Ekonomist Neven Vidaković objavio je predavanje o klasičnoj ekonomiji kao dio serije o razvoju ekonomske misli. Kritičan odnos prema slobodnom tržištu legitimna je pozicija i Vidaković ga ne skriva. Problem nije u njegovoj poziciji, nego u tome što predavanje, namijenjeno onima koji tek uče, sadrži niz povijesnih i teorijskih grešaka. Gotovo sve idu u istom smjeru.

Klasici nisu došli nakon Marxa, Marx je došao nakon njih

Predavanje započinje tvrdnjom da su se klasični ekonomisti pojavili "nakon Marxa, dok je Marx pisao", a kao primjere navodi Ricarda, Malthusa, Saya, Milla, Marshalla i Pareta.

Kronologija je obrnuta. Smithovo Bogatstvo naroda objavljeno je 1776., Malthusov Esej o načelu stanovništva 1798., Sayeva Rasprava o političkoj ekonomiji 1803., a Ricardova Načela političke ekonomije i oporezivanja 1817.

Ricardo je umro 1823., kad je Marx imao pet godina. Marx nije prethodnik klasika nego njihov učenik: njegova teorija vrijednosti izravno je preuzeta Ricardova radna teorija vrijednosti, doslovno izvedena do krajnjih posljedica.

Marshall i Pareto, s druge strane, uopće nisu klasični ekonomisti. Marshallova Načela ekonomije izašla su 1890., a on i Pareto pripadaju neoklasičnoj ekonomiji, koja je nastala upravo kao odbacivanje ključnih klasičnih ideja. Svrstati ih u istu skupinu s Ricardom je kao da se Newton i Einstein predstave kao ista škola fizike.

Ponuda i potražnja nisu Marshallov izum

Vidaković kaže da je Alfred Marshall "prvi počeo pričati o ponudi i potražnji" i da je on "postavio graničnu korist".

Izraz "supply and demand" koristio je škotski ekonomist James Steuart još 1767. Adam Smith piše o odnosu tržišne i "prirodne" cijene, koja ovisi o ponudi i "efektivnoj potražnji". Francuski matematičar Augustin Cournot 1838. matematički je izveo krivulju potražnje, pola stoljeća prije Marshalla.

Granična korist još je zanimljiviji slučaj. Nju su 1871. i 1874., neovisno jedan o drugome, uveli William Stanley Jevons u Engleskoj, Carl Menger u Beču i Leon Walras u Lausanni.

To je takozvana marginalna revolucija. Marshall ju je dvadeset godina kasnije sistematizirao i ugradio u poznati grafikon s križanjem krivulja ponude i potražnje. Njegov doprinos je velik, ali on je sinteza, ne izvor.

Je li Vidaković čuo za austrijsku školu?

Najvažnije ime koje u predavanju nedostaje je Carl Menger. Njegova Načela iz 1871. pokazala su da vrijednost nije sadržana u količini rada uloženog u proizvod, nego je subjektivna i ovisi o tome koliko pojedinac cijeni dodatnu jedinicu dobra.

Time je otkrivena subjektivna vrijednost, a srušena radna teorija vrijednosti na kojoj su počivali i Ricardo i Marx.

Menger je utemeljio austrijsku školu, iz koje su kasnije proizašli Böhm-Bawerk, Mises i Hayek. Upravo ta škola ispravila je najveću grešku klasične ekonomije. U predavanju o razvoju ekonomske misli, koje pokriva i Marxa i Pareta, o njoj nema ni riječi.

Smith nije rekao da sebični interes rješava sve

Vidaković prepričava Smitha ovako: ako svi slijede osobni interes, to će rezultirati "najboljim optimalnim ponašanjem u ekonomiji". Zatim pita: što ako moj osobni interes šteti drugima, primjerice ako bacam smeće gdje hoću? Iz toga zaključuje da teorija "nije dobra".

Adam Smith nikada nije tvrdio ništa slično. Prije Bogatstva naroda napisao je Teoriju moralnih osjećaja (1759.), cijelu knjigu o tome da ljudsko ponašanje ne pokreće samo sebičnost, nego i suosjećanje i potreba za odobravanjem drugih.

U samom Bogatstvu naroda "nevidljiva ruka" spominje se jedanput. Cijela peta knjiga posvećena je zadaćama države: obrani, pravosuđu, javnim radovima i načelima oporezivanja.

Smith je jasno pisao da tržište funkcionira unutar zakona, a da je zaštita svakog člana društva od nepravde drugih jedna od temeljnih dužnosti države.

Bacanje smeća na tuđi posjed nije slijeđenje osobnog interesa u Smithovu smislu, nego povreda tuđeg vlasništva, i upravo za to postoje sudovi.

Smith je bio i oštar kritičar zlouporabe tržišne moći. Njegova je poznata opaska da se ljudi istog zanata rijetko sastaju, čak i radi zabave, a da razgovor ne završi zavjerom protiv javnosti ili dogovorom o podizanju cijena.

Eksternalije su stvaran ekonomski problem i Vidaković ima pravo da ih treba uzeti u obzir. Ali pojam je uveo Arthur Pigou 1920., a Ronald Coase je 1960. pokazao da je velik dio eksternalija posljedica nejasno definiranih vlasničkih prava, a ne "neuspjeha tržišta" kako Vidaković pretpostavlja.

Ni jedno ni drugo ne opovrgava Smitha. Riječ je o razradi okvira koji je Smith postavio.

Komparativna prednost: točna definicija, pogrešan primjer, slabe kritike

Vidaković točno navodi srž Ricardove teorije: dvjema zemljama isplati se specijalizirati, čak i ako je jedna od njih učinkovitija u proizvodnji obaju dobara. To je zaista genijalan i neintuitivan uvid.

Ali njegov primjer, zemlja koja proizvodi banane i zemlja koja proizvodi automobile, ne ilustrira komparativnu, nego apsolutnu prednost. Da tropska zemlja treba uzgajati banane, a ne Norveška, nije trebalo dokazivati.

Ricardov primjer bio je upravo suprotan: Portugal je u njegovu primjeru bio učinkovitiji i u proizvodnji vina i u proizvodnji sukna, a trgovina se svejedno isplatila objema zemljama. Na tome počiva cijela poanta.

Vidakovićeve kritike teorije su slabije. Prva glasi da takva specijalizacija nije moguća jer postoji jako puno dobara. Teorija se, međutim, odavno proširila na velik broj dobara, a specijalizacija ne mora biti potpuna.

Druga kritika je hrvatski primjer: komparativna prednost Hrvatske je turizam, a ne proizvodnja hrane, pa će oni u turizmu živjeti dobro, a poljoprivrednici loše.

To miješa dvije različite stvari. Komparativna prednost govori o tome da zemlja kao cjelina ima više kada se resursi premjeste ondje gdje su najproduktivniji. Ne obećava da će svaki sektor jednako profitirati.

Raspodjela dobitaka od trgovine stvarno je pitanje, ekonomisti ga ozbiljno proučavaju i tu Vidaković dira u legitimnu temu. Ali to nije argument protiv Davida Ricarda, nego pitanje o tome kako se dobitak dijeli.

Uz to, komparativnu prednost ne određuje profesor ni ministar nego je otkriva tržište. Da Hrvatska nema komparativnu prednost ni u jednom dijelu proizvodnje hrane, nije činjenica nego pretpostavka.

Merkantilizam i slobodna trgovina nisu ista ideja

Vidaković komparativnu prednost i merkantilizam, za koji kaže da su ga "izmislili Francuzi", predstavlja kao dva izraza iste spoznaje: da se bogatstvo stvara izvozom.

Riječ je o suprotnim idejama. Merkantilizam je tvrdio da zemlja postaje bogata što više izvozi, a što manje uvozi, i da je bogatstvo zlato u državnoj riznici.

I nisu ga izmislili Francuzi. Francuski ministar Colbert bio je samo njegov najpoznatiji provoditelj, dok su ga u Engleskoj zagovarali autori poput Thomasa Muna.

Pojam "merkantilni sustav" proslavio je upravo Adam Smith, i to kako bi ga razorio. Cijela četvrta knjiga Bogatstva naroda napad je na merkantilizam. Smith i Ricardo pokazali su da je svrha trgovine uvoz, odnosno potrošnja, a ne gomilanje zlata, i da obje strane dobrovoljne razmjene dobivaju.

Dakle, klasična ekonomija je počivala na suprotstavljanju merkatilizmu.

Klasici i država: "ne bave se time"?

Vidaković tvrdi da klasični ekonomisti "uopće ne percipiraju utjecaj i ulogu države", da makroekonomija kroz poreznu i monetarnu politiku "u stvari ne postoji" i da se ne govori o ulozi središnje banke.

Ricardova glavna knjiga zove se Načela političke ekonomije i oporezivanja. Oporezivanje je u naslovu. Smith je postavio četiri načela dobrog oporezivanja koja se i danas predaju. Ricardo je 1810. napisao Visoku cijenu zlata, raspravu o politici Engleske banke, i bio središnja figura takozvane bulionističke rasprave o novcu i inflaciji tijekom Napoleonskih ratova.

Henry Thornton je 1802. objavio Papirnati kredit, temeljno djelo o središnjem bankarstvu. Walter Bagehot je 1873. u knjizi Lombard Street formulirao pravilo prema kojem središnja banka u krizi treba djelovati kao zajmodavac u krajnjoj nuždi, pravilo koje središnje banke koriste i danas.

Rasprava o novcu i središnjoj banci bila je jedna od glavnih tema klasične ekonomije.

Vidaković sam na početku kaže da se ekonomija tada zvala "politička ekonomija" i bila vezana za politiku države. Teško je istodobno tvrditi da se klasici nisu bavili državom.

Stabilne cijene: argument koji ide protiv njega

Vidaković s pravom ističe da su cijene u Engleskoj od 17. do 19. stoljeća bile u dugom roku iznenađujuće stabilne, s razdobljima inflacije koja su se izmjenjivala s razdobljima deflacije, te da je trajna inflacija novija pojava. Datira je od Drugog svjetskog rata.

Ona je zapravo počela s napuštanjem zlatnog standarda, najprije u Prvom svjetskom ratu, a konačno 1971.

To je zanimljiva činjenica, ali ide u prilog klasicima, a ne protiv njih. Cijene su bile stabilne zato što je novac bio vezan za zlato i države ga nisu mogle tiskati po volji.

Trajna inflacija pojavila se kada su središnje banke dobile slobodu stvaranja novca, dakle upravo s onom ulogom države za koju Vidaković zamjera klasicima što je nisu dovoljno uključili.

Kolonije: Smith i Bastiat su bili protiv njih

Vidaković dvaput sugerira da je klasična teorija "fantastična" za one koji "pljačkaju kolonije", odnosno da je nastala kao teorijsko opravdanje britanskog imperija.

Smith je bio jedan od najoštrijih kritičara kolonijalnog sustava svog vremena. U Bogatstvu naroda tvrdio je da kolonije Britaniji donose više troška nego koristi, da kolonijalni monopol trgovine šteti i maticama i kolonijama, i predložio je da Britanija dobrovoljno pusti američke kolonije.

U Francuskoj su klasični ekonomisti, poput Frederica Bastiata, također kritizirali kolonije kao nešto što više odmaže nego pomaže naciji.

Kasniji klasični liberali, Richard Cobden i manchesterska škola, vodili su kampanju protiv imperijalnih ratova i za slobodnu trgovinu upravo kao alternativu osvajanju.

Kolonijalizam je bio dio merkantilističkog svijeta protiv kojeg su se klasičari borili.

Devedesete nisu bile liberalizam

Vidaković "neoliberalizam" povezuje s hrvatskim devedesetima i pričom da "sve treba privatizirati, ukinuti državu".

Hrvatska pretvorba i privatizacija devedesetih bila je sve samo ne slobodno tržište. Država je odlučivala tko će dobiti tvrtke, uz kredite državnih banaka i političke veze. To je bio politički kapitalizam, a ne liberalizam, i liberali su ga među prvima kritizirali. Tržište ne bira vlasnike prema stranačkoj iskaznici.

Osim toga, ideja da je "neoliberalizam" za ukidanje države je smiješna. Jedina ideologija za ukidanje države zove se anarhizam. Liberalizam je izumio modernu nacionalnu državu za kakvu danas na Zapadu znamo.

Gdje je Vidaković u pravu

Pošteno je reći i gdje profesor ima pravo.

Ističe da klasični ekonomisti zaslužuju poštovanje i da je nepošteno suditi ih iz današnje perspektive. Točno.

Govori o eksternalijama kao stvarnom problemu, o tome da trgovina ima dobitnike i gubitnike unutar zemlje te o ranjivosti zemalja ovisnih o uvozu ključnih sirovina.

Sve su to legitimne teme, o kojima se i među ekonomistima vode ozbiljne rasprave. Točno je i da je ekonomska znanost ponekad bila podložna modi i da su njezine teorije služile kao opravdanje interesa vladajućih. Ta opaska, međutim, jednako se odnosi na keynesijance, marksiste i bilo koju drugu školu.

Problem nije u tome što Vidaković kritizira slobodno tržište, nego u tome što kritizira verziju klasične ekonomije koja ne postoji: ekonomiju bez države, bez prava, bez novca, nastalu nakon Marxa i radi opravdanja kolonija. To se jednostavno nije dogodilo i takvih radova u klasičnoj ekonomiji - nema.

Slamnati čovjek lako se ruši. Pravi Smith, Ricardo i Say, kao i Menger koji ih je ispravio, zaslužuju ozbiljniju raspravu.

Za kraj

Na kraju predavanja Vidaković kaže da Ricarda možete čitati ako želite, ali da vam za učenje ekonomije to ne treba. Na temelju njegovog predavanja, čini se da je potrebnije nego što misli.