Naše zakonodavstvo i pravosuđe imaju preblag odnos prema nasilnicima - to je stav koji na Liberalu dosljedno iznosimo godinama. Žalosno je to što se mora dogoditi velika tragedija, poput one nedavno u Drnišu, da bi šira javnost, mediji i politika to uvidjeli i počeli o tome pričati.

Javnost traži odgovornost institucija, a institucije prebacuju odgovornost međusobno. Svi se slažu u jednome: država je zakazala. Kako je do toga došlo?

Prvo trebamo razumjeti da ovaj problem nije nov, on postoji već dugi niz godina, i nije jednodimenzionalan. Njegovi uzroci dolaze s tri strane: zakonodavstvo, DORH i pravosuđe. Da bismo došli do sustavnog rješenja, potrebno je reformirati sva tri elementa.

Prvo zakoni. Nije normalno da ljudi koji prebiju čovjeka dobiju uvjetnu kaznu dok netko drugi, tko nije u životu ni mrava zgazio, guli tri i pol godine zatvora zbog djela iz domene gospodarskog kriminala gdje je čak i sud utvrdio da nije postigao nikakvu materijalnu korist za sebe. Pišem ovo zato što znam jedan točno takav slučaj, gdje sam vidio presude i nisam mogao vjerovati. U isto vrijeme, znamo i često čitamo o osuđenim brutalnim nasilnicima koji su pušteni na uvjetnu slobodu.

Nije normalno, a trebalo bi biti i zakonom nedopustivo, da netko nakon brutalnog ubojstva izađe iz zatvora za 10-ak godina iako je u zatvoru počinio hrpu nasilnih kaznenih djela. Nije normalno da ponavljači kaznenih djela dobivaju smiješno kratke kazne. Sve navedeno moglo bi se lako spriječiti zakonom.

Dakle, potrebna je reforma kaznenog zakona gdje bi se svako nasilno djelo kažnjavalo strože nego sad, s višim minimalno propisanim kaznama i u mnogim slučajevima višim maksimalnim kaznama. Most, stranka s kojom se rijetko mogu složiti, predložila je minimalnu kazno od 30 godina zatvora za teško ubojstvo i maksimum doživotnog zatvora za teško ubojstvo počinjeno na posebno okrutan način.

Mislim da je taj prijedlog realan i treba ga podržati. Ovo nije političko pitanje oko kojeg bi bilo prostora za stranačko preglasavanje, oko ovoga bi trebao biti konsenzus među svim parlamentarnim strankama jer riječ je o prevenciji najtežih zločina. Ali nije dovoljno samo postrožiti kazne za teško ubojstvo - do kojeg obično dolazi nakon što je počinitelj već kažnjen za manja nasilna djela. Da bismo smanjili broj najtežih zločina, potencijalne počinitelje treba prepoznati na vrijeme i sasjeći u korijenu - znači treba strože kažnjavati sva nasilna djela. Nasilnici u startu trebaju shvatiti da takvo ponašanje neće biti tolerirano u ovom društvu.

Međutim, premijer Andrej Plenković je u pravu kad kaže da stroži zakoni ne bi riješili ništa ako nam je pravosuđe sporo i tromo. Tu dolazimo do drugog elementa koji će biti puno teže riješiti od promjene zakona. Vlada najavljuje inspekciju rada suda u Šibeniku, no to neće utjecati na problem pravosuđa koji Hrvatska ima.

Problem je u nedovoljnoj transparentnosti rada sudova i izostanku osobne odgovornosti samih sudaca. Imamo trodiobu vlasti, što je super. Pravosuđe je neovisno o izvršnoj i zakonodavnoj vlasti - tako i treba biti. Međutim, dok izvršna i zakonodavna vlast imaju neke već uhodane načine provjere - kroz medije, javnost, izbore, kod sudbene vlasti to nije slučaj, barem ne u tolikoj mjeri. Pravosuđe odgovara samo sebi, u vlastitom prilično zatvorenom sustavu. Kritike rada pojedinog suca vrlo su rijetke, do informacija o njihovom radu se teško dolazi i tako dobivamo to da je normalno da se predmeti drže u ladici godinama. Problem nastaje kad zbog toga netko strada, a odgovornosti nema.

Da bismo "natjerali" pravosuđe da bude ažurnije u svome radu, potrebno je kreirati sustav transparentnosti rada sudova i mehanizam odgovornosti sudaca.

Treći element problema je državno odvjetništvo. To je u domeni Vlade. Često slušamo kako DORH nema dovoljno resursa, kako mu nedostaje kadrova te kako sposobni i uspješni pravnici radije biraju rad u privatnom odvjetništvu nego državnom. To je problem poticaja koji vjerojatno nikad neće biti potpuno riješen, ali Vlada mora raditi na tome da poboljša uvjete za tu instituciju koja je ključna za prevenciju i kažnjavanje kriminala.

Za postići ovako velike promjene potrebno je puno političke volje i konsenzus - ne samo političkih stranaka u Saboru, već cijelog društva - uključujući ljude koji rade u pravosuđu. To je pitanje sigurnosti svakog člana ovog društva i zato bi trebalo biti prioritet. Ako ne želimo živjeti u društvu koje tolerira nasilnike, treba nam sustav koji efikasno sprječava nasilje u korijenu.