Smrt Kristiana Josipa Periša u Jankomiru tragedija je koja tek treba sudski epilog. Ali reakcija dijela struke već je sada simptom nečeg većeg: refleksa da se štiti kolegu bez obzira što učinio. Taj refleks nije svojstven samo medicini - i upravo zato ga treba imenovati.

Što znamo?

Kristian Josip Periš imao je 32 godine. Bivši atletičar, diplomirani kineziolog i trener u parasportu preminuo je 21. listopada u Klinici za psihijatriju Sveti Ivan u zagrebačkom Jankomiru.

Prema policijskom opisu snimke nadzorne kamere iz bolničke sobe, koji su objavili mediji, Periš je ležao budan i vezan remenjem za krevet preko gležnjeva, koljena, ruku i prsnog koša.

Medicinski tehničari pritiskali su ga prema krevetu, jedan mu je na lice stavio jastuk, a dvojica su mu, držeći jastuk na glavi, koljenima pritiskala vrat. Prema istom opisu, pritisak se nastavio i nakon što je prestao pružati otpor, sve dok nije prestao disati.

Preliminarni obdukcijski nalaz utvrdio je višestruke prijelome rebara s obje strane, prijelom prsne kosti, edem pluća i mozga te brojne podljeve. Konačan uzrok smrti bit će poznat nakon toksikološkog i obdukcijskog vještačenja.

Sudac istrage odredio je jednomjesečni istražni zatvor četvorici medicinskih tehničara, osumnjičenima za teško ubojstvo ranjive osobe. Oni se brane šutnjom, a ravnateljica bolnice trojici je uručila izvanredne otkaze.

Osumnjičeni su nevini dok se ne dokaže suprotno i ovaj tekst ne sudi o njihovoj krivnji. Sudi o nečemu drugom: o tome kako su reagirali oni oko njih.

Jedan detalj zaslužuje posebnu pozornost. Prema navodima obitelji i medija, dežurna liječnica obitelji je nakon smrti rekla da je Kristian preminuo od zatajenja srca, a da su podljevi na vratu posljedica intubacije.

Obitelji je to bilo sumnjivo - mladić je bio bivši reprezentativni sportaš - i upravo je njihova sumnja, uz ozljede koje su uočili na glavi i vratu, otvorila pitanja na koja sada odgovara istraga. Da obitelj nije posumnjala, Periševa bi smrt danas vjerojatno bila samo još jedan redak u statistici: "prirodna smrt, srce" - čak i uz snimak nadzorne kamere, koji je morao vidjeti još netko u bolnici.

"Samo su radili posao"

Dan nakon što su osumnjičeni otišli u istražni zatvor, pred Jankomirom se okupilo stotinjak medicinskih tehničara i drugih zaposlenika. Poruke s prosvjeda bile su jasne: osumnjičeni nisu ubojice, nego su samo radili svoj posao, a struka neće dopustiti da od njih naprave "žrtvenu janjad". Jedna od govornica kaže da se tragedije na psihijatriji događaju.

Psihijatrica koja vodi akutni muški odjel klinike otišla je dalje: "Odgovorno tvrdim da nisu ništa prekoračili", rekla je na prosvjedu - iako je u istom nastupu priznala da nalaza obdukcije još nema i da se uzrok smrti ne zna.

Tvrdnja da se zna da nitko nije prekoračio ovlasti, izrečena u trenutku kad se priznaje da se ne zna ni od čega je pacijent umro, nije stručno mišljenje. To je izjava lojalnosti.

Sindikati su reagirali slično. Hrvatski strukovni sindikat medicinskih sestara - medicinskih tehničara pozvao je na suzdržanost od preuranjenih osuda i tražio da se u obzir uzmu uvjeti rada i iznimno teške okolnosti. Sindikat Zajedno ocijenio je da je u tijeku javni linč medicinara i usprotivio se otkazima.

Ništa od toga samo po sebi nije neprihvatljivo. Presumpcija nevinosti vrijedi za sve, a sindikat je tu da štiti radnike. Problem je u onome što nedostaje. U javno objavljenim reakcijama gotovo nema rečenice koja kaže: ako se pokaže da je učinjeno ono što opisuje policijski zapis snimke, to je zločin, a ne radni postupak, i struka se od toga ograđuje.

Nema poziva da se sačuvaju sve snimke. Nema pitanja kako je obitelji rečeno da je riječ o zatajenju srca. Nema uvjeravanja da je to iznimni slučaj i da se tako problemi na odjelu ne rješavaju. Upravo suprotno - oni pokušavaju uvjeriti javnost da je to nešto normalno, svakodnevno, dio posla.

To nije hrvatski izum. Hrvatska liječnička komora reagirala je u travnju ove godine na smrt 35-godišnjeg pacijenta u Zadru priopćenjem u kojem je javnost upozorila da se zaključci o propustima ne smiju donositi prije kraja postupaka, a medije prozvala zbog objave imena liječnika. Svaki je put obrazloženje drugačije. Smjer je uvijek isti.

Zašto struka zbija redove

Zašto ljudi koji su većinom pošteni i predani svom poslu instinktivno staju uz kolegu čak i kad dokazi govore protiv njega? Odgovor nije u tome što su loši ljudi. Odgovor je u nekoliko dobro poznatih mehanizama.

Identitet grupe. Socijalna psihologija od radova Henrija Tajfela i Johna Turnera poznaje snažan poriv da članove vlastite grupe gledamo blagonaklonije od drugih. Za medicinsku sestru ili tehničara kolega nije apstraktni "zaposlenik", nego netko s kim dijele noćne smjene, napade pacijenata, umor i manjak ljudi.

Kad ga javnost osudi, napad doživljavaju kao napad na sebe.

"To sam mogao biti ja." Svatko tko je radio na psihijatrijskom prijemu zna kako izgleda pacijent kojeg nekoliko ljudi jedva drži. Kolege osumnjičenih ne gledaju snimku nego vlastito iskustvo. Obrana kolege zato je i obrana sebe: ako je on kriv, možda sam i ja jednom bio blizu.

Mi protiv njih. Kad mediji, političari i komentatori napadnu struku, granica se crta između "nas koji znamo kako je" i "njih koji nemaju pojma". Istraživanja takozvanog efekta crne ovce pokazuju da ljudi znaju biti stroži prema članu vlastite grupe koji očito pogriješi nego prema strancu. Ali kad se cijela grupa osjeća napadnutom izvana, poriv da se obrani obično prevlada nad porivom da se očisti.

Strah od posljedica. Priznati da je kolega pogriješio znači otvoriti pitanje odgovornosti ustanove, nadređenih i sustava - a time i vlastite. Mnogo je lakše tvrditi da je riječ o neizbježnoj tragediji.

Koliko je to rasprošireno, pokazuje i istraživanje Catherine DesRoches s Harvarda, objavljeno 2010. u Journal of the American Medical Association. Od gotovo 2.000 američkih liječnika, 17 % imalo je u prethodne tri godine izravna saznanja o kolegi koji je bio nesposoban za rad ili pod utjecajem alkohola ili droga. Trećina njih to nije prijavila - najčešće zato što su mislili da će netko drugi, da prijava neće ništa promijeniti ili iz straha od odmazde.

Riječ je o zemlji s jakim regulatorima i zakonskom obvezom prijave. Teško je vjerovati da je u Hrvatskoj bolje.

Ništa od toga nije svojstveno medicini. Policija ima izraz "plavi zid šutnje". Odvjetnici, suci, novinari, profesori, inženjeri i obrtnici - svaka zajednica ljudi koji rade isti posao razvije isti refleks. Adam Smith primijetio je još 1776. da se ljudi istog zanata rijetko sastaju, a da razgovor ne završi urotom protiv javnosti. George Bernard Shaw bio je još izravniji: sve su profesije, pisao je, urote protiv laika.

Cijena: povjerenje koje se ne vraća

Solidarnost s kolegom ima cijenu, a ne plaća je struka. Plaćaju je pacijenti, i to dvaput.

Prvi put plaćaju je oni koji su već stradali. Obitelj kojoj je rečeno "srce", a koja je na tijelu sina vidjela modrice, više nikad neće vjerovati bolnici. Ni njihovi prijatelji, ni susjedi, ni svi koji su pročitali novine.

Drugi put plaćaju je budući pacijenti. Najbolniji detalj ovog slučaja nalazi se u policijskim bilješkama: nekoliko sati prije smrti Periš je policajcima rekao da se boji ući u bolnicu jer su ga, kako je tvrdio, tijekom prethodnog boravka gušili i vezali za krevet.

Ne znamo je li ta tvrdnja točna. Ali znamo što znači kad pacijent na psihijatriji više vjeruje svojim strahovima nego osoblju koje ga treba liječiti. Svaki slučaj u kojem struka bez provjere stane uz svoje članove šalje istu poruku svakom pacijentu i njegovoj obitelji: ako se nešto dogodi, neće vam reći istinu.

Najveća ironija je u tome što istraživanja pokazuju da otvorenost štiti i samu struku. Bolnica Sveučilišta Michigan od 2001. otvoreno priznaje pogreške pacijentima i nudi im odštetu. Rad objavljen 2010. u Annals of Internal Medicine pokazao je da je nakon toga pao broj tužbi i trošak sporova.

Sličan program u šest bolnica u Massachusettsu, prema studiji Michelle Mello sa Stanforda, doveo je do tužbe ili zahtjeva za odštetu u samo 5 % od 989 štetnih događaja. U otprilike tri četvrtine slučajeva pokazalo se da uopće nije bila riječ o pogrešci - a iskreno objašnjenje otklonilo je sumnju koju bi šutnja samo povećala. Ljudi tuže kad ne dobiju odgovore, a ne kad ih dobiju.

Kako bi trebalo

Zamislimo drugačiju reakciju. Strukovna organizacija izdaje priopćenje koje kaže otprilike ovo:

"Izražavamo sućut obitelji. Tražimo potpunu i neovisnu istragu, uključujući i to što je i kako obitelji rečeno o uzroku smrti. Ako se potvrdi ono što opisuje policijski zapis snimke, to nije postupanje koje naša struka podržava i nitko ga u njezino ime ne smije braniti. Istodobno upozoravamo da na psihijatrijskim odjelima nedostaje osoblja i zaštitara, i tražimo da se to riješi - ali to nikoga ne opravdava."

To je sve. Takva izjava ne krši presumpciju nevinosti, ne baca kolege pod autobus i ne zatvara oči pred stvarnim problemima struke. Ali jasno razdvaja dvije stvari koje se u Hrvatskoj gotovo uvijek miješaju: obranu uvjeta rada i obranu postupaka pojedinaca.

Iskustvo drugih zemalja pokazuje i što se može učiniti institucionalno.

Zakonska obveza iskrenosti. Engleska je nakon skandala u bolnici Mid Staffordshire, gdje je javna istraga Roberta Francisa 2013. opisala zatvorenu kulturu straha od krivnje, toleriranja loše prakse i skrivanja od javnosti, 2014. uvela zakonsku dužnost iskrenosti (duty of candour).

Zdravstvene ustanove moraju pacijenta ili obitelj obavijestiti kad je nešto pošlo po zlu i pružiti im istinite informacije, a nadzorno tijelo kažnjava one koji to ne učine. Hrvatska nema tako jasno propisanu i sankcioniranu obvezu.

Razdvojiti zastupanje od nadzora. Hrvatske strukovne komore istodobno zastupaju interese svojih članova i, s javnim ovlastima, brinu o njihovoj stručnosti i odgovornosti. To je ugrađeni sukob interesa.

Organizacija koja štiti članove ne može biti vjerodostojan sudac tim istim članovima. Sindikati i udruge neka zastupaju struku; disciplina i nadzor trebaju biti u rukama tijela u kojem struka nema većinu.

Neovisna istraga svake smrti u prisilnom smještaju. Kad pacijent umre dok je vezan ili sputan, istragu ne smije voditi ustanova u kojoj se to dogodilo. Snimke moraju biti automatski sačuvane, a obitelj mora imati pravo uvida.

Protuargument: tko štiti one koji štite?

Najjači argument na strani prosvjednika ozbiljan je i treba ga čuti. Rad na psihijatrijskom prijemu opasan je posao. Zaposlenici Jankomira govore o kolegama kojima su izbijeni zubi i o napadima nožem, o tome da zaštitara nikad nisu imali i da se za svaki nasilni incident tehničari s drugih odjela moraju dozivati iz drugih dijelova bolnice.

Ako država godinama ignorira te uvjete, a onda nakon tragedije u istražni zatvor pošalje one koji su bili na prvoj crti, odgovornost je prebačena prema dolje. Uz to, javni pritisak i objava imena prije presude mogu uništiti živote ljudi koji će možda biti oslobođeni, a medicinsko osoblje mogu otjerati iz psihijatrije, gdje ih ionako nedostaje. Presumpcija nevinosti nije formalnost.

Sve je to istina i sve to treba reći. Ali upravo zato što je istina, struka ima interes razdvojiti dvije stvari umjesto da ih miješa. Teški uvjeti rada razlog su da se traže zaštitari, interventni timovi i više osoblja. Nisu razlog da se unaprijed tvrdi da je u redu pritiskati koljenima vrat vezanog čovjeka - ako se pokaže da se to dogodilo.

Kad sindikat i kolege brane i jedno i drugo istim glasom, javnost čuje samo drugo. I tada stvarni problemi struke - nedostatak ljudi, nasilje nad osobljem - gube na vjerodostojnosti upravo kad bi trebali biti najglasniji.

Solidarnost s kim?

Svaka profesija živi od povjerenja, a pogotovo one u javnom sektoru. Pacijent koji se predaje liječniku, klijent koji se oslanja na odvjetnika, građanin koji zove policiju - svi oni pristaju na nešto što ne mogu sami provjeriti. Upravo zato država profesijama daje povlastice koje drugi nemaju: licence, komore, samoregulaciju, pravo da same sude o stručnosti svojih članova.

Te povlastice nisu dar. One su ugovor. Struka dobiva povjerenje i autonomiju, a zauzvrat jamči da će sama, prva i bez oklijevanja, odstraniti one koji to povjerenje zlorabe. Kad umjesto toga prvi refleks bude zbijanje redova, struka krši svoj dio ugovora - i ne bi se trebala čuditi kad javnost prestane vjerovati i njoj i njezinim pozivima na suzdržanost.

Slučaj Kristiana Josipa Periša može završiti na više načina. Sud može utvrditi da su osumnjičeni krivi, ili da nisu, ili da je istina negdje između. Ali pitanje koje on postavlja svakoj profesiji u Hrvatskoj ne ovisi o presudi: kad kolega možda pogriješi, je li vaša prva lojalnost prema njemu ili prema čovjeku kojem ste obećali pomoći?

Profesija koja na to pitanje odgovori pogrešno ne štiti svoje članove. Štiti samo one najgore među njima - na račun svih ostalih.