Nikolaj Buharin bio je jedini školovani ekonomist među originalnim Boljševicima, osnivačima Sovjetskog Saveza. Školovao se početkom 20. stoljeća u Njemačkoj i Austriji gdje je učio i od austrijskog ekonomista Eugena Böhm-Bawerka, koji je slučajno bio i Misesov mentor. Kad se vratio u Rusiju, pridružio se Vladimiru Lenjinu u revoluciji i osnivanju prve socijalističke države. Lenjin ga je jako cijenio, zvao ga je "zlatni dečko" i tvrdio da je Buharin "najvrjedniji teoretičar u komunističkoj partiji".

Nakon Oktobarske revolucije Buharin postaje glavni urednik Pravde. Njegov je zadatak bio propaganda, pisanje ekonomsko-političkih pamfleta i članaka. Napisao je i neke duže eseje, na primjer "Abecedu komunizma" 1920. godine. U to vrijeme je dosta članaka posvetio kritici austrijske škole ekonomske misli, koju je dobro poznavao jer je ekonomiju učio od samih Austrijanaca. Međutim, Buharin nije vjerovao u austrijsku teoriju, bio je uvjereni socijalist.

Na početku je bio posve na liniji s ostalima - podržavao je "ratni komunizam" od 1918. do 1921. godine kad su ruski komunisti pokušali primijeniti marksizam doslovno - potpuna planska ekonomija. Bio je to totalni debakl, proizvodnja se u tri godine svela na manje od 5 posto onoga što se prije rata u Rusiji proizvodilo. Uvidjevši katastrofu, Buharin je bio taj koji je nagovorio Lenjina da drastično promijene kurs.

Tada su njih dvojica osmislili i kreirali ono što su nazvali "Nova ekonomska politika" (NEP). Bio je to tzv. "srednji put" gdje su otvorili prostor manjim proizvođačima, osobito poljoprivrednicima na selu, da proizvode i prodaju ono što oni žele i kako žele. Za dio partije to je bio šok jer nisu htjeli vidjeti da se zemlja vraća tržišnoj ekonomiji, ali Buharin je žestoko branio novu politiku u Pravdi. Ovo je bio jedan od njegovih argumenata:

"Možete tako reći: Francuska ima vojsku, imamo je i mi. Francuska ima policiju, imamo je i mi. Znači li to da smo i mi kapitalisti? Ne. Seljaci u Rusiji su bili u ratu, vratili su se, obrazovaniji su nego prije i dobro znaju da oni hrane naše gradove i industriju, očekuju nagradu."

Vidjevši kako se gospodarstvo ubrzo vratilo na noge, priznao je da čisto centralno planiranje, koje su na početku pokušali, ne funkcionira ni približno kao ova nova politika koja dopušta, barem djelomično, slobodno tržište: "Usvajanje NEP-a bio je slom naših iluzija."

Godine 1925., nakon Lenjinove smrti, Buharin u eseju "Nova ekonomska politika i naši zadaci" piše kako je pročitao kritiku socijalizma koju je nekoliko godina ranije napisao austrijski ekonomist Ludwig von Mises. Nazvao je Misesa "jednim od učenih kritičara socijalizma" i čak je priznao da je Mises "u pravu, barem za to povijesno razdoblje". Dakle, Buharin je priznao da je Mises bio u pravu, ali je smatrao da će "nova ekonomska politika" riješiti probleme socijalizma na koje je Mises ukazivao.

Kad je Staljin preuzeo vlast progonom svojih protivnika, Buharin se nametnuo kao jedan od prvih njegovih suradnika. Tako je bilo od 1926. do 1929. godine kad je Staljin definitivno odlučio raskrstiti s "Novom ekonomskom politikom" i svom Lenjinovom ostavštinom. Vjerovao je da se zemlja mora "brže industrijalizirati", a toj "industrijalizaciji" (inače riječ koju i naši socijalisti danas tako često vole koristiti) na putu su stajali - seljaci. Na ruku mu je išla nestašica žitarica 1928. godine koja je prouzrokovala krizu. Proglasio je rat selu i započeo veliku kolektivizaciju imanja, što je u praksi bila pljačka seljačke imovine i prisilni rad za državu. Seljaci su postali izrazito jeftina radna snaga čiji su se proizvodi automatski oduzimali i odvozili u gradove. Mnogi su se tome opirali, a za njih je Staljin otvorio gulage u Sibiru i drugim dijelovima zemlje.

To je rezultiralo gladomorom ili masovnim pomorom od gladi diljem SSSR-a, a najpogođenija je bila Ukrajina koja je služila kao žitnica Sovjetskog Saveza.

Kad je Staljin odlučio krenuti u ovaj pothvat protiv seljaka (ili "kulaka" kako su ih komunisti nazivali), Buharin više nije bio u njegovoj milosti. Odmah je označen kao jedan od "desničara", kako su Staljin i njegovi suradnici nazvali protagoniste "nove ekonomske politike" s kojom je valjalo raskrstiti. Buharin je u jednoj godini izgubio posao u Pravdi, razriješen je s funkcije generalnog sekretara Kominterne i postao nižerangirani partijski činovnik koji je izgubio utjecaj na sovjetske politike.

Pisao je Staljinu tražeći priliku za rehabilitaciju i drugu šansu, ali u isto vrijeme je svojim prijateljima pričao kako mu se nimalo ne sviđa politika koju Staljin provodi. Sanjao je SSSR u kojem će djelovati dvije, tri ili više političkih stranaka. Vjerovao je u demokraciju unutar socijalističke države. Snažno je u razgovoru s bliskim prijateljima kritizirao Staljina, rekavši da on "provodi potpuno uništenje čitavih regija kroz prisilnu kolektivizaciju sela". To je sve došlo do Staljina, tako da je Staljin znao da Buharin nije iskren kad traži njegov oprost, ali mu je iz nepoznatog razloga svejedno pružio drugu šansu.

U međuvremenu je Buharin oženio svoju dugogodišnju najbolju prijateljicu, Anu Larinu i s njom dobio sina Jurija 1936. godine. Godinu dana kasnije, pred uhićenje, Staljin mu je čak dao priliku za bijeg. Poslao ga je u Pariz obaviti neki diplomatski posao. Buharin je tamo imao priliku ostati, ali je odlučio biti vjeran Sovjetskom Savezu i Partiji. Po povratku, Staljin ga je dao uhititi. Godinu dana kasnije, u sklopu Velike čistke 1938., Buharinu je suđeno zbog zavjere na zajedničkom suđenju s još 20 tzv. "desničara". Na optužbu da je sabotirao Staljinovu agrarnu reformu, pred sudom je veselo odgovorio da je to točno i onda je u detalje objasnio ekonomske razloge zašto je to loša ideja. Državni tužitelj ga je opisao kao "svinju koja je počinila najgroznije zločine protiv države i uopće ne osjeća grižnju savjesti". Osuđen je zbog veleizdaje na smrt strijeljanjem. U sklopu "Velike čistke" procijenjeno je da je u vrlo kratkom roku pogubljeno oko 600.000 partijskih funkcionera.

Čekajući suđenje i znajući što mu se sprema, Buharin je proveo više od godinu dana u zatvoru. To je bila agonija. U očaju je pisao pisma Staljinu vjerujući kako će ga njegov stari prijatelj ipak na kraju poštedjeti. Prvo je tražio oprost i pomilovanje. Staljin mu nije ništa odgovarao. Zatim ga je molio da izvršenje kazne ne bude strijeljanjem nego da ga otruju: "Politički, to neće činiti nikakvu razliku, nitko ne mora znati, a meni to znači jako puno. Molim te za milost i da mi uslišiš tu posljednju želju." Ni na to nije stigao nikakav odgovor. Zatim ga je molio da poštedi njegovu ženu i dijete jer je čuo da i njih planiraju pogubiti ili poslati u gulag.

Čini se da je Staljin namjerno prolongirao suđenje jer je uživao u pismima očajnog Buharina, što je još jedan dokaz kakav je psihopat Staljin bio. Nijednu želju mu nije ispunio, a Buharin je posljednju poruku Staljinu napisao pred samo strijeljanje: "Koba, zašto si htio da umrem?". Koba je bio Staljinov nadimak iz mladosti, tako su ga zvali samo bliski prijatelji. Ta je poruka nađena u ladici Staljinovog radnog stola nakon njegove smrti 1953. godine, što znači da mu je Buharin osobno puno značio i da je posebno uživao u osveti.

Ubrzo nakon egzekucije, došli su po njegovu suprugu Anu. Odvedena je u gulag gdje je provela sljedećih 10 godina, a sin im je odrastao u sirotištu. Pronašla ga je tek 20-ak godina kasnije. Buharinovo pismo, koje joj je napisao pred smrt, komunisti nisu poslali Ani. Ona ga je dobila tek početkom 1990-ih, kad su za javnost otvoreni arhivi KGB-a. U pismu naslovljenom "Slatka draga moja Anuška", piše:

"Ne osjećaj zlobu ni prema kome. Zapamti, veliki cilj Sovjetskog Saveza živi, i to je najvažnije. Osobne sudbine su prolazne i nebitne. Pred tobom je u gulagu velika kušnja. Molim te, najdraža moja, skupi svu svoju snagu, zategni sve strune svog srca, ali ne dopusti da puknu."

Priča o njihovoj ljubavi i smrti ispričana je u knjizi "Politika, ubojstvo i ljubav u Staljinovom Kremlju" autora Paula Gregoryja, inače poznatog ekonomskog povjesničara, objavljenoj 2013. godine.

Nikolaj Buharin posthumno je rehabilitiran i oslobođen optužbi 1988. godine odlukom Mihaila Gorbačova, posljednjeg predsjednika Sovjetskog Saveza.