faktograf, navodno objektivni fact-checker, objašnjava neonacizam
Orwell o intelektualcima i novinarima, kao da je danas: 'Oni koji bi trebali čuvati slobodu, najviše je preziru'
Hoće li Muskovo preuzimanje Twittera obuzdati težnje prema cenzuri na Zapadu?
Europska unija treba pokazati da je bolja od Rusije
Plenković odlučno protiv dezinformiranja hrvatske javnosti o ratu u Ukrajini
Zašto se medijske korporacije zalažu za cenzuru na Facebooku?
Koronavirus napao Facebook? Obrisali objave uglednih svjetskih medija, kažu da je greška u programu
Novo na Liberalu:
Odlična vijest: Hrvatska ima uvjerljivo najveći godišnji rast BDP-a u EU
Reklama koja prikazuje obiteljsko nasilje na šaljiv način je neprimjerena - kaže pravobraniteljica Ljubičić
Najveća kupovina glasova u povijesti RH
Ima li smisla da država sufinancira bogataše pri kupovini luksuznih automobila?
Regulacije nisu suprotnost slobodnom tržištu nego njegov sastavni dio
Član predsjedništva Fokusa uhljebio u državnu agenciju 10 stranačkih kolega u 4 mjeseca
Odjeci Februarske revolucije: Lijeva oporba treba zajednički izaći na izbore
Možemo nije suprotnost HDZ-u nego konkurencija
Potpuni debakl medija i crvene revolucije: Sad se vidi koliki im je doseg
Huškanje na imigrante kao politička strategija za prikupljanje glasova
Einstein o slobodi govora, birokraciji i individualizmu
Centar: Vlada od Vujnovca stvara prvog hrvatskog oligarha
Rezultati izbora u Nizozemskoj trebali bi u Europi biti shvaćeni kao grubo buđenje
Novi predsjednik Argentine obećao rezanje potrošnje, ukidanje ministarstva obrazovanja i državne banke
Iranofilija u BiH sve izraženija, mediji se to više i ne trude prikriti
Mediji su iz političkih razloga pokušali zataškati motiv masovnog ubojstva u školi u Nashvilleu
Što kažu obični Palestinci iz Gaze: 'Hamas je kriv za ratove, a mi plaćamo cijenu'
Medijske manipulacije o rezoluciji UN-a i glasanju Hrvatske 'protiv primirja u Gazi'
Tko su zapadni palestinofili? Možemo ih svrstati u tri skupine, ovo su njihove karakteristike
Izrael sada treba stati na loptu i odustati od kopnene ofenzive, ali to neće učiniti zbog jednog čovjeka
Kako je došlo do simpatija dijela zapadne ljevice prema islamističkim teroristima?
Bombardiranje bolnice u Gazi - primjer medijskih manipulacija i propagande
Europska unija mora hitno mijenjati imigrantsku politiku
Orwell o intelektualcima i novinarima, kao da je danas: 'Oni koji bi trebali čuvati slobodu, najviše je preziru'
Kako je feminizam spao na ovo?
Kako su mediji sasvim nenamjerno pomogli ekspanziji hrvatskog turizma
John Stuart Mill je 1869. predlagao 'slobodno tržište' među spolovima
Ima li većih socijalista nego na hrvatskoj desnici?
Zabrana rada nedjeljom: Svi postavljaju kriva pitanja
Strah od slobode govora

Policajka s Faktografa ima strašne argumente za suzbijanje nepodobnih stavova


Piše: Mario Nakić
Photo: Youtube
29.4.2023.
Prosječna ocjena čitatelja: 5

Policajka s Faktografa ima strašne argumente za suzbijanje nepodobnih stavova

Policajka s Faktografa ima strašne argumente za suzbijanje nepodobnih stavova


Piše: Mario Nakić
Photo: Youtube
29.4.2023.
Prosječna ocjena čitatelja: 5

Možete slobodno pisati što želite - dok izražavate mišljenja koja je odobrila Svjetska banka.

Liberal se opet našao na meti Faktografovih cenzora. Već smo na to navikli, ali svaki put ostanem zatečen količinom arogancije i neznanja kojim se hrvatska Facebook policija služi kada pokušava opravdati ono što oni nazivaju borbom protiv dezinformacija, a u stvarnosti je najobičnije suzbijanje drukčijeg mišljenja. Iako će oni reći da to nije cenzura jer nisu nam zabranili da pišemo, moć koju su dobili od korporacije Meta daje im mogućnost da ograničavaju i smanjuju doseg stranicama koje im smetaju.

Ne staju na tome, nego će ići na svaki privatni profil poštenih građana i još tamo dodavati klevetničke etikete o navodnom širenju lažnih vijesti te smanjivati doseg objava privatnih profila. U zemlji gdje većina stanovnika koristi Facebook za komunikaciju, informiranje i online druženja, to de facto znači cenzura.

Kod Faktografa to je jasno i bilo kojem prosječnom laiku, ne treba čovjek biti nekakav "stručnjak za informiranje" da bi shvatio da njihove namjere nisu dobre, da oni nisu u lovu na dezinformatore nego na one koji imaju drukčija mišljenja od njih. Mišljenja novinara Faktografa nekako su uvijek u harmonijskom skladu sa službenim stavovima svih najvećih centara moći. Možda zato što ih najveći centri moći financiraju?

Dakle, imate stav koji nije odobrila Svjetska banka, Svjetska zdravstvena organizacija, Europska komisija, američka vlada - vjerojatno ćete biti cenzurirani na Facebooku. Ovo je vrlo lako provjerljivo i dokazivo, a na Faktografu se to čak i ne trude sakriti.

Da je vaš stav politički nepodoban jer ga ne preferiraju najveći svjetski centri moći, saznat ćete tako što će vam Faktograf zalijepiti etiketu dezinformatora i obavijest da vam smanjuju doseg te će, reda radi, objaviti članak u kojem objašnjava da ste proširili nešto užasno.

Tako su nedavno optužili jedan portal za širenje dezinformacija o pilot programu Oxfordshirea jer je napisao da će to značiti uvođenje kontrole i ograničenja kretanja. Kao "dokaz" da ta tvrdnja nije točna, Faktograf je citirao vlasti u Oxfordshireu koje tvrde da su im namjere dobre. Namjera im je, naime, smanjiti prometnu gužvu i utjecaj na klimatske promjene.

To, naravno, nije dokaz da se ne radi o kontroli i ograničenju kretanja. Zapravo, to je potvrda istinitosti takve tvrdnje, samo što lokalne vlasti to opravdavaju dobrim namjerama i lijepim ciljevima. Ne mogu se sjetiti nijednog političkog lidera u povijesti koji, barem javno i deklarativno, nije iskazivao dobre namjere i lijepe ciljeve kod uvođenja bilo koje politike. Pa naravno da imaju dobre namjere. I Mao Zedung je za svoje politike imao dobre namjere i prekrasne ciljeve pa je završilo s milijunima umrlih od gladi.

To što vlasti iskazuju dobre namjere ne znači da ne planiraju nešto drugo. Čak i ako ne planiraju ništa više od onoga što su naveli u svojim službenim priopćenjima, to nije nikakvo jamstvo da će njihovi lijepi ciljevi biti ispunjeni i da neće doći do neočekivanih problema. Mislim, zabranite ljudima vožnju automobilom bez posebne dozvole gradske administracije - što može poći po zlu? Sigurno neće doći do povećanja korupcije, sigurno neće te posebne dozvole imati svi bliski vlasti, sigurno neće doći do raslojavanja građana i ceste neće pripasti politički i rodbinski podobnima, zar ne? Još ako tome dodamo sustav koji snima tablice na cesti i automatski pohranjuje podatke o svakom vozilu i njegovom vlasniku, točnom vremenu i mjestu kad je uslikan, i to bude dostupno policijskim i gradskim službenicima - što bi, pobogu, moglo poći po zlu? Ništa, naravno. Move on.

O vremenu i zdravlju više se ne smije pričati

Tako se i Liberal, po tko zna koji put, našao na meti policije iz Faktografa. Ni ovaj put nismo kažnjeni zato što smo objavili neku dezinformaciju nego zato što smo objavili točnu informaciju. Objavili smo, naime, činjenicu da sada od prirodnih katastrofa umire manje ljudi nego ikad u povijesti čovječanstva. Ta je informacija zanimljiva jer nikad nije bilo tolike medijske histerije oko prirodnih katastrofa kao danas. Da bi opravdao cenzuru Liberala, urednik Faktografa Petar Vidov podmetnuo nam je nešto što mi nikad nismo napisali.



Nigdje na Liberalu nećete pročitati da klimatske promjene treba ignorirati. To nije naš stav. No, čak i da jest, zar je to zabranjeno? Ako bih ja stvarno mislio da klimatske promjene treba ignorirati, to ne bih smio reći? Zašto?

Ovdje, dakle, nije riječ ni o kakvom ispravljanju dezinformacija nego o kažnjavanju i ušutkavanju politički nepodobnih stavova. Neke stavove jednostavno ne smijete imati ili ih bar ne smijete javno iznositi. Proteklih godina to su bili stavovi o pandemiji, a sada je to klima. Sjećam se da su se ljudi nekoć, u doba komunizma, znali šaliti kako se "smije slobodno govoriti o zdravlju i vremenu". Bome, došli smo u vrijeme kad se smije slobodno govoriti o svemu osim o zdravlju i vremenu. Ne možete više ni komentirati vrijeme da vas Vidov i njegova klika ne uhvate za gušu i napišu tekst o tome kako niste u pravu.

E, sad dolazimo do još boljeg dijela. Zašto niste u pravu kada komentirate vrijeme ili zdravlje? Prema Faktografu, zato što svjetski centri moći kažu tako. Doslovno. Jer ljudi na pozicijama moći uvijek su gledali isključivo javni interes, nikad nisu radili nešto što nije bilo dobro za vas. Njihove stavove zato nema smisla propitkivati. Zapravo, uskoro će to postati ilegalno, a već sada je kažnjivo na Facebooku.

Policajci s Faktografa su ovaj put kao autoritet uzeli Svjetsku banku i njenog bivšeg glavnog ekonomista Josepha Stiglitza. Sasvim logično. Tko bi mogao više znati o vremenu, klimi i ljudskim pravima od Svjetske banke i njenih glavnih ekonomista?

Tko je Joseph Stiglitz?

Tko je, dakle, čovjek kojeg Ana Benačić, novinarka (ili, točnije, policajka) s Faktografa uzima kao svevišnji autoritet?

Joseph Stiglitz je američki ekonomist koji se proslavio istraživanjem o pogreškama slobodnog tržišta, pritom favorizirajući vladine intervencije i gotovo potpuno ignorirajući pogreške koje Vlada čini kad prekomjerno regulira gospodarstvo. Sredinom 1990-ih bio je glavni ekonomski savjetnik predsjednika Billa Clintona. Iako je Stiglitz u svojoj knjizi 1993. pisao o negativnim utjecajima povećanja minimalne plaće na gospodarstvo, par godina kasnije podržao je Clintonov prijedlog o povišenju minimalca. Kada su ga mediji suočili s njegovom vlastitom nedosljednošću, napisao je otvoreno pismo u kojem tvrdi da "negativne posljedice na gospodarstvo mogu biti samo do određene mjere". Kasnije je potpuno promijenio svoj stav o minimalcu i pridružio se zagovornicima povećanja minimalca opravdavajući to potrebom da poslodavci imaju kvalitetniju i zadovoljniju radnu snagu jer će tako njihova firma bolje profitirati. Ali, zar poslodavac to već ne zna i bez državne "pomoći"?

Godine 2001. Stiglitz je dobio Nobelovu nagradu iz ekonomije - skupa s još dvoje ekonomista koji su radili na zajedničkom istraživanju. Nagradu su dobili za rad "Tržišta s asimetričnim informacijama". To su ona tržišta, prema Stiglitzovim riječima, na kojima kupac i prodavač ne posjeduju jednaku razinu znanja pa je potrebna dodatna državna regulacija. Primijetit ćete da se to onda odnosi na praktički sve (ili skoro sve) transakcije jer teško će netko naći primjer trgovine gdje obje strane posjeduju istu razinu znanja. Naprosto, teško ćete uopće naći dvije osobe koje posjeduju isto znanje. Stiglitz je u svome radu kritizirao Adama Smitha i njegovu teoriju o nevidljivoj ruci koja, po Stiglitzu, uopće ne postoji (ili je s vremenom nestala). Jasno, čovjek je zagovornik snažnog državnog intervencionizma, što objašnjava zašto ga novinari i drugi državni plaćenici, koji favoriziraju čvrstu državnu kontrolu nad životima građana, toliko vole.

U njegovoj knjizi "Making Globalisation Work" (2006) Stiglitz je isprehvalio Huga Chaveza, tada iznimno popularnog predsjednika Venezuele koji je obećavao građanima "treći put - socijalizam za 21. stoljeće". Stiglitz je pisao kako je Chavez "nepravedno etiketiran kao populist". Chavezova Vlada, prema Stiglitzevim riječima, "teži tome da obrazovanje i javno zdravstvo približi siromašnima i vodi ekonomske politike koje će ne samo povećati gospodarski rast, već i ravnomjernije prerasporediti bogatstvo". Sljedeće godine, 2007., Stiglitz je bio posebni gost u Caracasu na forumu koji je sponzorirala Banka Venezuele. Tamo je još više pojačao svoje pohvale socijalističkom vođi. Ekonomski rast Venezuele je već tada, tvrdio je Stiglitz, bio "vrlo impresivan", a Hugo Chavez je "uspio donijeti zdravstvo i hranu u siromašna predgrađa Caracasa".

Bila je to godina kada je inflacija u Venezueli iznosila preko 15 posto na godišnjoj razini. Uslijed kontrole cijena čak 400 proizvoda koje je Chavez proglasio neophodnima, stanovništvo je već tada patilo od nestašice osnovnih namirnica. Država je tada još ostvarivala određeni ekonomski rast, ali i sam Stiglitz je priznao da se on temelji isključivo na rastu cijene nafte. Što bi se dogodilo da ona padne? Vidjeli smo - totalna propast. Samo nekoliko godina kasnije, godišnja inflacija u Venezueli je prešla 1.000 posto, a ulice Caracasa postale su bojno polje između vojske i nezadovoljnih (gladnih) građana.

Samo nekoliko mjeseci prije Stiglitzevog gostovanja u Caracasu, Chaveza su kritizirale neke međunarodne ljudskopravaške organizacije zbog suzbijanja slobode medija jer je zabranio rad televiziji koja se kritički odnosila prema njegovim politikama. Ta, 2007. godina, bila je posljednja za koju je Venezuela objavljivala javne podatke o svome ekonomskom stanju. Na rang listi zemalja po ekonomskim slobodama, Venezuela se već nalazila pri začelju kao jedna od neslobodnih zemalja zbog nacionalizacije privatnih kompanija, ograničenja uvoza i stranog ulaganja. Svjetska banka, čiji je Stiglitz nekoć bio glavni ekonomist, objavila je 2007. godine redovno godišnje izvješće "Doing Business" koje snažno kritizira Chavezovu ekonomsku politiku zbog otežavanja rada za izvoznike, uvoznike i općenito poduzetništvo u Venezueli.

Usprkos svemu tome, Stiglitz je imao potrebu izraziti svoju pohvalu Chavezu i njegovim politikama te čak preporučiti isti put drugim zemljama. Bila je to, sada znaju svi - velika pogreška koja se jednom toliko velikom i proslavljenom ekonomistu ne bi smjela lako oprostiti.

Mislite da je Stiglitz iz toga nešto naučio za budućnost? Izgleda da nije. Jedva je dočekao novog latinoameričkog socijalističkog lidera s vrlo sličnim obećanjima kao Chavez. Riječ je o aktualnom predsjedniku Čilea, Gabrielu Boricu, koji sebe opisuje kao "marksista koji će pokopati neoliberalizam". To je barem bilo njegovo predizborno obećanje.

(usput, Boric nije prvi Čileanac hrvatskog porijekla koji je pokušao Chileu uvesti socijalizam - više o tome pročitajte ovdje)

Stiglitz je ubrzo nakon Boriceve inauguracije pohitao u Santiago na sastanak s novim čileanskim predsjednikom kako bi, kako je sam rekao, "svjedočio pokapanju neoliberalizma". Pritom je imao jako ružne riječi o Miltonu Friedmanu. Prema Stiglitzu, "propali slobodnotržišni model" - koji su proizveli Milton Friedman i drugi profesori čikaške škole i koji je de facto učinio Čile najbogatijom zemljom Latinske Amerike (po stanovniku) - "Boric će donijeti socijalnu pravdu čileanskom narodu". Stiglitz je potom optužio Friedmana da je "radio s diktatorom Pinochetom kako bi nametnuo toksične ideje" te je bio ne samo ekonomist, već i "desničarski ideolog".

To naprosto nije istina. Friedman nikada nije "radio s Pinochetom" i više puta je javno i eksplicitno kritizirao nedostatak političke i drugih osobnih sloboda pod Pinochetovim režimom - za razliku od Stiglitza, koji nikad nije kritizirao nedostatak političke i drugih osobnih sloboda pod Chavezovim i Madurovim režimom u Venezueli. Baš suprotno, Stiglitz je hvalio taj režim.

No, pogledajmo kako Boricu ide "pokapanje neoliberalizma" sada, godinu dana nakon preuzimanja vlasti u Čileu i Stiglitzevog gostovanja u Santiagu. Ne baš dobro. Boric više ne spominje neoliberalizam niti slične demagoške fore, previše je okupiran borbom za egzistenciju. Referendum o ustavnim promjenama, koje bi trebale biti temelj za "pokapanje neoliberalizma", propao je big time. U isto vrijeme njegov je vlastiti rejting pao u ponor. Iako zadnjih mjeseci bilježi tek blagi rast zbog najavljene mirovinske reforme (koja će biti temeljena na javno-privatnom partnerstvu - zvuči dosta neoliberalno, zar ne?), i dalje je dvostruko više Čileanaca koji ne odobravaju njegovu politiku od onih koji ga odobravaju. Odobravanje je trenutno na oko 30%, a neodobravanje između 50 i 60 posto.



Možda je propast Boricevih predizbornih obećanja o tihoj socijalističkoj revoluciji i "pokapanju neoliberalizma" spas Stiglitzevog obraza. Jer da su Čileanci pristali na put kojim je Venezuela nedavno prošla, i njih bi vjerojatno pogodila ista sudbina.

Je li Roosevelt zaslužan za ekonomski procvat?

Toliko o jednom Faktografovom "autoritetu". Kao drugi "dokaz" za svoje tvrdnje policajka Benačić navodi New Deal, paket mjera koje je američki predsjednik Franklin D. Roosevelt (u nastavku teksta FDR) uvodio u razdoblju od 1933. do 1939. godine u SAD-u kao odgovor na Veliku depresiju.



Benačić ovdje piše kao da je Roosevelt zaslužan za američki gospodarski procvat koji se dogodio od 1938. do 1950-ih, kao da je to neosporna činjenica, a ne samo njen osobni (i vrlo vjerojatno pogrešan) stav. Pa raspravimo malo i o tome.

Ne postoji konsenzus među stručnjacima (u prvom redu ekonomistima i povjesničarima) o tome je li Rooseveltov "New Deal" imao isključivo pozitivne, izmiješane ili negativne efekte na američko gospodarstvo. Neki (uglavnom ljevičari) zaista tvrde da je to točno jer podaci pokazuju da se američko gospodarstvo znatno razvilo nakon određenog perioda otkako su mjere uvedene. Međutim, drugi tvrde da je New Deal samo pogoršao situaciju i produžio krizu.

Na primjer, ekonomist i povjesničar Robert Higgs u svojoj analizi Rooseveltovog upravljanja Amerikom zaključuje: "Da se FDR pridržavao vlastitih izbornih obećanja pa srezao državnu potrošnju, kriza ne bi trajala 7 godina nego upola kraće". Autorica Amity Shlaes objavila je 2007. godine knjigu "The Forgotten Man: A New History of the Great Deppression" u kojoj tvrdi da su FDR i njegov prethodnik, republikanac Herbert Hoover, obojica implementirali politike koje su samo pogoršavale ekonomsku situaciju i produbljivale krizu. Iznijela je dosta statističkih podataka koji idu u prilog tezi da New Deal zapravo nije uspio povećati trajnu zaposlenost, već samo privremeno zaposliti radnike na vladinim programima, a vladine novčane potpore biznisima nisu uspjele potaknuti gospodarski rast budući da je svaki uspjeh bio drakonski kažnjavan dotad neviđeno visokim porezima. Njena knjiga bila je više od mjesec dana New York Timesov bestseller.

Jesu li u pravu FDR-ovi fanovi ili kritičari - svatko neka provede vlastito istraživanje i zaključi za sebe. Meni osobno čini se puno razumnija teorija da gospodarski procvat nije došao zbog državnog intervencionizma nego usprkos njemu. Gospodarski procvat dolazi nakon svake krize, tako funkcionira poslovni ciklus. Kada kriza udari, propadaju biznisi, ljudi gube radna mjesta, a nova se ne otvaraju. U takvoj situaciji građani u očaju pružaju ruke prema državi kao zadnjoj nadi. Državna vlast će to, naravno, dočekati objeručke jer političari dobro znaju da će kriza proći, a svaki političar želi za to preuzeti zasluge. Tako dolazi do intervencija u ekonomiju.

No, mogu li te intervencije zaista slomiti krizu prije samih tržišnih sila? Neke stvari, koje je FDR uveo, nisu nerazumne. Na primjer, socijalna sigurnost. U uvjetima krize, kada ljudi gube radna mjesta i teško pronalaze novo zaposlenje, logično je da država osigura neki javni fond iz kojeg će isplaćivati nezaposlenima potpore da prežive dok ne nađu posao. Javni fond za umirovljenike je također logični potez. Sve je to razumljivo, ali tvrditi da takvi potezi mogu dovesti do gospodarskog procvata bilo bi suludo.

Prvo, ljudi kad imaju neku socijalnu sigurnost u vidu državne novčane potpore teže će se odlučiti da prihvate posao, pogotovo ako se ne nudi visoka plaća. Još teže će se odlučiti na rizik i pokrenuti neki vlastiti posao kad znaju da bez toga imaju sigurnu egzistenciju koju im jamči država. Dakle, takve mjere, iako jesu socijalno opravdane, ne skraćuju nego produžuju gospodarsku krizu jer će gospodarstvo zbog njih teže i sporije oživjeti. Druga stvar, taj novac koji Vlada mora potrošiti na socijalne programe netko će morati platiti - a to će biti građani - bilo kroz veće poreze ili kroz inflaciju, a vrlo vjerojatno oboje.

Nadalje, poticaji privatnom sektoru nemaju previše smisla kad su na snazi drakonski porezi na poslovanje, dohodak i dobit. S jedne strane pokušavaš potaknuti gospodarstvo javnim novcem, a s druge strane svaki poslovni uspjeh kažnjavaš i tako destimuliraš tvrtke od širenja.

To su, ukratko, glavni razlozi zašto smatram da nijedna velika državna intervencija, pa tako ni New Deal, bez obzira na dobre namjere i neke pozitivne elemente za socijalno stanje građana, ne može imati pozitivan utjecaj na gospodarstvo i ne može biti glavni razlog izlaska iz gospodarske krize.

Zašto nije mudro Roosevelta uzimati kao pozitivan primjer

Ima nešto još zanimljivije kod Benačićkinog hvaljenja predsjednika Roosevelta i njegovog New Deala. Ne znam je li gospođa policajka toga svjesna, ali na taj način je posredno pohvalila fašizam. Talijanski fašistički diktator Benito Mussolini je začetnik takvog državnog intervencionizma u ekonomiji na kojem se temelji Rooseveltov New Deal. O tome ima već stvarno dosta literature pa ne vjerujem da Benačić toga nije svjesna. Na primjer, Wolfgang Schivelbusch, njemačko-američki povjesničar kulture (ove godine preminuo) je u knjizi "Three New Deals" (2007) usporedio kako su mnoge Mussolinijeve politike utjecale na Roosevelta.

Princeton je prije dvije godine objavio knjigu "The Machine Has a Soul: American Sympathy with Italian Fascism" američke povjesničarke Katy Hull. Autorica je hvaljena u lijevim krugovima zbog upozorenja današnjoj američkoj javnosti na opasnosti koje dolaze s Trumpom i njegovim populističkim politikama, ali ona je isto tako opisala kako je ekonomska politika fašizma utjecala na Rooseveltov New Deal.

"Predstavljanje fašističkog korporatizma sredinom 1920-ih u Italiji diljem svijeta je viđeno kao kooperativna, ali stručno vođena alternativa laissez-faire kapitalizmu i socijalizmu. Velika depresija i inauguracija Franklina Roosevelta 1933. još su pojačali uvjerenje da SAD trebaju učiti od Italije, iako je Mussolini eksplicitno tvrdio da 'talijanski fašizam nije za izvoz'. U isto vrijeme, Rooseveltovo prihvaćanje nekih oblika ekonomskog planiranja povećalo je daljnje usporebe između fašističke političke ekonomije i ranog New Deala. Bilo je bar nekoliko sličnosti. Nacionalna administracija za oporavak (koja je kasnije neslavno propala) imala je zadaću određivati nova pravila za industrijsku konkurentnost, cijene, plaće, broj radnih sati i sigurnost radnika. To je bilo najbliže što je New Deal došao fašističkom korporatizmu."

Roosevelt je deklarativno i javno osuđivao fašističku diktaturu u Italiji, ali je u isto vrijeme iskazivao poštovanje prema Mussoliniju, a oko sebe okupio mnoge ljude koji su simpatizirali fašizam, pogotovo u prvim godinama New Deala. Sam Roosevelt je izjavio 1934. da bi "bilo dobro provesti programe kakve ima onaj talijanski gospodin u SAD". Rooseveltov problem je bio, međutim, što on nije imao diktatorske ovlasti kao Mussolini u svojoj državi pa nije ni mogao lako provesti sve što je htio.

Izuzev kopiranja segmenata fašističke politike, za što bi netko mogao reći i da je bilo slučajno, postoje činjenice o Rooseveltu koje nitko ne može lako obraniti. Na primjer, sjedio je u upravnom odboru Sveučilišta Harvard 1923. godine kada je donijeta odluka o uvođenju kvota za Židove. FDR ju je podržao jer je smatrao da je "previše Židova među studentima" pa njihov broj treba ograničiti. Iako je 1930-ih njemačkim Židovima koji su izbjegli u SAD odobrio trajni ostanak u zemlji, odbio je povećati imigracijsku kvotu, što bi spasilo stotine tisuća ljudi od smrti.

Kad je Amerika ušla (ili uvučena) u Drugi svjetski rat, FDR je potpisao izvršnu uredbu kojom su Amerikanci japanskog porijekla poslani u "centre" (zapravo logore) diljem zemlje gdje su zadržani pod prismotrom naoružanih čuvara do kraja rata. To je uključivalo žene i djecu, ukupno oko 120.000 ljudi. Kasnije istrage su pokazale da su ti ljudi bili zatočeni bez ikakvog realnog razloga. Neki logoraši su umrli od bolesti zbog nedostatka medicinske njege, a neki su ubijeni pri pokušaju bijega. Kad je rat završio, pušteni su na slobodu, ali im je imovina trajno oduzeta. Američki Vrhovni sud je tek 1988. službeno proglasio državu krivom za taj zločin i tek tada je preživjelim logorašima ponuđena odšteta. Roosevelt im se nikad nije ispričao.

Iako je u predizbornoj kampanji 1932. godine obećavao da će srezati javnu potrošnju i smanjiti javni dug, FDR je uspio tijekom svoga upravljanja SAD-om povećati javni dug za nevjerojatnih 1.000 posto - više od bilo kojeg američkog predsjednika u povijesti, do danas.

Bez obzira na sve navedeno, pogotovo rasizam i antisemitizam, ljevičari u SAD-u i kod nas svejedno obožavaju tog čovjeka. Izgleda da možeš biti zločinac, rasist, antisemit, provoditi neke užasne politike - ako se deklariraš kao "progresivac" i uvedeš dotad neviđenu državnu kontrolu, oni će te slaviti. Da Mussolini nije sklopio pakt s Hitlerom, ljevičari bi i njega danas slavili.

Transformacija ekonomije

Benačić u svome članku dalje tvrdi da će se ekonomija prilikom transformacije u "zelenu" poboljšati jer će se otvoriti nova radna mjesta. To je negdje prepisala jer ne vjerujem da je sama u stanju shvatiti funkcioniranje ekonomije u praksi, ali točno je da se ekonomija transformira i da se svakom transformacijom otvaraju nova radna mjesta. To nitko ne poriče.

Gospodarstvo se transformira cijelo vrijeme, svakim novim izumom i novim tehnologijama. To je prirodni proces. Bez sumnje već sada je u tijeku prirodna transformacija i nove tehnologije nam omogućuju proizvodnju koja manje onečišćuje okoliš. To se događa bez obzira na bilo kakve državne intervencije. Hoće li sljedeća ekonomija biti "zelena", "crvena", "plava", "žuta" - totalno svejedno kako ćete je nazvati, ali gospodarstvo sutra neće biti isto kao što je danas.

Transformacije su normalna, prirodna i poželjna pojava u gospodarstvu. Nije pitanje hoće li do njih doći nego KAKO. Ako do transformacije dolazi nasilnim putem - tako da diktator ili neki centralni komitet naređuje ljudima što i kako moraju, a što i kako ne smiju raditi - to je ono čemu se ja, kao liberal i čovjek, oštro protivim. Ne samo zato što znam da će to prouzrokovati patnje velikog broja stanovnika i moguće nemire i prevrate, eventualno čak i dolaske novih neželjenih ekstrema na vlast, već i zato što znam da takav pristup neće polučiti željene rezultate čak i ako ne bude građanskog otpora.

Naprosto, država ne može diktirati i planirati gospodarstvo, ekonomske transformacije i slično. To su stvari koje su se događale i događat će se spontano. Država može donijeti odluke koje će prisiliti građane da nešto koriste ili zabraniti im korištenje nečeg drugog, ali to neće transformirati gospodarstvo. Pokušali su to mnogi pojedinci i države u povijesti, uvijek je bilo bezuspješno s vrlo tragičnim posljedicama bez obzira na dobre namjere. Podsjetit ću opet na kineskog diktatora Mao Zedunga. Tko ne zna, proguglajte. I on je imao namjeru prisilno transformirati gospodarstvo "na dobrobit zajednice". Nije prošlo lijepo. Ako takve ekstremne želje o nasilnom transformiranju gospodarstva prema zamisli nekog stručnog odbora nisu prošle u režimu koji je imao sve pretpostavke za poslušnost, kako netko uopće može povjerovati da će to funkcionirati u zapadnom društvu koje se temelji na osobnim slobodama?

Policajka Benačić očito nema dovoljno povjerenja u ljude, u svoje sugrađane, a vjerojatno ni u sebe samu, kada smatra da će se gospodarstvo transformirati samo po naređenju diktatora. Jer u suprotnom, glupi ljudi neće htjeti čišći okoliš i održivu Zemlju. S druge strane, ima nevjerojatno puno povjerenja u političke vođe i njihove stručne savjetnike, koji bez sumnje rade za dobrobit svih nas, umjesto nas misle i za nas planiraju.

Takvo rezoniranje, na kraju krajeva, nije čudno za jednu službenicu represivnog aparata.

Ocijeni članak

Sadržaj Liberala mogu ocjenjivati samo registrirani članovi. Učlanite se ovdje.

Sviđa ti se članak? Podrži Liberal!

Podrži neovisno novinarstvo: učlani se ili doniraj Udruzi "Liberal.hr" koliko želiš/možeš za razvoj ove platforme.
IBAN: HR5923900011101229527
Model: 00, poziv na br. prim.: 2222
(za donatore iz inozemstva SWIFT/BIC: HPBZHR2X)
Ako koristite mobilnu aplikaciju za bankarstvo jednostavno uslikajte ovaj barkod i unesite željeni iznos.

O autoru

MARIO NAKIĆ
Mario Nakić je novinar, poduzetnik, web developer i programer. Osnivač Liberala. Voli pisanje, filozofiju, PHP i javu. Klasični liberal bez kompromisa.
Više od istog autora
VIŠE O TEMI:
VIŠE IZ RUBRIKE:

Komentiraj članak

Komentirati na portalu mogu samo registrirani članovi. Učlanite se ovdje.
Mala škola liberalizma
Udruga Liberal.hr
O Udruzi Liberal.hr
Udruga Liberal.hr osnovana je s ciljem promicanja osobnih i ekonomskih sloboda u Republici Hrvatskoj. Djeluje prvenstveno preko ovog portala. Liberal je od svoga početka 2016. do danas dao značajan doprinos u raspravama oko javnih politika uvijek štiteći prava i slobode građana. Naša misija je educirati javnost i podizanje svijeti o građanskim pravima i posljedicama koje određene politike mogu imati na njihove živote. Više o radu i ciljevima udruge možete pročitati ovdje.

Ako želite i možete doprinijeti radu Udruge - bilo svojim aktivnostima i zalaganjem ili bar uplaćivanjem godišnje članarine, kliknite ovdje i ispunite pristupnicu za učlanjenje.
Doniraj
Ovaj portal financira se dobrovoljnim članarinama i donacijama naših čitatelja. Pomozite nam da budemo još bolji, postanite jedan od naših donatora!

Donirati nam možete preko Paypala - klikom ovdje ili preko e-bankarstva, ako skenirate ovaj barkod:



Za broj žiroračuna i ostale informacije kliknite ovdje.